"Moj otac je svećenik i ne želi čuti za mene"
Saru Thomas je odgojila majka u zgradi sa socijalnim stanovima u jugoistočnom Londonu. Iako su imali težak život, Sarah pamti i sretno djetinjstvo, obilježeno rođendanima, blagdanima i redovitim odlascima u crkvu nedjeljom.
No, kako je odrastala, Sarah je počela primjećivati da je njezina obitelj drugačija. Svi njeni poznanici provodili su vrijeme s očevima, čak i ako su njihovi roditelji razvedeni, pa zašto ona nije? Nije ni znala tko joj je otac.
Majka joj je na kraju rekla da je on sveučilišni profesor.
"Ali imala sam osjećaj da mi nešto nije rekla, zašto je to tako velika tajna?", ispričala je Sarah za BBC.
Godine 1990., kada je Sarah imala 12 godina, majka joj je konačno rekla istinu. Njezin otac nije bio predavač - bio je rimokatolički svećenik koji živi i radi u Londonu.
"Odmah sam rekla da je to fantastično, sigurna sam da bi me volio upoznati", rekla je Sarah.
Njezina majka nije bila tako sigurna.
Sarini roditelji upoznali su se dok su bili malo stariji učenici 1970-ih u Londonu. Zajedno su bili oko dvije godine, kada je u dobi od 34 godine Sarina majka zatrudnjela.
"Bila je definitivno zaljubljena u njega i mislila je da je voli", kaže Sarah.
Njena se majka nadala da će njezin ljubavnik odustati od studija i oženiti se za nju. Živjela je u studentskom stanu s dvije cimerice koje su također hodale sa sjemeništarcima, a barem jedan od njih je odlučio da ljubav ima prioritet nad svećenstvom.
Ali Sarin otac bio je užasnut kad je doznao za trudnoću. Istog je trenutka prekinuo vezu i nikada više nije razgovarao s Sarinom majkom - osim u nazočnosti drugog predstavnika crkve.
Viši svećenik predložio je Sarinoj majci da ode negdje na more gdje bi rodila u tajnosti i dijete dala na posvajanje, ali Sarina majka odbija.
"Tako je ovaj svećenik odlučio da moj otac može nastaviti obrazovanje i postati svećenik", rekla je Sarah, "dokle god su moja majka i dijete - ja - držani u tajnosti."
Zato Sarah nije znala ništa o ocu dok je odrastala. Kasnije je doznala da je povremeno poslao novac njenoj majci.
"Ali novac je često bio popraćen pismima koja su pojačavala potrebu za tajnovitosti i rekavši stvari poput: "Ako ikada progovorite o ovome ili ga odate kao oca, novac će prestati".
Jednom je Sarah izrazila želju da se susretne sa svojim ocem, a majka je počela pisati i nagovarati ga na pristanak. I dvije godine kasnije, pristao je.
"Bila sam naivna, možda zbog gledanja raznih emisija gdje se dugo odvojene osobe susretnu i raduju se i vole se do kraja života".
Bila je uzbuđena zbog sastanka i nosila je svoje omiljene tirkizne i bijele traperice.
"Ja ću ih uvijek pamtiti," rekla je, "osjećala sam se toliko neugodno, puno sam vremena provela samo gledajući svoja koljena."
Njezin otac je sa sobom poveo katoličkog savjetnika, a Sarah, koja je tada imala 14 godina, pratio je muž jedne učiteljice, aranžman koji ju nije uspio smiriti.
"Odrastala sam bez očinske figure u životu, tako da mi nije bilo previše ugodno s tim ljudima i zapravo nisam znala kako reagirati na njih", kaže Sarah. "Jedva sam mogla govoriti zbog živaca, sva pitanja su jednostavno isparila."
Sjećala se očevih očiju, njegove kratke sijede kosa i ležerne odjeće koja nije uopće podsjećala na svećenika.
"Otišla sam tamo razmišljajući da ćemo biti najbolji prijatelji, ali bio je jako hladan", prisjeća se.
Posljednje što joj je otac rekao bilo je da se neće moći vidjeti iduće četiri godine.
"Prije nego što smo se sreli, mislila sam 'Pa, naravno, voljet će me'. Kad me je upoznao, a ishod je bio da još uvijek nećemo imati nikakvu vezu, to me stvarno povrijedilo".
Gledajući unatrag, Sarah vidi prvi susret s ocem kao prekretnicu u svom životu.
U školi je prestala zalagati se i sjeća se da je znala ridati u u suzama u neprimjerenim trenucima.
Njezini dnevnički zapisi iz vremena su ljuti i nesretni.
"Uvijek je postojalo nešto što mi je visilo na leđima, govoreći mi da sam bezvrijedna", kaže ona.
Upisala je koledž i uselila se u iznajmljenu kuću s prijateljima.
Počela je tulumariti u nadi da će se osjećati bolje i nadoknaditi nisko samopoštovanje. Živjela je u trenutku i nije htjela napraviti planove za budućnost. Njezina odjeća postala joj je prevelika jer je tako malo jela.
Sarah je vidjela oca nekoliko puta tijekom sljedećih godina. Uvijek je ustrajavao na sastanku u baru ili hotelu, daleko od mjesta gdje je živio, dok je pokušavala izazvati očinsku reakciju u njemu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Dala sam mu knjige o obiteljskim odnosima", kaže ona. "Čak sam mu dala album fotografija mog odrastanja pokušavajući mu reći: 'Gledajte, ja sam vaša kći, pogledajte ove slike, slatke su.'"
