Televizijski novinar i urednik Gordan Nuhanović ovih je dana objavio novu zbirku putopisnih priča. U izdanju Profila izašao je njegov “Piknik u stepi”, koji je svojevrsni nastavak zbirke “Šale su ostale kod kuće”. I ovaj put autor nas vodi u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, a na potki satkanoj od anegdota i druženja s trgovcima, konobarima, policajcima i njihovim majkama, zapravo ispisuje posljedice sedam desetljeća života provedenog iza Željezne zavjese i dva desetljeća postsocijalizma.
Express: Odakle interes za zemlje bivšeg SSSR-a?
Jedna kolegica, psihoanalitičarka, također se zainteresirala za to pitanje. Njezino je mišljenje da je to rezultat moje čežnje za povratkom u doba nevinosti, u djetinjstvo. Eto, nikad ne znaš koliko si zaglibio. Ja pak mislim da su impulsi za putovanje u bivši SSSR došli iz puke radoznalosti, moje želje da upoznam taj svijet koji je najednom izronio iza Željezne zavjese. Bilo je to tijekom devedesetih i ta želja traje i danas.
Express: Kroz priče se neprestano provlači humor koji je na rubu vjerojatnog. Koliko je fikcije, a koliko fakcije u vašim pričama?
Sve je više-manje dokumentarno, uz malo stilizacije kako bi se uobličila priča. Nastojao sam da putopisi imaju formu priče pa sam u skladu s tim selektirao doživljaje. Da, ima i ponešto nadrealnih sekvenci, halucinacija, koje je potaknulo trovanje hranom u Buhari, kad mi se učinilo da se gazda pansiona pretvara u opakog šišmiša. Kad čovjek putuje sam, svašta umišlja, njegov unutarnji život buja, a ponekad i krivo tumači znakove oko sebe. Zato su priče natopljene samoironijom, mnoge epizode produkt su zablude, a putovanja obično balansiraju na rubu promašaja, barem s nekog reportersko-novinarskog gledišta. U svakom slučaju, ima prostora za smijanje, ali i za neka, malo slojevitija pitanja.
Express: Koliko je sličnosti, a koliko razlike u mentalitetu stanovnika primjerice Gruzije, Azerbejdžana ili Kazahstana s našim mentalitetom?
Ako i postoji krovni mentalitet neke nacije, onda bih rekao da se i mentaliteti postsovjetskih zemalja međusobno razlikuju, a kako odmiče vrijeme od raspada SSSR-a, tako i tamošnji ljudi sve više usvajaju globalno- potrošački mentalitet, trude se biti što poslovniji, često se čuje riječ biznis, kao i kod nas. Ali, naravno, rusifikacija i sovjetizacija ostavile su trag, a tu je i element panslavizma, koliko god nam se ponekad čini imaginarnim, ono nešto nas ipak veže, ono tiho razumijevanje. Ako se pak dublje zađe u karakteristike pojedinih nacija, onda su nam najbliži Gruzijci s kojima dijelimo tzv. usud malih naroda na periferiji Europe, ali i vrlo snažno srednjovjekovno- kršćansko naslijeđe, borbu za vlastiti identitet i sl. Inače, ta mi je zemlja vrlo draga.
Express: Koje su sličnosti s Hrvatskom nakon osamostaljenja tih država i izdvajanja iz SSSR-a?
Kultura Priče imaju prostora za smijanje, ali i za neka, malo slojevitija pitanja, kaže Nuhanović U Alma Ati, odnosno kazahstanskom gradu Almatyju upoznao sam Anti-Borata, jednog zabavljača kojeg je država platila da osmisli kampanju protiv filma ‘Borat’ sa Sachom Baronom Cohenom u glavnoj ulozi Kažem, ima tamo svega, od sve razvijenijeg Kazahstana, pa do mučnog siromaštva u Gruziji, Uzbekistanu pa i Moldaviji. Sličnost se ogleda u teškom i bolnom prijelazu u nešto što se zove kapitalizam. Taj prijelaz uglavnom je radikalniji nego kod nas, kao što je i njihov socijalizam bio teže podnošljiv od našeg. Titova Jugoslavija ondje i dalje živi kao neka sretna utopija na toplome moru.
Express: Pomažu li tamo turistički vodiči? Spominješ Lonely Planet, no čini mi se da nije bio od prevelike koristi, odnosno da bi nama bilo lakše snaći se nego primjerice turistima koji dolaze iz jedne uređene Švicarske ili Njemačke?
Malo sam se zezao s Lonelyjem, zapravo više s njegovim korisnicima. Komično mi je gledati kako ga Zapadnjaci iščitavaju kao Bibliju i kako svoje doživljaje podešavaju po njemu. Ponekad mi se čini da i nisu trebali krenuti na putovanje, da bi im bilo dovoljno kod kuće pročitati Lonely. Express: Jedan od vaših junaka gorljivo priča o panslavizmu. Sanjaju li doista o tome u Kalinjingradu ili je to usamljeni slučaj i posljedica votke? Je li to uvjetovano poviješću ili pak izdvojenošću kalinjingradske regije od matične države? Panslavizam se obično budi uz votku. On je nusprodukt zdravica, bratimljenja, zavjeta. To su trenuci kad se izgovaraju velike riječi. Imao sam više takvih iskustava, a jedno sam opisao i u knjizi kad se moj domaćin, Rus, pod utjecajem votke pretvara u ruskog radikala. Ali s obzirom na to da sam se takvih likova nagledao i kod nas, nije mi se bilo teško nositi s tom pojavom. Sutradan, kad su se razišle te magle i tmuše, on je opet bio sušta dobričina.
