Čim nisu našli ništa jače u prva 24 sata, piši propalo, ispričao je prije gotovo dvije godine u razgovoru za Express stručnjak za sigurnost, prepun skepse u vezi s istragom ubojstva Vinka Žuljevića Klice. 

Drugi stručnjak, bivši visokorangirani dužnosnik MUP-a, bio je uvjeren da je riječ o naplati starog, “domaćeg” računa.

"Bez obzira na pancirku, Klica se osjećao sigurnim. Da je riječ o motivu svježijeg datuma, netko bi mu dojavio, poslao upozorenje. Ne bi bio tako ležeran. Otkazao je osiguranje, hodao je sam... a u tom svijetu, računi uvijek dolaze na naplatu. Nema tu “zastare”."

Naručitelj ubojstva bio je sigurno netko vrlo, vrlo bogat. Na ovako pažljivo planiranom i izvedenom atentatu moralo je dulje raditi dosta ljudi. Bez nekoliko stotina tisuća eura nije bilo moguće ni pomišljati na počinjenje...

Nema nikakve sumnje da su Klici mnogi htjeli “vratiti dug”. Osim poznatih smjerova istrage, u kuloarima se spominjala i mogućnost da su Klicu likvidirali pripadnici albanskog podzemlja, kako bi, navodno, spriječili šverc oružja Makedoncima.

Makedonija je tog svibnja 2015. godine bila uzavrela, atmosfera je bila kao “prije kiše”. Ova se teza suočava s jednom logičkom preprekom, koja možda nije nepremostiva. Što će, naime, Makedoniji oružje kad ga kao država imaju. No neki događaji - poput zagonetnog napada na karaulu na sjeveru Makedonije - pružaju logički izlaz.

Albanci su tada vjerovali da je vlada “režirala” incident kako bi na međunacionalnom sukobu spasila vlast. A za takve akcije dobro je imati ilegalno oružje, bez registriranih serijskih brojeva i poznatih cijevi. No da su Albanci i ubili Klicu, iz tih razloga, ne bi riješili problem - krijumčarski bi kanal uskoro preuzeo netko drugi.

Milijunska nagrada Prijatelji nude milijun: Želimo ime - tko je ubio Klicu?

Vinko Žuljević Klica posljednji je “klasik” zagrebačkih predgrađa, neokrunjeni kralj Sesveta, ali i širih prostora. Nakon likvidacije Vjeke Sliška, kralja poker automata, koji se odlikovao visokom inteligencijom, Klica je, kao njegov blizak prijatelj, zauzeo njegovo mjesto. 

Opstao je na samom vrhu dulje od 15 godina nakon likvidacije Sliška. Prvi iznenađujući potez koji je povukao bilo je primirje s konkurentima. To nitko nije očekivao, ali to ga je, čini se, spasilo. Vinko Žuljević već je 2000., naime, nosio glavu u torbi.

Kao bivši vojni vođa iz Hrvatske zajednice Herceg- Bosne, te živahan lik zagrebačke scene, imao je mnogo neprijatelja. Prijateljima je, te 2000. povjerio:

"Najradije bih pobjegao u Srbiju. To je jedina oaza slobode na ovom pokorenom planetu", govorio je, imajući na umu američku, odnosno anglobritansku politiku, koju je iz dna duše mrzio. 

Na primjedbe kako je Srbija pod sankcijama, znao se naljutiti:

"Vojvodina je žitnica Europe. Milošević je jedini koji zna babi dati nogom u guzicu..."

“Babom” je nazivao Madeleine Albright. Američka diplomacija je, naime, radila protiv održanja Herceg-Bosne, koja je bila Klicin životni politički ideal. Nakon kraćeg razmišljanja dodao bi:

"Ah, da, tu je i Putin."

Mladi ruski predsjednik tad je bio tek na početku uspona... Klicu su za Vojvodinu vezale lijepe uspomene iz mladosti. Tamo je boksao i studirao. Ipak, nakon trezvenijeg razmišljanja, zaključio je:

"Ne, neću u Srbiju. Ubili bi me..."

Vinko Žuljević nije mrzio Srbe nego Bošnjake. Gorljivo je agitirao da se posljednji rat na Balkanu začini mitologijom srednjovjekovnih križara u oslobađanju svijeta od muslimanskih “bezvjeraca“.

Imao je na umu, doduše, vrlo skučeni horizont svoga rodnoga sela Hrasnice, u srcu ruralne Bosne, gdje od malih nogu, navodno, prezire vjersku izdaju svojih najbližih susjeda.

Marcos Gonzales Brutalni kralj kokaina: Ima vlastitu vojsku od 300 ljudi

"Odgojen sam uz guslarske junačke pjesme", govorio je Žuljević 1997., izlažući svoju političku platformu u pionirsko doba zaštitarske tvrtke Ad Maticem.

