Top News
23589 prikaza

Otkrivamo kako su hrvatske vlade 'prodavale' Gotovinu

Ante Gotovina
Hrvoje Jelavic (PIXSELL)
Što su za Antu Gotovinu napravili Tuđman, Šušak, Mesić, Račan, Sanader, Karamarko...

Tjednik Express je u studenom 2012., neposredno prije puštanja generala Gotovine na slobodu objavio tekst o tome tko je sve i na koji način sudjelovao u izručenju generala sudu u Haagu, kako su se političari s njim igrali, koristili ga kad im je trebao i odbacili kad im više nije mogao donijeti političku korist. Tekst možete pročitati u nastavku: Što su za Antu Gotovinu napravili Tuđman, Šušak, Mesić, Račan, Sanader, Karamarko... Istodobno, bila je riječ o takvoj vojničini da su ga apsolutno cijenili svi podređeni, pa i kada ih je ribao kako se vidjelo na snimci od 6. kolovoza 1995. sa sastanka u Kninu, kad je osuo drvlje i kamenje zbog kaosa, kako je rekao, koji je zavladao nakon oslobođenja okupiranih područja.

Ante Gotovina | Author: Filip Brala (PIXSELL) Filip Brala (PIXSELL)

Ma, ne žele oni mene uhititi, žele me ubiti, rekao je, navodno, Ante Gotovina sjedeći na terasi hotela Esplanada nakon što je u srpnju 2001. Carla del Ponte objavila optužnicu protiv njega. Sjeo je u BMW i otišao u nepoznato. U bijegu je bio sve do 7. srpnja 2005. kada ga je španjolska policija uhitila na Kanarima… Od svih hrvatskih osumnjičenika ili optuženika Haškog suda baš on je, čini se, imao najmanje sreće. Ili, najveći peh. 

No ako lošu karmu maknemo s popisa mogućih objašnjenja pa trezveno analiziramo slučaj, uočit ćemo da su Gotovininoj, vrlo teškoj situaciji, mnogo više pridonijele razne politike nego puki niz nesretnih slučajnosti. General nije, naime, imao ni jednog politički utjecajnog saveznika i osim nekolicine pravih prijatelja teško je naći nekoga tko je s Gotovinom postupao “bez fige u džepu”.

Tuđman, Šušak, Granić, Šeks, Račan, Mesić, Sanader i Tomislav Karamarko - svi su oni na način pridonijeli zlosretnom usudu karizmatična generala. On je, pokazuje vrijeme, imao mnogo neiskrenih saveznika i ne manje protivnika, otvorenih ili prikrivenih.

Bio je moneta za potkusurivanje u brojnim igrama koje, kako smatraju neki koji ga dobro poznaju, nije do kraja razumio. Čini se da se Gotovina u nizu mogućih poteza uvijek odlučivao – ili se možda dao nagovoriti - na najlošije, od odbijanja razgovora s haškim istražiteljima do nesretna bijega, koji mu je pokvario pravosudni položaj i ukrao nekoliko dragocjenih godina.

Ante Gotovina | Author: Filip Brala (PIXSELL) Filip Brala (PIXSELL)

Gotovo da nema političara i politike - odnosno, važne političke opcije - koja ponešto nije pridonijela njegovom položaju prije nego je oslobođen optužbi.

Nedugo nakon Oluje 1996. godine Ante Gotovina pisao je ministru obrane Gojku Šušku, tražeći otpust iz vojske. No Šušak ga je po svaku cijenu htio zadržati u HV-u. Ne znajući kako da ga ipak odgovori, organizirao mu je sastanak s Tuđmanom, koji je na Gotovinu imao velik utjecaj...

Predsjednik je Gotovini rekao da on, Tuđman, iako je 1928. godište, radi po 16 sati na dan, da mu je namijenio veliku ulogu u Hrvatskoj vojsci nakon planirana preustroja i da ne može sad otići.

