Zamislite da iz dana u dan, godinu za godinom nemate nimalo privatnosti, da ne možete birati s kim ćete biti u sobi, što ćete jesti i kuda ćete ići. Svuda oko vas su prijetnje, opasnosti i sumnjate u svakoga. Ljubav ili samo nježni dodir ne možete pronaći, a odvojeni ste od obitelji i svih prijatelja.
Takvom životu moraju se prilagoditi mnogi zatvorenici u Engleskoj i Walesu, gdje čak 43 posto pravomoćnih presuda završava zatvorskim kaznama duljim od četiri godine.
Na temelju intervjua sa stotinama zatvorenika, istraživači Instituta za kriminologiju Sveučilišta u Cambridgeu išli su dalje govoreći kako dugotrajni zatvor "mijenja ljudsku srž". Ili kako je rekao dugogodišnji zatvorenik u jednom intervjuu za istraživanje rađeno 80-ih, da 'nakon godina zatvora više niste isti'.
Takva sposobnost 'prilagodbe' na privremenu, odnosno dugotrajnu izloženost neprirodnim uvjetima, može pomoći zatvoreniku da preživi zatvorske dane, ali zasigurno je kontraproduktivna pri povratku u normalan život.
Ključna obilježja zatvorskog okruženja koje će vjerojatno dovesti do promjene osobnosti uključuju kronični gubitak slobodnog izbora, nedostatak privatnosti, dnevna stigma, česti strah, potreba za nošenjem stalne maske neranjivosti i emocionalne ravnodušnosti (kako bi izbjegnuli eksploataciju od drugih zatvorenika), kao i zahtjev da iz dana u dan slijedi nametnuta stroga pravila i rutine.
Iznenađujuće je malo istraživanja o tome kako bi te kronične karakteristike okoliša mogle promijeniti osobnost zatvorenika u smislu modela "Velikih pet" osobnosti, uglavnom prihvaćenih u najsuvremenijim istraživanjima ne-zatvorske populacije (koja se temelji na ključnim osobinama kao što su ekstraverzija, savjesnost, ugodnost, otvorenost, neurotičnost).
Ipak, među psiholozima i kriminolozima postoji općeprihvaćeno stajalište da se zatvorenici prilagođavaju okruženju, koje nazivaju "zatvorizacijom". Ovo pridonosi nekoj vrsti "sindroma nakon zatvaranja" kada budu pušteni.
Psihologinja Marieke Liema i kriminolog Maarten Kunst ustanovili su kroz dubinske intervjue s 25 zatvorenika, od kojih dvije žene, koji su izdržali prosječno 19 godišnje kazne, da su bivši zatvorenici razvili tzv. 'institucionalizirane osobine ličnosti'. To znači da su počeli gajiti nepovjerenje prema drugim osobama, imali su poteškoće u uspostavljanju odnosa s drugim ljudima i nisu mogli samostalno donositi odluke.
Jedan 42-godišnji muški bivši zatvorenik rekao je: "Ja se i dalje ponašam kao da sam u zatvoru. Nemam u sebi prekidač. Ne mogu tako jednostavno isključiti iz sjećanja bivši život. Kad nešto radite na jedan način dugi niz godina, to postaje dio vas.
Promjena osobnosti koju su najviše primjećivali u svom ponašanju bila je neka vrsta trajne paranoje i nepovjerenja prema drugim ljudima.
"Ne mogu vjerovati nikome. Imam problem s povjerenjem", rekao je jedan 52-godišnjak.
"Mnogi su nam rekli da su prošli kroz značajne i ponekad velike osobne preobrazbe", napisali su istraživači 2015. godine.
Zatvorenici su opisali proces kao "emocionalna nijemost".
"Dugogodišnji zatvor vas otvrdne i distancira", rekao je jedan od njih, objašnjavajući kako ljudi u zatvoru namjerno skrivaju i potiskuju svoje osjećaje.
"Takav postaneš u zatvoru. Ako odmah otvrdneš, onda tijekom vremena postaneš još tvrđi, još hladniji, još distanciraniji."
Drugi je rekao:"Ja nekako više nemam osjećaja za ljude ".
U kontekstu "Velikih pet" osobina ličnosti, to bi se moglo opisati kao oblik ekstremnog niske neurotičnosti (ili visoke emocionalne stabilnosti odnosno ravnodušnosti), u kombinaciji s niskom ekstraverzijom i niskoj razini 'ugosnosti'. Drugim riječima - to je vrlo neugodna promjena osobnosti za povratak u vanjski svijet. Hulley i kolege je takvo otkriće zabrinulo.
"Budući da dugotrajni zatvorenik postaje" prilagođen "- u pravom smislu riječi - imperativima dugotrajnog boravka u zatvoru, on postaje emocionalno odvojen, otuđen, društveno povučen, a možda i manje dobro prilagođen za život na slobodi", upozoravaju znanstvenici.
Studije napravljene na temelju intervjua do sad su uključivale zatvorenike osuđene na dugogodišnje kazne, no istraživački tekst objavljen u veljači 2018. koristio se neuropsihološkim testovima koji su uključivali i zatvorenike s kraćim zatvorskim kaznama, ali su pokazali da i takav boravak mijenja osobnost.
Istraživači na čelu s Jesseom Meijersom na Vrije Universiteitu u Amsterdamu, testirali su 37 zatvorenika dva puta u tri mjeseca. Na drugom testu pokazali su veću impulzivnost i slabiju kontrolu pažnje.
Ove vrste kognitivnih promjena mogu ukazivati na to da je njihova savjestnost - osobina povezana sa samodisciplinom, osjećajem za red i ambicijom - pogoršana.
Nastavak na sljedećoj stranici...