Ali Sarah nije dobila odgovor koji je željela.
"Nikad se nisam osjećala dobro, nikad se nisam osjećala voljenom i nikad se nisam osjećala kao da razumijem situaciju", kaže ona.
Početkom 1998., nakon nekoliko posebno teških dana druženja, Sarah i prijatelji odlučili su koristiti svoje studentske kredite za let na Tenerife na odmor.
Jednog jutra, pokušavajući se vratiti u svoj hotel nakon noći, Sarah je skliznula s ruba planinske ceste i pala niz liticu na beton.
Sjeća se sirena, nosila gurnutih ispod tijela, nečeg što joj je bilo postavljeno oko vrata. No, iznenađujuće, nije osjećala nikakve bolove.
Umjesto toga se osjećala potpuno smireno i sretno.
"Živjela sam, ali daleko od tijela", kaže ona. "Bilo je nevjerojatno, ne sjećam se da sam se ikad bolje osjećala".
Sjećala se kako se osjećala kao da izlazi iz tijela i prema umirujućem, jarkom svjetlu, ali iskustvo je odjednom prekinuto kad je liječnik počeo vikati njezino ime udarajući joj ruku.
"Pokušala sam je ignorirati", kaže Sarah. "Znala sam da umirem i ona me pokušala vratiti."
Svjetlo je nestajalo, prekrasni osjećaji počeli su se udaljavati i bol se pojavila. Sarah nije mogla pomicati veći dio tijela, a jedan od njezinih ruku bila je svinuta na pogrešan način.
Liječnici su telefonski pozvali Sarinu majku u London i rekli joj da dođe što brže može.
"Mama je tada nazvala oca i rekla: 'Sarah bi mogla umrijeti, dođi'. Ali on je samo rekao ne."
Slomljena ruka bila je najmanje Sarina ozljeda. Imala je tri frakture lubanje, unutarnje krvarenje u glavi, kolabirana pluća i traumu jetre.
Nakon dva tjedna u bolnici na Kanarskim otocima, prebačena je u bolnicu u Londonu.
Ali, iako se približila smrti i mjesecima se oporavljala od ozljeda, Sarah kaže da je nesreća najbolja stvar koja bi joj se mogla dogoditi.
Bila je to još jedna prekretnica.
"Imam život prije i poslije nesreće, a shvatila sam da više nisam morala igrati ovu igru s mojim ocem", kaže ona. "Bila je njegova odluka da ne sudjeluje u mom životu, ali nisam htjela osjetiti taj osjećaj odbijanja svakodnevno."
Sarah se bacila u učenje, putovanje i rad. Sada je u braku i ima troje djece u dobi od 11, 9 i 4 godine. Pokušava biti s njima što je moguće otvorenija oko njihova djeda.
"Rekla sam im da je on svećenik, radi u Londonu, nije obiteljska osoba i stavlja svoj posao na prvo mjesto", kaže ona.
U 2015. Sarah je naišla na web stranicu Coping Internationala, organizacije za samopomoć djece katoličkih svećenika i njihovih roditelja.
"Bilo je to kao da me je pogodio grom. Doslovno sam mislila da sam jedino svećeničko dijete na svijetu", kaže ona.
Kroz mentorski rad s Coping Internationalom i doktorskim istraživanjima, Sarah sada zna za oko 100 svećeničke djece, iz zemalja širom svijeta, ali vjeruje da postoje tisuće. Kaže da je upadljivo da postoji toliko mnogo zajedničkih značajki njihovih iskustava.
"Tajna uvijek ispliva - mnogi ljudi govore o nagovaranju da lažu kako bi očevi očuvali tajnu", kaže Sarah. "Nedostatak identiteta je također uobičajen, a sporazumi o povjerljivosti - bilo službeno ili verbalno - prilično su česti, a i novčane isplate."
Nakon što je odgojena kao katolkinja, Sarah je pokušala shvatiti zašto je prihvatljivo za svog oca, čovjeka koji propovijeda o važnosti obitelji i ljubavi prema bližnjemu, da se ponaša potpuno suprotan način u svom privatnom životu.
Sarah vjeruje da katolička crkva - koja zabranjuje svećenicima da se žene - trebala bi malo izmijeniti politiku celibata.
"Djeca će i dalje trpjeti, a svećenici će nastaviti skrivati svoju djecu sve dok celibat ne postane stvar vlastitog izbora", kaže Sarah. "Ako bi bio neobavezan, vjerojatno će pomoći mnogoj budućoj djeci svećenika da imaju puno sretnije odnose s očevima, a da muškarci imaju manje krivnje i sramote što održavaju veze s vlastitom djecom".
Sarin otac sada je u 70-im godinama. Više se ne susreću. Sara mu povremeno piše i on povremeno šalje novac za rođendane njene djece, ali ona ne gaji nikakvu nadu da će se situacija između njih poboljšati.
"Kad netko dosljedno svoje potrebe postavlja pred tvoje - potrebe vlastitog djeteta - uvijek se pitate hoće li te ponovo povrijediti."
No, približavanje smrti dalo je Sarah novi pogled na njezin odnos s ocem.
"Nisam religiozna, ali možda jednoga dana, nakon što umremo, možda ćemo tada biti bliže. Tko zna?"