To je djelovalo na Gotovinu, pa se predomislio i ostao. Pogreška? Da je otišao, otvoreno je pitanje bi li optužnica protiv njega ikada bila podnesena.

Samo dvije godine poslije Haški će sud prvi put pozvati generala Gotovinu na razgovor s istražiteljima. Prvi put 9. travnja 1998. pozvan je kao građanin, a već idući mjesec, 6. svibnja, kao osumnjičenik.

Gotovina se, međutim, nije odazvao. Prema verziji generalovih prijatelja - koju u knjizi “Što smo mu učinili” iznosi Nenad Ivanković - tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić u Saboru je izjavio da se tadašnja HDZ-ova vlada dogovorila s Gotovinom da ne surađuje s Haagom dok se ne riješi pitanje mjerodavnosti nad sudom. 

General je pak u intervjuu Ivi Pukaniću rekao da se ni sa kim nije o tome dogovarao i da mu je tako uskraćena prilika da se već tada opravda.

Te 1998. godine on je stanje mogao prezentirati u, za sebe, mnogo povoljnijem svjetlu. Hijerarhijski, u to je doba bilo dosta ljudi koji su bili važniji i samim time odgovorniji od njega. 

Tada bi mnogo veću težinu imalo to da je odmah nakon Oluje otišao na bračno putovanje, da su oslobođen teritorij kontrolirali drugi dužnosnici, da je mnoge ingerencije na terenu imao MUP, a ne MORH. 

Tada bi mu, za potrebe obrane, možda bili dostupniji i dokumenti, s kojima su se poslije događale čudne peripetije. Ukratko, Gotovina je 1998. lakše mogao izbjeći ulogu “žrtvenog janjeta”.

Možda su se upravo toga bojali ljudi koji bi, da u Haag nije poslan Gotovina, išli prije njega?

Ante Gotovina | Author: Hrvoje Jelavic (PIXSELL) Hrvoje Jelavic (PIXSELL)

O tome da se razgovorima s haškim tužiteljstvom mogao promijeniti pravni položaj osumnjičenika - naročito ako je iza njih stajala vlada ili predsjednik – govori i slučaj generala Petra Stipetića, Mesićeva i Račanova ljubimca, koji je oslobođen sumnji nakon nekoliko razgovora s tužiteljima, ali i Imre Agotića

Obojica su uživala naklonost državnog vrha, odnosno institucija, što im svakako nije odmoglo.

Mate Granić je govorio da general Gotovina ne govori istinu i da on i Tuđman nisu Gotovini otežavali položaj.

"Nije istina da smo predsjednik Tuđman i ja savjetovali ili branili generalu Gotovini da komunicira s haškim tribunalom. Naime, Predsjednik Republike, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, na temelju mišljenja ministarstva obrane i ukupne politike odlučio je da neće surađivati s Haškim sudom dok žalbeno vijeće ne odgovori potpada li Oluja ili ne pod nadležnost Haškog suda. Vijeće za suradnju s Haagom, čiji sam i ja bio član, o toj je odluci bilo obaviješteno. No nikada nisam komunicirao s generalom Gotovinom i nije istina da sam mu išta savjetovao", rekao je 2012. Mate Granić u razgovoru za Express.

"Kao svjedok koji je najduže svjedočio na haškom sudu, točnije 20 sati na 13 sjednica, rekao sam da nije bilo nikakvog udruženog pothvata, da su Srbi planirano otišli te da nitko nije sprečavao njihov povratak u Hrvatsku..."

S idućom, Račanovom vladom, Ante Gotovima imao je jednako malo sreće. Nakon Tuđmanove smrti i izbornog poraza HDZ-a, hrvatski je državni vrh potpuno preuzela antihadezeovska politička grupacija, pa je Stipe Mesić postao predsjednik a Ivica Račan premijer.

Gotovina je stjecajem okolnosti upao u interesnu sferu dijela desnih stranaka koje su kanile iskoristiti njegovu popularnost u političke svrhe.

