Zamislite da iz dana u dan, godinu za godinom nemate nimalo privatnosti, da ne možete birati s kim ćete biti u sobi, što ćete jesti i kuda ćete ići. Svuda oko vas su prijetnje, opasnosti i sumnjate u svakoga. Ljubav ili samo nježni dodir ne možete pronaći, a odvojeni ste od obitelji i svih prijatelja.

Takvom životu moraju se prilagoditi mnogi zatvorenici u Engleskoj i Walesu, gdje čak 43 posto pravomoćnih presuda završava zatvorskim kaznama duljim od četiri godine.   

MS-13 "Kako sam izašao živ iz najopasnije bande na svijetu" U izvješću o psihološkom utjecaju zatvora koju je radio za američku vladu, socijalni psiholog Craig Haney, koji je surađivao s Philipom Zimbardom na zloglasnom eksperimentu zatvora u Stanfordu, o grupi dobrovoljaca koji su bili podijeljeni da glume zatvorenike i čuvare, što je završilo neviđenim nasiljem), bio je iskren: "malo ljudi izađe iz zatvora, a da se ne promijene i da nemaju posljedica."

Na temelju intervjua sa stotinama zatvorenika, istraživači Instituta za kriminologiju Sveučilišta u Cambridgeu išli su dalje govoreći kako dugotrajni zatvor "mijenja ljudsku srž". Ili kako je rekao dugogodišnji zatvorenik u jednom intervjuu za istraživanje rađeno 80-ih, da 'nakon godina zatvora više niste isti'. 

U području psihologije ličnosti, nekada se vjerovalo da su naše osobnosti uglavnom formirane do naše odrasle dobi i da se više ne mijenjamo. No, nedavna istraživanja pokazala su da, unatoč relativnoj stabilnosti, naše se navike mišljenja, ponašanja i emocije značajno mogu promijeniti i da to može biti odgovor na različite uloge koje usvojimo prolazeći kroz razne životne situacije. Gotovo neizbježno je da čovjek koji bi dugo godina proveo kao zatvorenik u visoko na značajne i posljedične načine - osobito kao odgovor na različite uloge koje usvojimo dok prolazimo kroz život. Gotovo je sigurno da će višegodišnji zatvorenik nužno značajno promijeniti svoju osobnost jer je dugo vremena proveo u strogo kontroliranoj, a istovremeno tako nesigurnoj sredini u kojoj se svakodnevno osjećao ugroženo.

Takva sposobnost 'prilagodbe' na privremenu, odnosno dugotrajnu izloženost neprirodnim uvjetima, može pomoći zatvoreniku da preživi zatvorske dane, ali zasigurno je kontraproduktivna pri povratku u normalan život.  

Ključna obilježja zatvorskog okruženja koje će vjerojatno dovesti do promjene osobnosti uključuju kronični gubitak slobodnog izbora, nedostatak privatnosti, dnevna stigma, česti strah, potreba za nošenjem stalne maske neranjivosti i emocionalne ravnodušnosti (kako bi izbjegnuli eksploataciju od drugih zatvorenika), kao i zahtjev da iz dana u dan slijedi nametnuta stroga pravila i rutine. 

Iznenađujuće je malo istraživanja o tome kako bi te kronične karakteristike okoliša mogle promijeniti osobnost zatvorenika u smislu modela "Velikih pet" osobnosti, uglavnom prihvaćenih u najsuvremenijim istraživanjima ne-zatvorske populacije (koja se temelji na ključnim osobinama kao što su ekstraverzija, savjesnost, ugodnost, otvorenost, neurotičnost).

Ipak, među psiholozima i kriminolozima postoji općeprihvaćeno stajalište da se zatvorenici prilagođavaju okruženju, koje nazivaju "zatvorizacijom". Ovo pridonosi nekoj vrsti "sindroma nakon zatvaranja" kada budu pušteni.

IZA REŠETAKA Zatvorske metode koje su smanjile broj zločina

Psihologinja Marieke Liema i kriminolog Maarten Kunst ustanovili su kroz dubinske intervjue s 25 zatvorenika, od kojih dvije žene, koji su izdržali prosječno 19 godišnje kazne, da su bivši zatvorenici razvili tzv. 'institucionalizirane osobine ličnosti'. To znači da su počeli gajiti nepovjerenje prema drugim osobama, imali su poteškoće u uspostavljanju odnosa s drugim ljudima i nisu mogli samostalno donositi odluke.