Express: Kakav je zapravo život običnog čovjeka u Kazahstanu. Zemlja je iznimno bogata naftom i rudama, ali žive u diktaturi koju je karikirao Borat.
U Alma Ati, odnosno Almatyju upoznao sam Anti-Borata, jednog zabavljača kojeg je država platila da osmisli kampanju protiv filma ‘Borat’. Iako je ‘Borat’, kad se bolje pogleda, najprije kritika američkih predrasuda prema nepoznatom, drugome, a Kazahstan je tu sporedan. Ta je zemlja danas vrlo bogata, Nazarbajev koji njome vlada poput Tita pokazuje socijalnu osjetljivost, ljudi općenito žive sve bolje, naročito u gradovima, ali raslojavanje je golemo. Najviše hummera vidio sam baš u Almatyju.
Express: Pratite kulturnu scenu u Hrvatskoj već 15-ak godina. Što mislite, što je, osim kroničnog financijskog zapostavljanja kulture, njezin glavni problem?
Velika akumulacija u kulturi, početkom 2000-ih, bila je najizraženija u knjiškom sektoru - pojavili su se veliki izdavači, došlo je do sprege s medijima koji preuzimaju ulogu promotora, ali i arbitra u pitanjima književnosti. Stvara se novi, hibridni književni ukus, a ujedno započinje trend negativne selekcije koji traje do danas. Jer dolaskom krize svi počinju gledati prema Ministarstvu kulture. To otvara priliku za stvaranje podobnih i nepodobnih pisaca. Prošli saziv ministarstva obilato je nagrađivao ‘vjernost’, sad to radi i ovaj. Kao što reče jedan srpski pisac, dok mi pišemo za publiku, hrvatski pisci pišu za Ministarstvo kulture. Nije daleko od istine. A negdje, u tom bauljanju, izgubila se i publika. Naravno da je ovo samo gruba skica, ima tu još puno drugih razloga koji su nas doveli do ovako niske stvaralačke razine.
Express: Odrasli ste u Vinkovcima, a tom gradu ste posvetili i svoju prvu zbirku priča ‘Liga za opstanak’. Obilježili su ga deseci glumačkih, likovnih, književnih, redateljskih i glazbenih velikana, a ipak je, barem se tako čini, ostao danas zaboravljen na kulturnoj sceni. Napisali ste i scenarij za dokumentarni film o Vinkovcima. O čemu točno?
Vinkovci su moja trajna inspiracija, bilo da se radi o osamdesetima kad je grad doživio privredni i kulturni zenit, bilo da se radi o postratnom dobu kad iz godine u godinu sve više propada. Nije ga lako promatrati u ovom sadašnjem izdanju, ali pojedinac na to ne može utjecati. Naš film bi trebao pokazati njegovu stvarnost, bez uljepšavanja i lažnog lokalpatriotizma. Zvat će se ‘Rijeka koja odbija da teče’, po Bosutu, rijeci-stajačici, koja je metafora tog zastoja. Express: Vaš tata Himzo Nuhanović poznati je vinkovački redatelj i pokretač Vukovarskog lutkarskog proljeća i Festivala glumca. Je li vas poticao na čitanje, gledanje predstava, putovanja, pisanje? Kazalište, u kojem je radio, kvarilo mi je djetinjstvo jer tata nikad nije bio kod kuće. Uvijek neke probe, premijere, stresovi... On čak nije ni ljubitelj putovanja, nije mu jasno što ja to tražim po Sovjetskom Savezu. Ali zavolio sam zato knjige. Živjeli smo u malom stanu pa je svoju biblioteku držao u dječjoj sobi koju smo dijelili brat i ja. I tako sam odrastao sričući te naslove: ‘Pogledaj dom svoj anđele’, ‘Čovjek i njegovi simboli’, ‘Sedam hiljada dana u Sibiru’... Sjećam se, kad mi je kao 15-godišnjaku dao da čitam ‘Zločin i kazna’, doslovno me je zabolio mozak. Mogu reći da je uvijek bio uz brata i mene, kao što kaže ukrajinski pisac Andruhovyč, lakše je kad imaš jednog takvog gorostasa iza sebe. Ima razumijevanja za sve (jedino nije imao za punk), širok je, otvoren, druželjubiv, u kazališnim je krugovima živa legenda. Po meni, on je utjelovljenje intelektualca u često puta nesklonom provincijskom okruženju. Express: U knjizi ‘Agenti kulture’ ironizirate komercijalizaciju kulture kroz festivale. Smatrate li da je to ispravan i jedini mogući način promocije hrvatske kulture? To je prije svega satirični osvrt na poimanje mjesta i uloge kulture u društvu. Priča se vrti oko organizacije festivala u jednom dalmatinskom gradiću, a njegovi su pokretači kulturtregeri iz metropole, tobožnji specijalisti u kulturi. Tako da ironijom zahvaćam više raznorodnih elemenata, a festivalizacija kulture tek je povod za ovaj psihološko-turistički roman, kako sam ga podnaslovio.
