Zgrada zatvora Zwolle u Nizozemskoj nalazi se pored restorana s brzom hranom i vrtnog centra i teško bi se moglo reći da ovdje živi oko 400 zatvorenika, uključujući one s najtežim psihijatrijskim poremećajima. Tek se po teškim metalnim vratima vidi da je riječ o zatvoru.
Ovdje su smještana i 124 muškarca i 36 žena, odvojenih od ostale zatvorske populacije. Trećina žena je u 'kriznom odjelu' – mjestu gdje se njihovo stanje stabilizira prije no što uđu u opći psihijatrijski odjel.
Ovo je zatvor kakav gotovo da i ne postoji u ostatku svijeta. U drugim zemljama zatvorenici s mentalnim zdravstvenim bolestima često završavaju ćelijama s drugim zatvorenicima. No ovdje je ideja da dobiju odgovarajuću i posebnu brigu koja im je potrebna.
U nizozemskom kaznenopravnom zakonu, odgovornost osobe za zločin procjenjuje se na pet razina. Nizozemski zakon priznaje 'kliznu' mjeru od pune odgovornosti do potpunog nedostatka odgovornosti.
Primjerice onaj tko uživa droge koje pridonose psihotičnoj epizodi, ako počini nasilni zločin, može se smatrati odgovornima na nekoj razini, jer sam donosi odluku o konzumiranju droga. Ali ako psihotična epizoda nije uzrokovana drogama, može se smatrati manje odgovornima za svoj zločin.
To znači da se mentalna bolest među zločincima rješava sasvim drugačije u usporedbi s mnogim drugim zemljama. Ako se utvrdi da ima problem s mentalnim zdravljem, osuđenik se može poslati na jedno od nekoliko različitih mjesta.
Odbijaju liječenje
"Oni se filtriraju prije no što uđu u zatvor", kaže Maud Verbruggen, psiholog u Zwolle zatvoru. Kada osoba prvi put uđe u zatvor, ponovno ide na razgovor psihologu ili psihijatru. U Zwolleu rade, psiholog Maud Verbruggen i psihijatar Menno van Koningsveld.
Oni koji boluju od najtežih bolesti ili oni koji odbiju liječenje mogu biti upućeni u tzv. kazneno popravni psihijatrijski centar. Takav centar je Zwolle.
Lakši slučajevi mogu ići u tzv EZG – dodatne ustanove za njegu, koje su organizirane tako da daju 'mirno i poticajno' okruženje. U Nizozemskoj postoji nekoliko mjesta u općim bolnicama mentalnog zdravlja za one koji se dobrovoljno za to odluče.
„Ovakva podjela ima mnogo prednosti jer ako primjerice ljude sklone samoozljeđivanju, stavite s ostalim zatvorenicima, to može biti katastrofa. Oni moraju biti bolje zaštićeni i imati bolji nadzor jer je teško predvidjeti njihovo ponašanje“, kaže liječnički tim.
Na primjer, u redovitim zatvorima u Nizozemskoj već postoji praksa da zatvorenici u redovnim zatvorima dobivaju ključeve od ćelija kako bi mogli iz njih sami izlaziti da bi otišli na sastanak s drugim zatvorenicima ili pak osobljem zatvora, ili si naručiti razne potrepštine. Na taj način imaju veću odgovornost i to je priprema za povratak na slobodu.
U ovom odjelu nije tako. Tu zatvorenici imaju manje odgovornosti jer su ranjiviji, kažu liječnici.
U ženskom kriznom odjelu ima 12 kreveta za one koji imaju akutne simptome mentalnih bolesti, kao i onih koje odbijaju lijekove. U tom slučaju psihijatri imaju pravo ući u ćeliju i narediti uzimanje terapije.
Raspad života
Osim toga, postoje i žene koje su izdvojene zbog vlastite sigurnosti, a to je manji broj koji je počinio čedomorstvo ili pak zločin koji bi mogao biti razlog da ga zlostavljaju drugi zatvorenici. Ove zatvorenice također se nadzire kako ne bi počinile samoubojstvo.
„Žene koje se ovdje nalaze obično su stigle jer im se raspao cijeli život. Pomoć im je potrebna jer im pruža dnevnu rutinu kao i hranu, sklonište i medicinsku njegu. Mnoge od tih žena u prošlosti nisu imale adekvatan pristup tim temeljnim potrebama, naročito one koje su živjele na ulici“, kaže Verbruggen.