Tuđman i HDZ su bez pogovora, ali i bez ikakvoga javnog otpora, u Haag uredno slali sve optuženike - uglavnom bosanske Hrvate - ali Račanova vlada, suočena s otvorenim optužbama za nedostatak domoljublja, taj je zadatak mogla izvoditi samo s neusporedivo više teškoća. 

Na splitskoj su rivi Sanader i HDZ u veljači 2001. organizirali velik skup potpore Mirku Norcu, na kojemu je Ivo Sanader grmio kako “nema tog naroda koji će stranom sudu predavati svoje heroje”.

Prosvjednici su grmjeli protiv Mesića (“Cigane”, “veleizdajniče”) i Račana (“bando crvena”) što je u političku temperaturu u zemlji diglo do točke kuhanja. Račan i njegova vlada te su se atmosfere silno uplašili. 

Oni su Antu Gotovinu, navodno, iz razloga koji su i danas neobjašnjivi, smatrali pokretačem ideje o mogućem državnom udaru...

Ante Gotovina | Author: Filip Brala (PIXSELL) Filip Brala (PIXSELL)

Kad je Ante Gotovina s grupom aktivnih generala potpisao Pismo upućeno Račanovoj vladi i Stipi Mesiću, u kojemu se zahtijeva prestanak kriminalizacije Domovinskog rata - a de facto prestanak suđenja za ratne zločine u zemlji i suradnje s Haagom - Mesić je dopis pročitao kao pokušaj puča i generale ekspresno umirovio zbog političke djelatnosti, nespojive s vojnom odorom.

Ta je epizoda Gotovini sigurno odmogla, kao i njegovo političko približavanje desničarskoj udruzi Honos, Nenada Ivankovića.

Ono je pojačavalo dojam o Gotovini kao opasnom protivniku režima, možda i kolovođi kakve nasilne smjene. Kad je 12 lipnja 2001. optužnica protiv Ante Gotovine i Rahima Ademija došla u Zagreb, generala o njezinu dolasku nitko nije obavijestio. Račan i Goran Granić, njegova desna ruka mogli su to učiniti, ali nisu.

Gotovina, međutim, ni tada nije vjerovao da je optužnica protiv njega stigla. Zbog te je optužnice u Račanovoj vladi došlo do velikog sukoba s Draženom Budišom.

Prema nekim interpretacijama, Carla Del Ponte rekla je Račanu da će im optužnica protiv Gotovine politički više odgovarati nego optužnica protiv generala Petra Stipetića koja je uistinu i povučena.

Dražen Budiša je prije par godina za Express iznio nešto drukčiju verziju te priče.

"Nije Granić baš tako rekao. Rekao je kako je Carla Del Ponte rekla da optužnica protiv Gotovine neće štetiti hrvatskoj vlasti. Slučaj Stipetić bio je prije Gotovine. O tom me procesu nije obavijestio Račan nego sam doznao iz novina. Račanova vlada je u vezi s Gotovinom pogriješila jer nije poduzela nikakve pravne korake. To je ispravila na Bobetkovu slučaju. No za Gotovinu Račan je samo poslao pismo Carli Del Ponte koje nije imalo nikakvu težinu osim što je zabavljalo javnost", ispričao je Budiša.

Prepričao nam je i Račanovo pismo.

"Srž je pisma bila da je optužnica protiv Gotovine politički neprihvatljiva i da je tom optužnicom optužena i Hrvatska. Znači, pismo nije imalo pravnu težinu, a pravne su korake poduzeli naknadno."

Budiša je rekao kako ne može komentirati je li Gotovina mogao proći drukčije, recimo, poput generala Stipetića. 