"U njima su muslimani opisani kao poturice, kao Hrvati koji su se odrekli vjere i nacije, kao otpadnici roda koji su služili turskim vazalima... Ali tvrdnje iz tih godina valja uzeti s dozom opreza."

U trenutku svoje antimuslimanske ispovijesti, Žuljević je ovisio o HDZ-ovim strukturama koje su se teško mirile s hrvatsko-muslimanskim paktom, dok je njegovo zaštitarsko poduzeće Ad Maticem, osnovano godinu ranije, supstituiralo oružane formacije HVO-a nakon proglašene demilitarizacije hercegovačkoga područja.

Malo-pomalo, nastupilo je neko drugo vrijeme i Žuljević se pokazao u Zagrebu, kao umirovljeni ratni invalid. Premda će nastaviti živjeti suzdržano, podalje od kocke, kokaina, kurvi i pijanki s turbo-folkom, nije odolio samo macho-strasti za konjskim snagama.

Nadjačavši nužnu diskreciju zataškanoga blaga, bez vjere i nacije, zapeo je za oko luksuznim prijevoznim sredstvom.

"Od kud jednom vojnom invalidu Mercedes S550", pitao se jedan portal 2009., izvještavajući o prometnoj nesreći koja je stajala života njegova tada 75-godišnjeg oca. 

Žuljević je upravljao Mercedesom, odavno naviknut da za njega ne vrijede zabrane; zaobišao je kolonu pred željezničkom rampom i zaletio se u vlak.

"Netko bu za ovaj članak strugal zubekima po asfaltu zakačen za kuku", glasio je anonimni komentar na pitanje o skupom automobilu s prilično jasnom prijetnjom da se ne dira u podrijetlo Žuljevićeva materijalnoga fundusa. 

Stalno mu se pripisivalo i tajno vlasništvo nad jednom velikom zaštitarskom kućom, koja je u posljednje vrijeme sve teže poslovala. No on je to vlasništvo demantirao. Za sad je znano ovo: u nedjelju, 3. svibnja 2015., nakon jutarnje mise u sesvetskoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga zaskočili su ga u vožnji kratkotrajnom paljbom koja je ostavila krajnje skromne forenzičke tragove. Zapaljeni su u Škodi koja je predvodila sačekušu.

Na pokopu se okupila raznolika ekipa - nekoliko odvjetnika, Petrač s kojim je biou sukobu, ali i njegovi bivši suborci Andabak i Tuta, sportaši, te Miro Norac, Zoran Pripuz, Nikica Jelavić...

Postoji oštrooki svjedok, kako izvještava Večernji list, koji je gotovo cijeli prizor odgledao iz obližnjega kafića: naoružani arsenalom ministrojnica, napadači su upotrijebili samo pištolje; jedan je pucao iz Škode, dok je drugi sišao s motora, izvukao Žuljevića iz njegova autombila i sasuo mu cijeli šaržer u glavu. Izdahnuo je pružajući uzaludni otpor i urlajući.

Nakon iskustva s brojnim ratnim i mirnodopskim leševima u samostalnoj Hrvatskoj, uz svjedoka ili bez njega - najmanje je dvojbi o događaju na poprištu zločina.

Dakako da je smaknuće bilo planirano, plaćeno i počinjeno prema najvišim mjerilima gangsterskoga zanata. No sve ostalo vrlo je nezgodno za istragu: od bliskih parlamentarnih izbora do Žuljevićeva posebnoga mjesta u policijsko-obavještajnoj strukturi RH. 

Stoga, naime, nije nužno da je smrt Vinka Žuljevića Klice motivirana “čistom“ mafijaškom računicom. Vrlo je realna mješavina biznisa i repova prošlosti koja se nostalgično hrani u krugovima danas vremešnih glava nekadašnjih vitezova HVO-a. 

Plejada se okupila na pokopu Žuljevićeva oca: Vice Vukojević, Baja Sopta, Ljubo Ćesić Rojs... Poštovanje iskazano Žuljevićevoj ožalošćenosti, iskazano je nakon što su zakopane ratne sjekire ‘90-tih, ali su nastali unosni ortakluci koji se, kako upravo šapće podzemlje, granaju do Kosova i Makedonije, mnogo podatnijih za naoružavanje islamista od najbliže Bosne.

Kriminalistički “slučaj Klica“, obratimo pozornost, događa se u posljednjim mjesecima kukuriku vlade, pa ne treba sumnjati u golem pritisak HDZ-a na SDP-ovoga ministra unutarnjih poslova. Zato je MUP požurio s presicom za medije koja obavještava o potpunom tapkanju u mraku. 

