Svojedobno je rekao da s djevojkom živi okružen vukovima i da mu to ne pada na kraj pameti mijenjati. Kao kazališni glumac Dušan Bućan je u ansamblu HNK u Zagrebu. A stanuje 50 ili 60 kilometara južnije, na ranču smještenom uz sam rub šume. "To čak nije niti rub nego je doslovno u šumi. Nalazim se na vrhu jednog brda, imam pogled koji puca prema BiH, a s druge strane puca prema Zagrebu. A meni puca... hahaha", nije mogao biti jasniji.

Hrvoje Šalković 'Halo mama, evo me na Antarktiku i sve je OK!'

Ne bi rekao da je okružen domaćim životinjama nego kućnim ljubimcima: "Imam tri konja, četiri psa i dvije mačke." I djevojku. "I djevojku, da. Ali, ja obično kažem da ja imam tri konja, a ona četiri, jer ima i mene. Iz grada sam otišao u prirodu jer stvari koje volim raditi ne mogu raditi u gradu. Uživam se hraniti iz prirode, grijati se iz prirode. Znaš, smatram, ako ti je nešto suđeno, ako duboko u sebi nešto želiš, da te onda životni put nosi prema tome. Ako želiš u životu duhovno prosvjetljenje, vjerojatno ćeš se baviti duhovnim stvarima, uključujući religiju, sumnjam da ćeš to ići tražiti tako da odeš u rat. Mada, ima i takvih ljudi", objašnjavao nam je svoju filozofiju.

Što se njega tiče, on je životno prosvjetljenje krenuo tražiti prije sedam ili osam godina. Doduše, ne takvo da bi se popeo na vrh stupa i tamo proveo ostatak života. Bilo je to takvo prosvjetljenje da jr isključivo zbog njega u bistrou Tač u HNK imao predavanje o svojim putešestvijama "Indijanci, konji i jedna mrtva koza - Put oko svijeta u 80 minuta by Dušan Bućan".

"Možda je do toga što u školi nisam bio dobar učenik pa danas nadoknađujem gradivo", objasnio je strast za smucanjem po planetu u društvu svoga kompanjona, producenta Borisa Veličana.

Pripremio je artiljeriju anegdota i snimki s Aljaske, iz rezervata Navajo Indijanaca u SAD-u, niza zemalja kroz koje je prošao kroz Srednju Aziju. Oh, Srednja Azija!? Ono kao Samarkand, i tamo je bio!?

"Pa evo, baš jesam. Samo ime podsjeća na Put svile, na Marka Pola, na scenu Džingis-kana pred napad na divni grad Samarkand. Ono, dao bih konju ime Samarkand, tako sjajno to zvuči!", bio je na pola puta do ekstaze već se samo prisjećajući.

Prošlog proljeća njih dvojica i snimatelj Andrej krenuli su na put dug 45 dana i 17.000 kilometara u Daciji Duster, sve kako bi za Novu TV snimili pregršt epizoda putopisne serije.

"Sjećam se kad smo došli na ukrajinsko-rusku granicu, oblijepljeni gdje ćemo sve ići, neki ljudi sa strane su upirali prstom u nas i umirali od smijeha: 'I vi s tim mislite proći sve te zemlje!? Hahaha!' Nije nam bilo jasno što im je toliko smiješno. Ali čim prijeđeš Ural, granicu između Europe i Azije, odmah ti je jasno da je to nešto sasvim drugo. Sjećam se ceste koja se spuštala iz Kirgistana prema Tadžikistanu, bila je označena kao 'highway', kao autocesta. Pomislili smo kao, hej autoput, ludilo! Ono, stići ćemo za sat vremena. Ispalo je da smo se vozili uz afganistansku granicu, da je cesta bila široka dva metra. Dolje provalija od 50 metara i rijeka na dnu, a gore s visine od 150 metara obrušava se kamenje", pričao je.

Prešli su 90 kilometara u prvoj ili drugoj brzini, vozeći po dvojica odjednom, jedan kontrolirajući provaliju, a drugi kamene "padaline". To je inače lokalna glavna trgovačka ruta za kamione i slično. Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan, ponovno u Rusiju.

"Bilo je malo vremena i baš smo jurili. Ali mogu reći da sam uspio nešto probati. Ne znam znaš li što je to 'kok boru', kao ragbi na konjima, pa imaju mrtvu kozu koja im je kao lopta, otimaju se za nju, mlate s njom..."

Kako ne, to je ona igra u kojoj se John Rambo okušao u, hm, drugom nastavku?

"U trećem. Imao sam sreće da se okušam u tome. To je bila eksplozija adrenalina, opasno za život svih: konja, jahača, o kozi da se ne govori. To je igra kojom se vježba tijelo, a 'loptom' kojom se igra na kraju se nahrani tijelo. Skuhaju je u nekakav gulaš. I bude jako fino."