Ante Gotovina | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL) Sanjin Strukić (PIXSELL)

"Ne mogu spekulirati što bi bilo kad bi bilo. Pravnici ipak navode kako u Pravilniku o postupku i dokazima Haškog suda, u Pravilu 108 bis, piše da država može u roku do 15 dana od kad je zaprimila optužnicu, zatražiti njezino preispitivanje od žalbenog vijeća. Vlada je tu mogućnost iskoristila u slučaju Bobetko, ali u Gotovininu primjeru, nije. Ivica Račan i Goran Granić su se izvlačili da su u tom pogledu nemoćni, ali su se u slučaju Bobetko ipak pozvali na to. Račan je, navodno, imao na umu okolnost da je Janko Bobetko vrlo star - bile su mu tada 83 godine, a bio je i vrlo bolestan - pa se uzdao u biologiju. Procjena je bila da se Bobetka može braniti do kraja."

Predsjednik Mesić imao je o Gotovininu slučaju vrlo “šarene” stavove. Isprva je tvrdio da je njegov bijeg kukavički. U vrijeme kad je Ivo Pukanić napravio intervju s Gotovinom - navodno u Veneciji - Mesić mu je nudio posredovanje pri Haškom sudu.

Kad je Gotovina ipak odbio otići u Haag, opet se vratio negativnim kvalifikacijama odbjeglog generala.

Gotovinini prijatelji i suradnici najviše su ljutiti na Mesića zbog slanja Tuđmanovih transkripata u Haag. Gotovini je dokumentacija i inače bila problem. 

Njegovi su odvjetnici Općinskom sudu u Zagrebu u lipnju 2002. podnijeli tužbu sa zahtjevom da se odvjetničkom timu predaju svi dokumenti koje su tražili, ali Račanova vlada Gotovini te dokumente nije predala do kraja mandata.

Čini se da je Ivici Račanu, koji, blago rečeno, nije bio na glasu kao hrabar i energičan političar (zvali su ga “odlučno možda“) politički najviše odgovaralo da Ante Gotovina pobjegne iz zemlje.

Bilo je to čarobno rješenje, upravo deus ex machina. I to se, zasad još ne znamo kako, pod kojim uvjetima i na čiji, eventualni nagovor, to dogodilo. Bijeg je svakako otežao Gotovininu kasnije pravosudnu poziciju.

Dražen Budiša u više je navrata javno kritizirao vladu jer je legalizirala dokumente koji su iz Zagreba upućeni Carli Del Ponte. Dokumente je, navodno u velikim količinama, slao Mesić - ali bez njihove deklasifikacije, tj skidanja službene oznake tajnosti. 

Haag bi se potom upoznavao s njihovim sadržajem, pa bi onda od vlade i službeno tražio one dokumente koji su mu bili najvažniji.

Mesićev je ured Haagu dostavio i fonogram glasovitog Brijunskog transkripta. Fonograme je našla Karamarkova tajna služba i oni su snažno pridonijeli tezi o udruženom zločinačkom pothvatu. 

U tom smislu, manje-više su svi donijeli poneki kamenčić u mozaik dokaza Gotovinine optužbe. Hrvatske vlade propustile su, prema mišljenju naših odvjetnika koji su radili na Tribunalu, učiniti većinu stvari koje su optuženima mogle biti od pomoći.

Obrane generala bile su praktički prepuštene same sebi, rekla nam je svojedobno Jadranka Sloković.

Ante Gotovina | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

"Vlada je rekla obranama: evo vam novac, dalje radite kako znate. Država je stalno trgovala na način ‘ove damo - ove ne damo’. Neke ljude se izvlačilo, drugi su žrtvovani. Jadranka Kosor, recimo, uopće nije znala kakav su problem topnički dnevnici. Nije se na vrijeme sudilo za zločine", rekla nam je Sloković kad je aktualna bila prvostupanjska presuda.

Akademik Željko Horvatić počeo je - dodala je Sloković - pisati studiju o udruženom zločinačkom pothvatu još 2006. Objavljena je 2011.

- Dakle punih pet godina nitko iz vlade nije pokazao nikakav interes za to... 

Odvjetnik Branko Šerić bio je uvjeren kako je država trebala učiniti sve što može u okviru prijašnjih postupaka, ali nije.

