Mi smo se upoznali krajem 2006., i sve je bilo super, čak smo se 2010. vjenčali i dobili prvo dijete, međutim 2013. se nešto počelo mijenjati – ja i danas ne znam zašto. Bio je na terenu, a kada se vratio kući rekao je da je načuo da ga ja s nekime varam. I onda me udario. Tu su stvari počele, a tu sam ga prvi puta i prijavila – kaže Karolina (pravo ime poznato redakciji) koju intervjuiram u jednoj sigurnoj kući u Slavoniji, a koja sa svojim bivšim suprugom Branimirom ima troje djece.

- Uspjela sam tada izaći iz kuće, jer je on otišao u drugu prostoriju. Otišla sam kod njegovih roditelja, a nasilje je prijavio njegov brat. Dobio je uvjetnu kaznu za prvi prijestup i ja sam nekako preko toga prešla, ali je uskoro krenulo ponovno. Udarao me, slomio mi je nos, međutim ja sam opet ostajala. Uvijek sam se pitala zašto žene ne prijavljuju nasilje, međutim kada se meni počelo dešavati shvatila sam da to nije tako jednostavno – kaže Karolina koja je preko maltretiranja prelazila radi djece.

Kaže kako je nasilju često kumovao i alkohol. Redovito je odlazila iz kuće i odlazila u duge šetnje kako bi on zaspao, a ona ne bi pokupila batine. Sutradan bi se Branimir ponašao kao da se baš ništa nije bilo.

ISTANBULSKA KONVENCIJA "Muž me doveo do bankrota i vikao po ulici da sam kurva"

- Jedan se period oko Božića i Nove godine primirio, iako sam ja osjećala da to nije to. Ja sam se njega jednostavno počela bojati, bojala sam se i otići. Usadio je u mene strah. Nakon faze fizičkog maltretiranja krenulo je psihičko zlostavljanje. Mene je bilo strah otići u trgovinu da ne bi bilo ispada – kaže Karolina čiji je muž nevjerojatno naglo mijenjao raspoloženja i emocije. Zabranjivao joj je ponekada da razgovara s ocem ili bakom, nije smjela niti na kavu sa sestrom.

- Moja obitelj se nije htjela miješati previše, a njegovi roditelji su probali ali bez uspjeha. Trajalo je to do 2017. kada sam ja rekla "dosta" – kaže Karolina koja je samo jedan kratki period radila u pekari.

Branimir bi dolazio na taj posao te s njom proveo cijelu smjenu, tako da je jedva dočekala otići od tamo.

- Bio je ludo posesivan. Ali ja sam i dalje mislila da će ga razgovor promijeniti. Svi smo ga upozoravali na problem s alkoholom, ali on to nije htio prihvatiti nikada. Radi tog odnosa sam izgubila kontakte s ljudima s kojima nisam trebala, za koje mi je danas žao i koje nikada neću vratiti. Nisam imala prijatelja, a sa sestrom sam mogla pričati samo kad njega nije bilo – kaže Karolina koja je i dalje u kontaktu s roditeljima bivšeg supruga koji je posjećuju i stalo im je do unučadi.

Branimir više ne komunicira niti sa njima niti sa sestrom i bratom, otpisao ih je sve.

- Voljela bih da je završilo drugačije, ali otišla bi mi glava da nisam. Tu noć kada sam otišla njega nije bilo kod kuće. On je bio na terenu i kada se vratio jako me pijan udario u glavu. Prijetio se i gađao me stvarima, a djeca urlaju od užasa. Najmlađu sam uzela na ruke, uzela telefon i nazvala policiju te rekla "ili ga vi vodite, ili vodite mene" – kaže Karolina.

Zlostavljanje žena "Oteo mi je dijete, a mene bi najradije ubio"

Branimira su odveli na trežnjenje, napravili zapisnik, a kasnije je išao na sud. Sutradan na sudu je sudac u Vinkovcima, usprkos 3 ili 4 prijave koje su stajale ispred njega, i to ne samo Karolinine već i od Branimirovog brata i oca, dosudio 300 ili 500 kuna kazne i godinu dana uvjetno. Sudac mu je, kaže Karolina, čak rekao kako "ima sreće jer mu je danas dobar dan".

- Ponovila sam u izjavi kakvo je nasilje u pitanju međutim bezuspješno. On se nakon toga vratio kući i, kao što možete zamisliti, situacija je tih tjedan dana dok nisam pobjegla bila izrazito napeta. Nisam spavala, nisam jela, nisam imala snage niti živaca. Čekala sam priliku da ode i da mogu klisnuti, pa makar bez stvari, samo da pokupim djecu – kaže Karolina koju je Branimir često nagovarao da dječji doplatak prebaci na njega.

Te subote on je trebao otići gledati kuću u koju se obitelj, navodno, trebala preseliti, no umjesto toga je otišao u birtiju i preko telefona joj se rugao i davao na znanje "kakva je budućnost čeka".