U Nizozemskoj već odavno opada broj zatvora. Posljednjih godina zatvoreno je njih čak 19 jer se nekim osuđenicima daju elektroničke narukvice i povećanja kazni dobrotvornim radom u zajednici.
Kad je riječ o psihijatrijskim pacijentima, osobito ženama, zatvorska populacija se zapravo povećava. Istraživanje je pokazalo da je takav trend u cijelom svijetu.
„Još nije jasno zašto je to tako. Možda i zbog razvoja društva. Žene su postale samostalnije, društvene norme nisu više toliko krute. A kd počnete vikati na ulici, rijetko tko vam priđe i pita vas želite li nešto pojesti. Umjesto toga poziva se policija“, kaže Koningsveld.
Do travnja 2018. godine, u Nizozemskoj je od 8.000 zatvorenika njih 421 žena. To je smanjenje od 547 u odnosu na 2016. godinu. Ravnatelj zatvorske službe, Angeline van Dijk, izjavila je da, osim povećanja uporabe narukvica, jedan od razloga za tako snažan pad je da se zatvor uvelike koristi samo za opasne i ranjive osobe. No, oni koji počine manje ozbiljne zločine mogu biti osuđeni od sredine u kojoj žive.
Prosječan boravak za žene koji ulaze u Zwolle PCC je oko četiri mjeseca. Ako ih sudac pusti na slobodu, može ostaviti premalo vremena da bi program mentalnog zdravlja postao učinkovit.
To je jedan od razloga zbog kojih se kaznena djela ponavljaju. Verbruggen i van Koningsveld tvrde da u ovoj ustanovi zatvorenici imaju veću vjerojatnost da dobiju psihijatrijsku njegu nego kad izađu na slobodu. To se pripisuje nedostatku psihijatara za opću populaciju. Druga je činjenica je da su zatvorenici "problematični pacijenti", koji mogu biti agresivni i često zahtijevaju neposrednu i brzu pomoć, umjesto da budu ostavljeni listama čekanja.
Poratak na staro
Oni koji čine najteže nasilne zločine mogu se smjestiti i u forenzičkoj instituciji nazvanoj TBS (terbeschikkingstelling), što znači "na raspolaganju vladi". Mogu se držati tamo dok se više ne smatraju opasnim za javnost – što se vještači svake godine ili svake dvije godine.
Vivienne de Vogel radi kao forenzička psihologinja u jednoj od tih TBS bolnica u Utrechtu, specijaliziranoj za nasilne žene. Ona mi govori da ako je rizik ponovnog napada visoka, zadržavanje zatvorenika može se produljiti na nekoliko godina nakon njihove prvobitne zatvorske kazne. Prosječni boravak je između šest i sedam godina, a cilj TBS-a zaštita javnosti i rehabilitacija onih koji su tamo.
Godine 2007. istraživači su primijetili da je ovaj sustav "pragmatičan i uspješan način smanjenja ponavljanja zločina od strane visokorizičnih počinitelja u Nizozemskoj“.
„Ovaj sustav ima i nedostataka. Na primjer, alati za procjenu rizika razvijeni su za muškarce i testirani su na muškarcima, kaže de Vogel jer se potvrdilo da žene koje počine nasilne zločine imaju specifičnu povijest složenih problema koji se razlikuju od muškaraca.
To je osobito slučaj za neke od onih koji počinju vrlo ozbiljne zločine, kao što je jedna žena s poviješću psihopatije koja je naredila silovanje žene s kojom ju je prevario partner. Vogel kaže da su te žene gotovo uvijek imale složenu prošlost. Uzimajući u obzir njihovu povijest života ona ne opravdava njihova djela. No, otkrila je da to pomaže liječenju njihove duševne bolesti i rehabilitaciji.
Zato je de Vogel razvila alat za procjenu rizika po spolu, koji još nije široko korišten, uzimajući u obzir čimbenike rizika poput povijesti prostitucije, poteškoća u podizanju djece, tinejdžerske trudnoće i niskog samopoštovanja - od kojih je potonje pronađeno kao bitan faktor koji utječe na ponavljanje zločina u žena, za razliku od muškaraca. One također znaju da od zatvora nema niže i da se trebaju promijeniti.
No problem je što, kad napuste zatvor, ljudi se mogu naći u istim kaotičnim okolnostima u kojima su bili i prije – da ostanu na marginama društva, susrećući iste osobe koje su pridonijele njihovoj nevolji..