"Zanemareni su postupci koji su vođeni protiv Hrvata optuženih za zločine nad Bošnjacima. Naime Haški je sud privremeni sud. Ne postoji sudska praksa i izvori prava nego se temelji na kompletnom međunarodnom ratnom pravu - od suđenja nacističkim zločincima u Nurnbergu do tužbe Nikaragve protiv SAD-a zbog pomaganja kontraša. U takvim se uvjetima stvarala sudska praksa Haškog suda. Iz suđenja u suđenje. Hrvatska nije smatrala potrebnim da neke teze, iznesene u tim postupcima, osporava. Trebala se pažljivije i aktivnije uključiti u to", rekao je svojedobno Šerić.

Jadranka Sloković je jednom za Express navela da su vojnici uzeti da odgovaraju za političke odluke, a i sam izbor vojnika bio je problematičan.

"To je apsolutno vojni vrh, oni ljudi koje smo htjeli dati. Neke druge nismo. Uzeli smo dva čovjeka iz vojske a ovo su sve političke odluke."

Jadranka Sloković je kazala da bi obranu postavila tako da, među ostalim, tvrdi da vojnici nisu mogli predvidjeti odluke koje će biti donošene u političkoj ravni. Hrvatska ne bi trebala braniti Tuđmana i Šuška nego Gotovinu i Markača.

"U trenutku kad sjede na Brijunima, oni nemaju pojma i ne mogu predvidjeti kako će se raspetljavati stvari nakon Oluje, politički i zakonodavno… Gotovina, na primjer ni na koji način na Brijunima nije mogao znati ni predvidjeti izvan razumne sumnje da će civilne vlasti par mjeseci nakon Oluje donijeti zakon kojim onemogućuje Srbima raspolaganje imovinom. To kako bi se srušio udruženi zločinački pothvat. Trebalo bi inzistirati i na tomu da je premalo dokaza da su mogli predvidjeti sve elemente koji su uslijedili poslije. Gotovina i Markač bili su vojnici a kreatori tih politika nisu više živi i oni ne mogu odgovarati za njih", izjavila je svojedobno Jadranka Sloković.

Ante Gotovina | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

Obrana nije mogla pobijati autentičnost brijunskih transkripata jer je to već apsolvirano u drugim postupcima pred sudom, a njihovu autentičnost potvrdio je i Mladen Bajić, tada glavni državni odvjetnik.

Ante Gotovina je, dakle, na svoja leđa prikupio teret brojnih politika, interesa, strategija... Političari su uz njega bili samo na političkim mitinzima. Kad bi se svjetla pozornice ugasila, ostajao je sam.

Suđenje je počelo 11. ožujka 2008., a nepravomoćna je presuda objavljena 15. travnja 2011. Gotovina i Markač proglašeni su krivima za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu dogovorenom na Brijunima, kojem je bio cilj protjerivanje Srba s područja tzv. Krajine, te za neselektivno granatiranje. 

Ivan Čermak oslobođen je i Haag je napustio isti dan. Gotovina je dobio 24, a Markač 18 godina. Do danas se ne zna gdje se Gotovina skrivao tijekom bijega.

Britanske su tajne službe uvjeravale EU da je cijelo vrijeme bio u RH. Te je podatke onda haško tužiteljstvo koristilo kao dokaz da Republika Hrvatska ne surađuje potpuno s Haagom. 

Prema pisanju francuskih internetskih portala - Mediapart i Le Courrier des Balkans - Ante Gotovina se od svog bijega 2001. do proljeća 2005. skrivao u Francuskoj, čije državljanstvo ima.