Jedan 42-godišnji muški bivši zatvorenik rekao je: "Ja se i dalje ponašam kao da sam u zatvoru. Nemam u sebi prekidač. Ne mogu tako jednostavno isključiti iz sjećanja bivši život. Kad nešto radite na jedan način dugi niz godina, to postaje dio vas.

Promjena osobnosti koju su najviše primjećivali u svom ponašanju bila je neka vrsta trajne paranoje i nepovjerenja prema drugim ljudima. 

"Ne mogu vjerovati nikome. Imam problem s povjerenjem", rekao je jedan 52-godišnjak. 

Intervjuiranjem stotina zarobljenika u Velikoj Britaniji koje su obavili Susie Hulley i njezini kolege na Institutu za kriminologiju došli su do iste slike:

"Mnogi su nam rekli da su prošli kroz značajne i ponekad velike osobne preobrazbe", napisali su istraživači 2015. godine.

Zatvorenici su opisali proces kao "emocionalna nijemost". 

 

"Dugogodišnji zatvor vas otvrdne i distancira", rekao je jedan od njih, objašnjavajući kako ljudi u zatvoru namjerno skrivaju i potiskuju svoje osjećaje. 

"Takav postaneš u zatvoru. Ako odmah otvrdneš, onda tijekom vremena postaneš još tvrđi, još hladniji, još distanciraniji."

Drugi je rekao:"Ja nekako više nemam osjećaja za ljude ". 

U kontekstu "Velikih pet" osobina ličnosti, to bi se moglo opisati kao oblik ekstremnog niske neurotičnosti (ili visoke emocionalne stabilnosti odnosno ravnodušnosti), u kombinaciji s niskom ekstraverzijom i niskoj razini 'ugosnosti'. Drugim riječima - to je vrlo neugodna promjena osobnosti za povratak u vanjski svijet. Hulley i kolege je takvo otkriće zabrinulo. 

"Budući da dugotrajni zatvorenik postaje" prilagođen "- u pravom smislu riječi - imperativima dugotrajnog boravka u zatvoru, on postaje emocionalno odvojen, otuđen, društveno povučen, a možda i manje dobro prilagođen za život na slobodi", upozoravaju znanstvenici. 

JEDINSTVEN Zatvor za najgore na Arktiku: Umjesto kazne čeka ih luksuz

Studije napravljene na temelju intervjua do sad su uključivale zatvorenike osuđene na dugogodišnje kazne, no istraživački tekst objavljen u veljači 2018. koristio se neuropsihološkim testovima koji su uključivali i zatvorenike s kraćim zatvorskim kaznama, ali su pokazali da i takav boravak mijenja osobnost.

Istraživači na čelu s Jesseom Meijersom na Vrije Universiteitu u Amsterdamu, testirali su 37 zatvorenika dva puta u tri mjeseca. Na drugom testu pokazali su veću impulzivnost i slabiju kontrolu pažnje. 

Ove vrste kognitivnih promjena mogu ukazivati ​​na to da je njihova savjestnost - osobina povezana sa samodisciplinom, osjećajem za red i ambicijom - pogoršana. 

Nastavak na sljedećoj stranici...

Istraživači smatraju da je do uočenih promjena došlo zbog nepoticajne zatvorske sredine, uključujući i nedostatak kognitivnih izazova i gubitka autonomije.  

"Ovo je značajno i društveno relevantno otkriće jer je vrlo vjerojatno da zatvorenici pušteni na slobodu imaju manju sposobnost živjeti život poštujući zakone, nego li prije služenja kazne", zaključili su. 

Ipak, ima prostora za nadu. Jedno istraživanje po modelu 'Velikih pet' provedeno je u Švedskoj, a uključilo je i zatvorenike na najstrože zatvorske uvjete, i studente i zatvorske čuvare.  

