Jedna od brojnih stvari u kojoj je ozloglašeni Pablo Escobar bio odličan bilo je pregovaranje.
U njegovoj biografiji punoj krvi, ubojstava i novca za kojeg ni on sam nije znao koliko ga ima jedan se podatak posebno ističe. Escobar je uspio nagovoriti kolumbijsku vladu da mu dozvole boravak u zatvoru kojeg je sam izgradio i u kojem su vladala njegova pravila.
Zatvor nazvan La Cathedral imao je nogometno igralište, gigantsku kuću za lutke, bar, jacuzzi, pa čak i vodopad. Ono što mnogim zločincima zvuči kao bajka, Escobar je dobio bez previše muke.
Na vrhuncu svoje trgovine s drogom, Escobar je doslovno živio kao nacionalni heroj, kolumbijski Robin Hood kojeg su brojne siromašne kolumbijske obitelji slavile kao sveca.
Ipak, nakon ubojstva Luisa Carlosa Galána, vlast Césara Gavirije morala je poduzeti nešto protiv Escobara i njegovog kartela koji je po ulicama Medellina ostavljao leševe i imovinu uništenu bombaškim napadima.
Najveća prijetnja za medelinski kartel bio je sporazum između SAD-a i Kolumbije o izručenju kriminalaca, zbog kojeg je Escobaru nad glavom visila vrlo velika mogućnost da bude izručen u Ameriku, gdje nisu nimalo bili oduševljeni njegovim 'robinhudovskim' imidžem.
Escobaru nije bilo ni na kraj pameti da se prepusti vlastima i svoju predaju vlastima u domovinu je odgodio tako što je krenuo u pravi rat s vladom, te je postao narko terorist.
Najteži zločin koju mu se stavlja na teret je podmetanje bombe na letu Avianca 27. studenog 1989., u kojem je 110 nevinih putnika izgubilo život. To je trebao biti atentat na predsjednika Gaviriu, koji je trebao biti na letu no propustio ga je zbog upozorenja američke DEA-e.
Svejedno, Gaviria je primio Escobarovu poruku, a Kolumbijci su se našli između krvavog rata vlade i kartela. Escobar je postao najomraženija osoba u Kolumbiji i bio je to trenutak kada je morao nešto učiniti, pa je počeo pregovarati. Od vlade je u zamjenu za odlazak u zatvor tražio ukidanje sporazuma o izručenju, te je postavio uvjet da će zatvor u koji će ići biti zatvor kojeg će sam napraviti, imat će vlastite čuvare, bez policije oko imanja i vrijedit će njegova pravila. Zatvor je napravljen na imanju koje se prostiralo na tri kilometra.
To je bio najbolji mogući izlaz iz nepovoljne situacije za Escobara, koji se nalazio u svojevrsnoj krizi - izgubio je u ratu Los Pepesima i kartelom Cali, a prijetio mu je atentat u kojem je nedugo prije toga poginuo rođak, dok je Escobarova kćer Manuela je bila ranjena. Nakon šest mjeseci tajnih pregovora kolumbijska je vlada, kako bi izbjegla nacionalno sramoćenje, pristala igrati po pravilima "El patronea".
Escobar je tako izgradio vlastiti zatvor i nazvao ga La Cathedral, ne zbog vjerske konotacije, već zbog grandioznosti imanja. Neslužbeno su zatvor nazivali i "Klub Medellin" i "Hotel Escobar", a smjestio se na vrhovima planine koje je Escobar posjećivao kao dijete. Budući je bio jako blizak s obitelji, izabrao je lokaciju gdje su mu doslovno bili "na vidjelu" uz pomoć postavljenog teleskopa.
Ulazak u vlastiti zatvor bilo je krajnje rješenje za Escobara - bio je zaštićen od mogućih ubojica i od izručenja. Jedno od njegovi slavnih mota bilo je "Bolje u kolumbijskom grobu nego u američkom zatvoru".
Party kuća
A njegov je zatvor bio daleko od tog pojma - s vodenim krevetom, kućnim kinom, diskotekom, kućom za lutke za njegovu kćer, velikim barom...
Svaki drugi tjedan kamioni su dostavljali potrepštine za Gazdu i njegove čuvare. No, često su s njima dovozili i prostitutke čije su usluge čuvari koristili, a Escobara je nekoliko dana u tjednu posjećivala obitelj, prijatelji, partneri, pa čak i profesionalni igrači nogometa. Bio je domaćin raskošnih zabava u zatvoru na kojima se posluživao viski i kokain, a naravno da je nastavio krijumčariti drogu u SAD. Kolumbijske vlasti na to su "žmirile".
Pogledajte kako je njegov zatvor izgledao u snimci novinara koji je prvi ušao u njega:
Ipak, dogovor se raspao nakon što je Escobar u zatvor doveo četvoricu svojih 'poručnika' kako bi ih ispitivao, mučio i na kraju ubio. Tada su vlasti odlučile preseliti ga u standardan zatvor.
U lipnju 1992., nakon služenja jedne godine i jednog mjeseca, Escobar je opet bio u bijegu koji je potrajao sve do 2. studenog 1993., kada je ustrijeljen od strane kolumbijske Nacionalne policije.