Portali su objavili dokumente francuskog obavještajca generala Philippea Rondota. Prema njima, Gotovinu su skrivali uz znanje tadašnjega francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca te tadašnje francuske ministrice obrane Michèle Alliot-Marie

DGSE, francuska vojna tajna služba, koordinirala je aktivnosti. Neko je vrijeme bio na Korzici, a poslije u jugoistočnoj Francuskojdo proljeća 2005. Nakon uhićenja kod Gotovine su našli putovnice na ime Kristijana Horvata i Stjepana Senečića

Koristio je samo putovnicu na ime Kristijana Horvata dok je ona na Senečićevo ime bila potpuno prazna. Bježeći je proputovao 11 zemalja - Španjolsku, Argentinu, Brazil, Čile, Italiju, Singapur, Maleziju, Mauricijus, Japan, Tahiti i Dominikansku Republiku.

Prvi pečat nakon bijega udaren je na izlasku iz Madrida 22. prosinca 2001. Okonosti Gotovinina bijega su u Hrvatskoj, zemlji gdje malo koja tajna ostane dulje skrivena, i dalje nepoznate.

O tome nije procurio ni jedan podatak, a sam se general o vremenu bijega nigdje nije očitovao. Izvor iz vrha Sanaderove vlade pristao nam je govoriti o svojim spoznajama, pod uvjetom da mu sačuvamo anonimnost.

"Točno se znalo gdje se sve vrijeme skrivao Gotovina prije uhićenja koje je, također, bilo dogovoreno", kaže naš izvor pa nastavlja:

Ante Gotovina | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

"Nikada to nije bila Hrvatska nego zemlje Latinske Amerike, sjeverne Afrike i Španjolska. Točnije, zemlje francuskog govornog područja jer su Gotovini pri skrivanju pomagali Francuzi. Legija stranaca, u kojoj je bio i Gotovina, ima svoj moto od kojeg ne odstupa, a to je da legionar nikada ne ostaje sam. Upravo je iz državnog vrha Gotovina dobivao naputke da se ne predaje, ali je pitanje koliko su do njega dolazile prave informacije. Carla Del Ponte ustrajala je na njegovu iskazu, a to što se Gotovina nije predavao sve ju je više izluđivalo jer je to čak i osobno doživljava kao nepoštovanje nje pa onda suda.

S obzirom na to da je Sanader došao na vlast zahvaljujući velikoj potpori branitelja koje je pridobio povijesnim govorom na splitskoj rivi, grmeći kako neće dati generale, nije htio izgubiti te birače. Zbog toga se Gotovini savjetovalo da se i dalje ne predaje. Kako je vrijeme odmicalo, Britanci su strašno pritiskali, a i Carla Del Ponte je bila sve ljuća pa je Sanader popustio pritiscima, ali se nije sam usudio javno reći da će se surađivati s Haagom. To je značilo i predaju generala. Taj je posao uvalio Hebrangu. Pritisak na Hrvatsku bio je golem. Britanci su znali da znamo gdje je, ali nisu imali dokaza. Zbog toga su medijima plasirali informacije poput:

“Imamo fotografije Gotovine na plaži u Makarskoj” pa vršili pritisak na vlast da ga preda. Bilo je to smiješno slušati kad je Hrvatska znala da se Gotovina nikada nije krio u svojoj zemlji. Jednom su pokušali s tezom da je u hvarskom samostanu, ali se nisu dovoljno informirali. Naime ondje je najstarija biblioteka pa je samostan pod videonadzorom. Kad smo im to napomenuli, ostali su iznenađeni i više ni Hvar ni samostan nisu spominjali. Gotovinina je predaja bila je dogovorena, a odradili su je Tomislav Karamarko i Hidajet Bišćević. Oni su dogovorili cijelu priču...", završava naš sugovornik.

Čak se ni predsjednik ljevičarske vlade, Zoran Milanović, nije ustručavao reći da je na Gotovinina pleća prebačena odgovornost koja mu ne pripada. Milanović je, naime, u rujnu 2011. rekao da Gotovina “plaća tuđi ceh i tuđi dug”. 

Pitanje je hoće li se svi oni koji su ga gurali u politiku, kojom se nikad u životu nije bavio, koji su ga poticali na bijeg, skrivali dokumente i igrali se njime, ikad osjetiti kajanje... 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.