Pet godina slobode: Mnogi su se skrivali iza njegovih leđa
Prije točno pet godina na Trgu bana Josipa Jelačića okupljenih 100.000 građana, netom oslobođenog umirovljenog generala Antu Gotovinu izviždalo je većim dijelom kratkog govora. Tog dana kulminirao je cijeli niz stvari; od tvrdnji da se kriminalizira Domovinski rat, na čemu je počivala politička agenda rigidne desnice, do Gotovinine osobne sudbine. 16. studenog 2012. Gotovinu i Mladena Markača Haaški sud je pustio na slobodu, uvaživši njihove žalbe na 24 odnosno 18 godina zatvora za cijeli niz točaka optužnice za ratne zločine.
Gotovini se pri izricanju presude na smrknutom licu zapravo teško moglo vidjeti ikakvo olakšanje, osim podizanja obrve na spomen pljačke u ratu. Slično kao i kada je kamenog lica u travnju 2011. odslušao osuđujuću presudu. Slično kao i kada je, kako se vidjelo na snimci tijekom uhićenja u restoranu u Španjolskoj, prilično ravnodušno slegnuo ramenima kad su mu stavili lisičine na ruke iza leđa. Dok je Ante Gotovina na Trgu u Zagrebu govorio, Josip Klemm pored njega bio je na rubu suza.
Željko Sačić je iza Gotovine zapravo i plakao, jedva je disao od sreće i ganuća. Ante Kotromanović oduševljeno je slikao povijesni trenutak. U sličnom stanju je bio i ostatak ratnih veterana najviših činova. Zakrčeni Trg bio je u ekstazi. Pa ipak su ga izviždali kad je zahvalio premijeru, ministru pravosuđa, predsjedniku na svemu što su napravili kako bi ga se oslobodilo.
Ništa svjetini nije značilo to što je Gotovina u Haagu i zaglavio na toliko dugo zbog zakulisnih igara prethodne HDZ-ove vlasti, pri čemu se spominjao i Tomislav Karamarko, i to zbog tragova koji su godinama curili po sporednim sudskim postupcima na hrvatskim sudovima.
Gotovinin grijeh je bio u tome što je zahvalio SDP-ovom predsjedniku, SDP-ovom premijeru i nestranačkom ministru pravosuđa. Pa okretanje budućnosti, ostavljanje rata iza sebe... "Ovo je naša zajednička pobjeda. Ovo je pravna Oluja, pobijedili smo. Ovo je točka na 'i'. Rat pripada povijesti. Okrenimo se budućnosti svi zajedno", poručio je tog dana Gotovina.
A još da su znali da će karizmatični ratni zapovjednik "Oluje" uskoro izjaviti da je on "običan građanin Hrvatske, kao i svaki drugi, bio on Mađar, Talijan, Rus, Srbin, Nijemac"... Tog dana je, zapravo, i ljevica u Hrvatskoj ostala zatečena civliziranim, naprosto normalnim nastupom Gotovine po povratku u ideološki histeričnu domovinu, nakon što je sedam godina proveo u Haagu. Cijela nacija se iznenadila i baš se mogla zapitati koji joj je vrag da je zatečena onakvim nastupom.
Desnica je u trenutku spontanog zviždanja Gotovini na Trgu, a da to nije ni primijetila, u podjeli na "komunjare" i "svoju Hrvatsku", među one prve strpala čak i Gotovinu. U cijeloj toj gužvi zaboravilo se registrirati da po jednoj točki Gotovina nije oslobođen, po trećoj, po onoj po kojoj je bio dužan pokrenuti odgovarajuće postupke protiv onih koji su tijekom oslobodilačke akcije poubijali 677 civila i popljačkali i popalili dobar dio oslobođenih područja.
U tom je trenutku, međutim, već godinama bila poznata snimka Gotovine iz Knina 6. kolovoza 1995. na kojoj na svoje podređene, od generala naniže, viče da su dopustili kaos. Derao se na njih da su "budaletine" i "nesposobni": "A da ne govorim ono što se vidi u gradu - to je sramota! Barbari, vandali rade ovako, oni koji su plaćeni i ratuju po ratnom plijenu!" Što se Ante Gotovine tiče, taj čovjek danas svojim najgorim neprijateljima može samo poželjeti da postanu karizmatični ratni vođe u ovakvom narodu.
Što se pripadnika ovog naroda tiče, zapravo ni danas mnogi nisu u stanju racionalno sagledati bilo što vezano uz dramatične političke trenutke, posebno ratove, a ponajviše ljude poput Gotovine.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Očituje se to na svakom koraku njegovog životopisa. Primjerice u studenom 2005. kada je general Antun Tus objasnio da je Gotovina, koliko god je bio zaslužan za neprocjenjivo "probijanje Dinare" koje je prethodilo "Oluji", koliko god je bio briljantan u fizičkoj i stručnoj pripremi manjih skupina vojnika, ali da za velike operacije nije imao taktičkih i operativnih znanja.