- Nazvala sam sigurnu kuću da vidim što moram učiniti. Nakon što su me one uputile nazvala sam policiju i rekla "dođite po mene jer ja ne smijem dočekati da se on vrati". Čitavo sam vrijeme stajala s djetetom u naručju ispred prozora te strepila da dođu prije no što se on vrati. Policajci su me, kada u došli, pokušali smiriti. Rekla sam im da nemam kod koga ići i neka me voze u sigurnu kuću. Došla je i socijalna radnica, ja sam na brzinu spremila torbu s osnovama osnova i onda sam se našla ovdje – kaže Karolina koja je od tada u sigurnoj kući.

Odonda je, kaže, predala papire za razvod i pokušala sve rješiti sporazumno preko socijalne skrbi.

- Oni su to jako rastegnuli, ja sam papire predala krajem 4. mjeseca, na prvom razgovoru sam bila u 5. mjesecu. Riješenje su mi poslali tek u 9. mjesecu. Žena iz socijalne skrbi je maksimalno rastegnula sve i maltretirala me sa svojom ideologijom i uvjerenjima – kaže Karolina koju su uporno iz Centra za socijalnu skrb "poticali" na to da se sa suprugom "pomiri", a radnica socijalne skrbi s kojom je ona radila je, kaže, poznata po tome da staje na stranu muževa te stalno žene sili na "pomirdbu", kakva god da je povijest sukoba.

Nastavak na sljedećoj stranici...

- Rekla mi je ona jednom da se "ona nikada nije rastajala te ne razumije zašto bi to itko htio". S čovjekom koji mi lomi nos da se ja pomirim. Ona je meni na razgovoru rekla kako kako je moj suprug "divan i krasan". Tek je ova radnica u kući shvatila što je zaista posrijedi. Na medijaciji sam odmah rekla da "da sam htjela ostati s njime ne bih bila ovdje gdje jesam" – kaže Karolina koja smatra da je medijacija potpuna glupost jer onome tko je došao do sigurne kuće nikakva medijacija neće pomoći, samo je ponižavajuća te je to prikaz kako se država previše miješa u privatni život građana.

- Čak nisam bila dužna po zakonu doći na medijaciju, no socijalna skrb je inzistirala, a bilo je jasno da će mi još dodatno zakomplicirati život ako to ne učinim – kaže Karolina i napominje kako je Branimir ravno dva puta došao na susret vidjeti djecu.

- Nismo još razvedeni i ne znam kad će biti sud za alimentaciju jer je to sve neviđeno sporo – kaže Karolina koja za djecu ne dobiva niti kune. Najgore je iskustvo, kaže, imala sa socijalnom skrbi jer oni sve "koče".

Pregled tjedna Biser godine - 'Žene ne bi trebale cinkati muževe nasilnike!'

- Kada su mi slali prvo riješenje ispisali su sve potpuno krive podatke, fulali su imena i spolove djece. Onda sam mjesec dana čekala da isprave te riječi i podatke – kaže Karolina koja već sad razmišlja gdje bi se mogla zaposliti, a traži i stančić jer uskoro mora izaći iz sigurne kuće.

Na sudu pak traže da se ona u detalje sjeti gdje je stajala, što je radila i kako se ponašala dok joj je on prijetio i udarao ju, kao i da se prisjeti točnih riječi koje je upotrijebio. To je, kaže, potpuno nemoguće jer je pod stresom i boji se za život te brine za djecu. Zato, kaže Karolina, njegov slučaj nije išao na kazneni sud već je sve ostalo na prekršaju.

- Voljela bih ostati u ovom kraju jer je ovdje ipak moj dom. Ne bih voljela morati seliti djecu jako daleko – kaže Karolina kojoj obitelj pomaže koliko god mogu.

Nisu joj, kaže, na kraju radili problema oko toga što se razvela. Napominje kako je na njezinu "stranu" stala i obitelj njezinog uskoro i formalno bivšeg supruga.

- Nadam se samo da mi on neće raditi neke probleme jer imam osjećaj da čeka da izađem da mi složi neki problem – kaže Karolina koja je promijenila broj pa nije u kontaktu s njime. Boji se da se on negdje ne pojavi na vratima i da se nešto ne dogodi. Biti će joj, kaže, teško napustiti kuću.

NEMA SUMNJE "Konvencija štiti prave obiteljske vrijednosti"

- Jako su mi pomogle žene ovdje, jako se potpomažemo. Uspoređujemo probleme ali si ne damo da potonemo od depresije ili nemoći. Moje iskustvo ovdje je fantastično i jako sam zahvalna. I djeca su se dobro snašla – kaže Karolina.

Do sada se nije susrela s predrasudama u gradu, no kaže kako je čula da neke žene drugačije gledaju kad čuju da su iz sigurne kuće.

Treba više ovakvih kuća i novca za ove kuće, jer se često dogodi da nema mjesta za one koji to najviše trebaju. I socijalna skrb neviđene probleme radi i imaju previše autoriteta – kaže Karolina o svom iskustvu.

- Ti nasilnici i zlostavljači i recidivisti okolo šeću, ne idu u zatvor, ne gube posao, ne plaćaju alimentaciju, a mi smo prisiljene ovdje biti gotovo zatočene za svoje dobro, i bojimo se dana izlaska zbog svoje sigurnosti. Je li to pošteno? Ima li to smisla – pita se Karolina o svojoj priči i brojnim pričama žena iz sigurne kuće.