Kako je svoje jahačko umijeće opisao da se zna dosta dugo održavati na konju, skretati lijevo i desno, a da ne padne, nije nam bilo jasno kako u tom sportu nije, primjerice, poginuo.

PUTOPISI G. NUHANOVIĆA "Rusi su radikali samo uz votku. Nasreću, brzo se otrijezne"

"Pazili su me. Bili su dečki jako dobri prema meni, divni su bili. Sjećam se jedne anegdote na gorju Pamir, na 4000 metara, na slanom jezeru Karakul. Tamo je tadžikistansko-kirgistanska granica, nema ničega, kao da si na Mjesecu. Nije ti jasno od čega tamo žive, čime se hrane. Žive u nekim nazovikućicama, struja im je u selo stigla tek godinu prije. Griju se na jakova govna, koja osuše. Piju samo vodu ili mlijeko. Sjećam se, kod jedne obitelji kod koje smo bili, tamo je bila curica od šest godina. Imali smo neku piksnu meda, da nam se nađe za čaj. I pitamo je: 'Mala, hoćeš li meda?' Ona gleda oca, kao, što je to. Nikad nije probala med. E, izraz lica tog djeteta kad je prvi put probalo med, pa to nikad neću zaboraviti. Ti ljudi žive na krovu svijeta, ali vječno su nasmijani i daju ti sve što imaju", ludo je bilo Bućana samo i slušati.

Za Samarkand u Uzbekistanu kaže da je prvo primijetio da su svi automobili bijeli.

"Sve je iznimno uređeno, nema zajebancije s kakvim prljavim podom. Posvuda je nekakva policija i nitko te ne dira jer ti si turist. Došli smo za vikend u 10 navečer. Kad, dojuri neki UAZ, onako ruski, ispada tip, da li vojska ili policija u civilu?! Objasnili smo tko smo i da tražimo smještaj. A on nama da ih slijedimo. Odveo nas je do tipa u hostel u strogom centru grada. Probudio ga je i otprilike mu objasnio: 'Vidi, oni će biti kod tebe, javljat ćeš nam sve, trebamo ih imati pod kontrolom. Smjesti ih, dogovori se s njima za cijenu, ne zanima me kako.' Jadan čovjek nam je spustio s inače niske cijene na valjda upola nižu. Morao nas je primiti pa makar i džabe", opisao nam je urbanu, novovjeku varijantu kulta gostoprimstva prema putnicima.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Opisao je i razlike.

"Na Istoku sve traje. Bitan je razgovor, jer kad te ne znaju, morate sjesti i pričati, upoznati se s čovjekom. Sjećam se kad smo bili u malome mjestu Karabal kod Biškeka, ušli smo u džamiju jer je naš domaćin koji se bavio kok boruom bio vjernik, išao je na molitve, pa smo išli s njim. Brzo se oko nas skupilo puno ljudi."

Bilo je to u doba kad su znali da se od 16.000 ljudi iz Srednje Azije koji su otišli u ISIL u Siriju i Irak, do tada nešto od njih vratilo kući. Nije im bilo svejedno, ali su tamo shvatili da su predrasude vražja stvar.

"Shvatiš da se posvuda ljudi dijele na dobre i loše. Mi smo ispitivali njih, oni nas i kroz to samo osjetiš kako ti se raspadaju predrasude. A, znaš, strašno je zanimljivo kad uhvatiš sebe kako odgovaraš kad te tamo negdje netko pita kako živiš u svojoj zemlji", pričao je dalje.

Riječi za putnike BI pita svjetske putnike: Jeste li ikad bili u vukojebini?

"Kirgizi i Kazasi diče se time što su nomadi, drugačiji su sklop od Tadžika i Uzbeka. Kod njih je ostalo, kao, jesmo muslimani, ali svejedno cugamo od danas do sutra. Kao naši Bosanci, liberalni su. Kad se pije, onda se pije dok se ne padne. Dok u Tadžikistanu, posebno u Uzbekistanu, cugu kupiš u dućanu i ne smiješ to piti na ulici."

Shvatio je da ispada da, što je viši stupanj civilizacije, više se trebaš plašiti drugog čovjeka.

"Ljudi su prema tebi najbolji u najvećim zabitima." Zaljubljenik u putovanja postao je kad su on i Boris, koji je tada landrao svijetom već 16 godina, dogovorili ići do Kamčatke. To je propalo, pa su dogovorili Aljasku. "Aljaska je bila National Geograpic u 3D, posljednja granica u punom smislu koja je čak i Amerima potpuna egzotika. Tamo smo upoznali dvojicu 'polunatives'. Po njima smo skužili da je to nešto drugačije od prosječnih Amerikanaca. Imali su, koliko god ludo zvučalo, način razmišljanja nalik na nas, poput ekipe nekih dečki iz naše škole", pričao je.

To ih je navelo da se raspitaju ima li u SAD-u još Indijanaca koji žive tradicionalno. Ispalo je da su to još samo oni iz naroda Navajo, u rezervatu koji se proteže kroz Utah, Colorado, New Mexico i Arizonu.