Alexander Litvinenko Nakon 10 godina: Istina o smrti ruskog špijuna

Uz iščekivanje laboratorijskih nalaza spaljene Škode i tragova automobilskoga kočenja, sastavljena je posebna istražiteljska ekipa koja unaprijed kaže da - počinitelji možda nisu iz Hrvatske. 

Očigledno, država ima prilično slabašni pregled nad društvom u kojemu je kriminal, ne samo pitanje neoporezovanoga profita nego oblik egzistencijalnoga snalaženja u beskonačnoj krizi. 

Iza sebe ostavio mrežu privatnih doušnika

Na drugoj strani, unutar “nadležnih institucija sustava“ valja računati na određeni otpor u punom rasvjetljavanju žrtvina lika i djela, koji se zamjerio dobro uvježbanim ubojicama. 

Naime, uz koješta zagonetno, Žuljević je posthumno ostavio zavidnu mrežu svojih privatnih doušnika u MUP-u, DORH-u i domaćim tajnim službama, kako je, uostalom, bljesnulo u njegovu svjedočenju tzv. zločinačkoj organizaciji, pa onda u skandalu iz 2012. s njegovim kumom Vladom Rajićem, dilerom povjerljivim kaznenim informacijama. 

Znači, bilo je također uzvratnih “drukerskih“ usluga, koje su Žuljevića nužno ispreplele s ilegalnim pothvatima na području Jugoslavije koja politički više ne postoji.

Mrzio Tita i komunizam

I opet smo na početku priče: mržnja prema muslimanima - izdajnicima hrvatskoga naroda u Srednjoj Bosni, najpogodnije opravdanje su za Žuljevićevu suradnju s deklariranim četnicima dobrovoljačkih srpskih postrojbi.

"Nisam ja mrzio Srbe i Beograd, mrzio sam Tita i komunističku zvijezdu. Njih su nama, Hrvatima nametnuli Amerikanci, ti retardirani Amerikanci koji nemaju ni svoje nacije, ni svoju povijest, pa su prema vlastitoj slici stvorili mnogonacionalnu Čehoslovačku i mnogonacionalnu Jugoslaviju", tako je Žuljević govorio u ožujku 1997., nesvjestan koliko je zastranio od početne teze o muslimanskim izrodima.

Kako bilo, u Žuljevićevim ispovijedima ispalo je da odvratnost prema muslimanima i komunističkoj Jugoslaviji idu u isti koš. Zašto - krajnje je nejasno prema činjenicama iz njegove mladosti.

Na fakultetu išamarao Biljanu Plavšić

Rođen je, naime, u siromašnoj obitelji s gomilom djece i sa solidnim šansama za školovanje i pristojno plaćenu karijeru, malo po svjetovnom, malo po crkvenom sustavu. Najmanje jedan od njegove braće, Ilija Žuljević, postao je profesor filozofije i teologije, što će ga ‘90-tih lansirati među HDZ-ove prvake u Bosni i Hercegovini, pa promovirati u hrvatskoga konzula u Ukrajini. 

Nestale iz konzulata Najgori mafijaši koristili su hrvatske putovnice

Vinko Žuljević Klica pak sam je odustao od započetoga studija biologije na sarajevskome PMF-u (legendarnom po navodnom šamaranju Srpkinje Biljane Plavšić koja ga je srušila na ispitu), jer se radije posvetio boksu. Počeo je u vojvođanskom Spartaku, potom u sarajevskom Željezničaru, okrunio se 1981. titulom prvaka BiH. 

Što se praktičnih rezona tiče - reklo bi se da je komunizam zamrzio nakon svega toga, tijekom svoje švicarske epizode. O njoj se, međutim, ne zna ništa, osim da je bio ugostiteljski ortak i kum Vlade Rajića koji danas trguje zabranjenim istražnim informacijama USKOK-a.

Iz Švicarske se vratio 1990. godine

Iz Švicarske se Vinko Žuljević Klica vratio se 1990. da izbliza motri burnu političku uvertiru u raspad SFRJ i invaziju JNA na Hrvatsku. Time je začeta njegova izviđačko- obavještajna karijera budućega SIS-ovca u Gornjem Vakufu i Bugojnu, nerazdruživa s ratnom animacijom lokalnih kriminalaca.

Kako će sam poslije pričati, 1992. okupio je 30-tak Bugojanaca sa zatečenim debelim policijskim dosjeima, prikrpao na njihove jakne oznake HVO-a, čađom im zacrnio lica. Lokalno stanovništvo postrojbu je nazvalo Garavi.

S muslimanskom teritorijalnom obranom izbio je sukob o zapovjednoj nadležnosti, ostavljajući Garave bez saveznika kada je uslijedio srpski juriš na Kuprešku visoravan. U krvoprolićima je Žuljević izgubio stopalo. Od tada neće prestati njegova fascinacija strogo povjerljivim pothvatima kazneno-oružanoga aparata Hrvatske, ali ni njihova Klicom.