Svojedobno je rekao da s djevojkom živi okružen vukovima i da mu to ne pada na kraj pameti mijenjati. Kao kazališni glumac Dušan Bućan je u ansamblu HNK u Zagrebu. A stanuje 50 ili 60 kilometara južnije, na ranču smještenom uz sam rub šume. "To čak nije niti rub nego je doslovno u šumi. Nalazim se na vrhu jednog brda, imam pogled koji puca prema BiH, a s druge strane puca prema Zagrebu. A meni puca... hahaha", nije mogao biti jasniji.
Ne bi rekao da je okružen domaćim životinjama nego kućnim ljubimcima: "Imam tri konja, četiri psa i dvije mačke." I djevojku. "I djevojku, da. Ali, ja obično kažem da ja imam tri konja, a ona četiri, jer ima i mene. Iz grada sam otišao u prirodu jer stvari koje volim raditi ne mogu raditi u gradu. Uživam se hraniti iz prirode, grijati se iz prirode. Znaš, smatram, ako ti je nešto suđeno, ako duboko u sebi nešto želiš, da te onda životni put nosi prema tome. Ako želiš u životu duhovno prosvjetljenje, vjerojatno ćeš se baviti duhovnim stvarima, uključujući religiju, sumnjam da ćeš to ići tražiti tako da odeš u rat. Mada, ima i takvih ljudi", objašnjavao nam je svoju filozofiju.
Što se njega tiče, on je životno prosvjetljenje krenuo tražiti prije sedam ili osam godina. Doduše, ne takvo da bi se popeo na vrh stupa i tamo proveo ostatak života. Bilo je to takvo prosvjetljenje da jr isključivo zbog njega u bistrou Tač u HNK imao predavanje o svojim putešestvijama "Indijanci, konji i jedna mrtva koza - Put oko svijeta u 80 minuta by Dušan Bućan".
"Možda je do toga što u školi nisam bio dobar učenik pa danas nadoknađujem gradivo", objasnio je strast za smucanjem po planetu u društvu svoga kompanjona, producenta Borisa Veličana.
Pripremio je artiljeriju anegdota i snimki s Aljaske, iz rezervata Navajo Indijanaca u SAD-u, niza zemalja kroz koje je prošao kroz Srednju Aziju. Oh, Srednja Azija!? Ono kao Samarkand, i tamo je bio!?
"Pa evo, baš jesam. Samo ime podsjeća na Put svile, na Marka Pola, na scenu Džingis-kana pred napad na divni grad Samarkand. Ono, dao bih konju ime Samarkand, tako sjajno to zvuči!", bio je na pola puta do ekstaze već se samo prisjećajući.
Prošlog proljeća njih dvojica i snimatelj Andrej krenuli su na put dug 45 dana i 17.000 kilometara u Daciji Duster, sve kako bi za Novu TV snimili pregršt epizoda putopisne serije.
"Sjećam se kad smo došli na ukrajinsko-rusku granicu, oblijepljeni gdje ćemo sve ići, neki ljudi sa strane su upirali prstom u nas i umirali od smijeha: 'I vi s tim mislite proći sve te zemlje!? Hahaha!' Nije nam bilo jasno što im je toliko smiješno. Ali čim prijeđeš Ural, granicu između Europe i Azije, odmah ti je jasno da je to nešto sasvim drugo. Sjećam se ceste koja se spuštala iz Kirgistana prema Tadžikistanu, bila je označena kao 'highway', kao autocesta. Pomislili smo kao, hej autoput, ludilo! Ono, stići ćemo za sat vremena. Ispalo je da smo se vozili uz afganistansku granicu, da je cesta bila široka dva metra. Dolje provalija od 50 metara i rijeka na dnu, a gore s visine od 150 metara obrušava se kamenje", pričao je.
Prešli su 90 kilometara u prvoj ili drugoj brzini, vozeći po dvojica odjednom, jedan kontrolirajući provaliju, a drugi kamene "padaline". To je inače lokalna glavna trgovačka ruta za kamione i slično. Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan, ponovno u Rusiju.
"Bilo je malo vremena i baš smo jurili. Ali mogu reći da sam uspio nešto probati. Ne znam znaš li što je to 'kok boru', kao ragbi na konjima, pa imaju mrtvu kozu koja im je kao lopta, otimaju se za nju, mlate s njom..."
Kako ne, to je ona igra u kojoj se John Rambo okušao u, hm, drugom nastavku?
"U trećem. Imao sam sreće da se okušam u tome. To je bila eksplozija adrenalina, opasno za život svih: konja, jahača, o kozi da se ne govori. To je igra kojom se vježba tijelo, a 'loptom' kojom se igra na kraju se nahrani tijelo. Skuhaju je u nekakav gulaš. I bude jako fino."
Kako je svoje jahačko umijeće opisao da se zna dosta dugo održavati na konju, skretati lijevo i desno, a da ne padne, nije nam bilo jasno kako u tom sportu nije, primjerice, poginuo.
"Pazili su me. Bili su dečki jako dobri prema meni, divni su bili. Sjećam se jedne anegdote na gorju Pamir, na 4000 metara, na slanom jezeru Karakul. Tamo je tadžikistansko-kirgistanska granica, nema ničega, kao da si na Mjesecu. Nije ti jasno od čega tamo žive, čime se hrane. Žive u nekim nazovikućicama, struja im je u selo stigla tek godinu prije. Griju se na jakova govna, koja osuše. Piju samo vodu ili mlijeko. Sjećam se, kod jedne obitelji kod koje smo bili, tamo je bila curica od šest godina. Imali smo neku piksnu meda, da nam se nađe za čaj. I pitamo je: 'Mala, hoćeš li meda?' Ona gleda oca, kao, što je to. Nikad nije probala med. E, izraz lica tog djeteta kad je prvi put probalo med, pa to nikad neću zaboraviti. Ti ljudi žive na krovu svijeta, ali vječno su nasmijani i daju ti sve što imaju", ludo je bilo Bućana samo i slušati.
Za Samarkand u Uzbekistanu kaže da je prvo primijetio da su svi automobili bijeli.
"Sve je iznimno uređeno, nema zajebancije s kakvim prljavim podom. Posvuda je nekakva policija i nitko te ne dira jer ti si turist. Došli smo za vikend u 10 navečer. Kad, dojuri neki UAZ, onako ruski, ispada tip, da li vojska ili policija u civilu?! Objasnili smo tko smo i da tražimo smještaj. A on nama da ih slijedimo. Odveo nas je do tipa u hostel u strogom centru grada. Probudio ga je i otprilike mu objasnio: 'Vidi, oni će biti kod tebe, javljat ćeš nam sve, trebamo ih imati pod kontrolom. Smjesti ih, dogovori se s njima za cijenu, ne zanima me kako.' Jadan čovjek nam je spustio s inače niske cijene na valjda upola nižu. Morao nas je primiti pa makar i džabe", opisao nam je urbanu, novovjeku varijantu kulta gostoprimstva prema putnicima.
Nastavak na sljedećoj stranici...