Onima koji su Gotovini gromoglasno zviždali na Trgu 2012., rigidnoj desnici, takva tvrdnja bila je šaka u oko. Kao i Tusova tvrdnja da je "Oluju" uspješno mogao voditi bilo tko, jer je Hrvatska vojska bila toliko premoćna. S druge strane, Tusovu ocjenu da je Gotovina kao general tada u HV-u bio general treće zapovjedne razine, dio medija je jedva dočekao zločesto citirati kao izjavu da je "Gotovina trećerazredni general".
A tek da se stalo bistriti zašto je Franjo Tuđman zaustavio uspješan proboj Gotovine kao tek pristiglog obučenog bivšeg pripadnika Legije stranaca sa svojom bojnom prema Vukovaru i zašto je Gotovina tada htio nastaviti... 2005. je general Tus poentirao zaključkom da je Gotovina zaglavio kao optužen za ratne zločine upravo zato što ga se nije tretiralo kao nekog zapovjedne razine na kojoj je bio, nego kao nekog s vrha zapovjedne piramide.
"Utoliko je pogrešno dovođenje Gotovine u isti ravan s Mladićem i Karadžićem, jer je on u 'Oluji' bio jedan od generala treće razine: iznad njega su bili generali iz zapovjedništva i generali iz Glavnog stožera", kazao je Tus malo prije nego što je Gotovina uhićen. Drugim riječima, nije uopće Gotovina trebao biti taj kojega je trebalo ispitivati kao odgovornog za pobijenih 677 srpskih civila tijekom "Oluje", paljenje sela, pljačku i otimačinu. Trebao je to biti netko drugi. Konačno, na tom je tragu i snimka iz 1995.
Zašto se državni vrh u doba HDZ-a onda nije pozabavio time na taj način ili zašto se nisu sami javili oni koji su bili iznad Gotovine... Ostalo je u zraku visjeti i nekoliko detalja iz Gotovininog života. Ne onaj dio da se 1991. vratio iz svijeta kako bi se borio za domovinu. I to iznimno uspješno i žestoko. Niti onaj da je kao 18-godišnji sin ribara s Tkona 1973. otputovao u Francusku, pristupio Legiji stranaca i tamo ostao do 1979.
Ali jest nekoliko narednih godina koje se tiču rada za zaštitarske tvrtke, praktično kao paramilitarni plaćenik. Ili za "Service d'Action Civique", gaullističku miliciju koja je 1981. štitila, primjerice, radikalno desnog notornog Jean-Marie Le Pena, koja je rješavala "neke probleme" sa sindikatima i slično.
A onda i vojna instruktorska karijera u drugoj polovici 80-ih desničarskih paramilitarnih organizacija u latinskoj Americi, od kojih se, ako već ne i sve redom, makar ona u Gvatemali svakako može i mora nazvati vodovima smrti s fašističkom političkom podlogom. A tu je i ona godina zatvora od 1986. u vrlo čudnom osuđivanju zbog navodne pljačke i jednako čudno puštanje na slobodu već sljedeće godine. Slijedila je 1991., rat u kojem je on slobodno mogao i ne sudjelovati i malo tko bi to i primijetio.
Izabrao je drugačije, postao je "heroj a ne zločinac", zeznuo se kad se išao igrati politike u eri uspona Ive Sanadera sa splitske Rive, pa je to platio prijevremenim umirovljenjem. Malo je prekasno shvatio da se iza njegovih leđa skrivaju mnogi od onih koji su bili pozvaniji od njega u Haagu objašnjavati određeni broj zločina tijekom "Oluje". A povlačiti to pitanje iz haaške ćelije možda je bilo i prekasno. A možda je riječ i o kakvoj kvaki tipičnoj za paralelni svijet Legije stranaca.
Na kraju je ispalo da je u tih sedam godina haaške ćelije njegov život bio čak i luđi i divljiji čak i od prethodnog života. Dočekao je da 2006. supotpisuje pismo sućuti obitelji upravo preminulog Slobodana Miloševića, koji je također tavorio iza rešetaka, u Haagu, isto kao što su ga supotpisali i Mladen Naletilić Tuta i još 32 drugih Hrvata i Srba, među kojima je bilo mnoštvo "krasnih ljudi".
Dočekao je i da se Markač i on moraju dalje čupati iz Haaga nakon što je oslobođen Ivan Čermak. Dočekao je neviđeni slučaj da mu je nakon žalbe, krivnja po svim točkama minus jedne pretvorena u krivnju po samo jednoj, najslabijoj od svih, i brisanje 24 godine robije. Dočekao je i nevjerojatnu situaciju da mu Veselin Šljivančanin čestita na oslobađanju.
Konačno, dočekao je da ga se za života u Hrvatskoj prvo beatificira, a potom i da ga 100.000 onih koji su ga dočekali kao blaženika i heroja, žestoko izviždaju nakon prvih riječi po povratku u zemlju za koju se borio.