"Došao sam u rezervat, gledali su u mene u njihovom gradu Window Rocku kao u apsolutno čudo. Bijelac, pa još kad sam rekao da sam iz Europe... Kao da nama tu dođe Indijanac i kaže da je došao učiti o našoj kulturi", pričao je.

Tu je naišao na kustosicu koja je shvatila o čemu je riječ. Upoznala ga je sa starom Indijankom Sue, koja živi u, recimo, planini i baš je bila na tečaju iz keramike. "OK, možeš ići pomoći ženi", kazala mu je.

"Kod nje sam radio poljski WC, čuvao ovce, cijepao drva, usput i hodao okolo i fotkao. Kad je došao Boris, otišli smo do Jamesa, kojega smo zvali Charles Bronson. Da, zbog izgleda. Stavi na njega perje, odjeni ga tradicionalno i izgleda kao slavni poglavica Ludi Konj", pričao je dalje, a onda se osvrnuo na nešto što ga je užasno potreslo kad je posjetio njihov tamošnji muzej.

"Amerikanci su doslovno provodili prema njima politiku istrebljenja. Kao, znamo mi sve to, ali svjestan postaneš tek kad sve to vidiš na jednom mjestu. James je, recimo imao 10 godina u 1960-ima i u školi nije smio govoriti svoj jezik. Ali je bio prkosno dijete i progovorio je navajo. Njegov učitelj ga je za kaznu objesio o vrata učionice za noge da visi cijeli veliki odmor. Taj isti čovjek koji je kao dijete proživio takvu torturu, prihvatio je nas, bijelce iz Europe, pokazao nam svoju kulturu, primio nas u obitelj. Pokušavao sam jahati bikove, krotiti mustange, pokazivao mi je kako se baca laso. Mi smo njima radili ćevape, pekli smo im janje na ražnju, što oni prije nisu nikad vidjeli, samo su čuli da neka plemena daleko na sjeveru čine to isto."

Ukazali su im tu čast da su ih pustili da prisustvuju jednoj od njihovih najsvetijih ceremonija, kada djevojčicu iniciraju u svijet žena, kada dobije prvu menstruaciju. Jer Navajo žive u matrijarhatu. Trajalo je to četiri dana. Djevojčica nije smjela igrati se s djecom niti s igračkama, morala je paziti na držanje, što joj je bila gnjavaža. No to je i način da vidi što je čeka kad odraste.

"Zadnjeg dana je dovedu u hogan, nastambu od oblica. Dovedu šamana, pjevaju pjesme, molitve. Majka i baka su joj prali kosu pred zoru, da bi onda u cik zore istrčala vani prema suncu, a za njom gomila razdraganih ljudi koji su oko nje molili cijelu noć."

Objasnio je da je to zato što vjeruju da su duhovi njihovih predaka u zoru najaktivniji i da traže "dobrog čovjeka" kako bi ga obasuli blagoslovima. Pozvali su ih i da s njima prisustvuju sundanceu, zazivanju dobrih duhova.

"Bilo je kao u filmovima. Zapale vatru, pjevaju i plešu. Indijanci ne gaje duh američkog sna, super auto, puno novca. Dovoljno je imati obitelj, živjeti s njima i to se smatra uspješnim životom. Bijelcima, generalno, nije jasno da su Indijanci zadovoljni s tim, da jednostavno žive i postoje, da su u skladu", pričao je.

Na nekim mjestima, rekli smo mu, komunikacija nas je podsjetila na "Život na sjeveru", na Cicely.

Posebne prilike Otkrivamo kako odsjesti u luksuznim hotelima - za male novce!

"Ah, Aljaska je stvarno luda ko kupus. Tamo čovjek nije na vrhu hranidbenog lanca. Čim sam sletio na otok Kodiak, išao sam za vikend kod jednog kapetana, a oni su mi odmah uvalili pušku", kazao je.

Objasnili su mu da je tamo grizlija isto koliko i ljudi, 7000. "Trava je visoka dva metra, frajer ti izleti, a vidio sam ga i usro sam se. Neopisivo koliko je velik taj medvjed. On kad hoda, a uredno prelaze cestu, hrbat mu doseže kao prosječan osobni automobil. Pa kad se propne...", uglavnom, pitao je domaćine kako mu mogu dati oružje, a ne znaju ga.

"Nije li vas frka da ću poludjeti, ubiti nekoga? Kaže mi on: 'Vidi, stari, mi otprilike znamo procijeniti razumnog čovjeka, pa idemo u skladu s tim. A inače smo svi dobro naoružani, pa ako samo jednom zajebeš, svi ćemo te izrešetati drage volje.'"

Na kraju smo ga pitali koliko mu je trebalo da se nakon tih putovanja vrati sebi. "Nisam se vratio sebi. Još od Aljaske. I ne želim se vratiti sebi; na razmišljanja, predrasude, od prije kakvih sedam godina."