Istraživači su otkrili da su zatvorenici postali manje ekstrovertirani i pristojni od očekivanog, oni su zato stekli veću razinu savjesnosti, veći osjećaj za red i veću samodisciplinu. 

Istraživači, predvođeni profesoricom Johannom Masche-No sa sveučilišta u Kristianstadu, ne vjeruju da su zatvorenici svojim odgovorima pokušali impresionirati ispitivače jer je anketa napravljena anonimno, podaci povjerljivi i zatvorenici su  zaključili su da su zatvorenici pokušavali dojmiti tim koji ih postavlja pitanja - jer su rezultati bili povjerljivi i zatvorenici su neke svoje druge osobine opisali vrlo nezahvalnim terminima. 

La Cathedral Privatni zatvor: Escobar je tu partijao

Zato istraživači misle da njihova otkrića odražavaju oblik pozitivne prilagodbe zatvorskim uvjetima: 

"Okolina u zatvoru vrlo je stroga i traži poštivanje pravila i normi a privatni prostor je ograničen", zaključili su. "Takvo okruženje zahtijeva od zatvorenika koji borave u zajedničkim ćelijama, da usvoje red i disciplinu kako bi izbjegli formalne kazne, ali i one neformalne akcije njihovih sustanara."

 

To im može pomoći da ne upadaju u probleme. Iako su takvi zaključci istražvanja iz Švedske u kontradikciji s onima iz Nizozemske, vrijedno je napomenuti da dok su nizozemski zatvorenici postali impulzivniji i manje pažljivi, oni su također pokazali veće sposobnosti korištenja prostora i održavanja reda.

Drugi razlog mogao bi biti taj da je u Švedskim zatvorima veća empatija prema zatvorenicima kad je u pitanju rehabilitacija, nego li je to slučaj u drugim zemljama. 

Također, na tragu švedskog istraživanja, i dvije nedavne studije uključile su zatvorenike kojima du dali da igraju igrice koje uključuju financije. Tako se htjela testirati njihova kooperativnost, sklonost riziku i kažnjavanju, a jedna od igrica imala je neutralno ime - 'Zatvorenikova dilema'. 

Rezultati su pokazali da su zatvorenici imali normalnu, čak i povećanu razinu suradnje. 

Rezultati istraživanja potaknuli su raspravu o reintegraciji kriminalaca u društvo, kaže Sigbjørn Birkeland s norveške Ekonomske škole koja je s kolegama provodila jednu od tih studija. 

"Zajednička percepcija ... jest da su kriminalci loši momci kojima nedostaje prosocijalna motivacija i ta se percepcija može potencijalno upotrijebiti za opravdavanje teških kazni", napisali su. 

Njihovi rezultati pokazuju da kriminalci mogu biti jednako prosocijalno motivirani kao i opća populacija. 

"Budući da se svijest mijenja i da je karakter ličnosti podložan promjenama, nadamo se da će se uložiti veći napori u istraživanja o tome kako zatvorska sredina može oblikovati ličnost zatvorenika, što bi moglo utjecati na njihovu resocijalizaciju kad budu pušteni na slobodu.", zaključuju znanstvenici. 

No, istaknuli su da rezultati istraživanja o svjesnosti i suradnji zatvorenika pokazuju da ne treba gubiti nadu i da boravak u zatvoru pokazuje koji bi mogli biti potencijalni ciljevi programa rehabilitacije.

Privatni zatvori Država im daje milijune, a zatvorenici umiru u krvi

"To nisu samo apstraktni problemi koji samo zanimaju znanstvenike: oni imaju duboke implikacije na to kako se brinuti o onima koji se vraćaju u vanjski svijet, što je jednako važno i za one koji su trenutačno u zatvoru, kao i za one koji će jednog dana dočekati njihov izlazak. Očito je da stroži zatvorski uvjeti i dugotrajni boravak iza rešetaka ima veće implikacije na psihu zatvorenika, pa se i povećava rizik od ponovnih kaznenih djela.  

Na kraju, društvo se može suočiti s izborom. Možemo strože kazniti počinitelje čime riskiramo da im se stanje pogorša, ili možemo prilagoditi kazne na način kojim bi pomogli i prijestupnicima i društvu da bostanu bolji, piše BBC.