Life
1250 prikaza

'Halo mama, evo me na Antarktiku i sve je OK!'

Hrvoje Šalković, scena iz Erevana
privatni album
Proputovao je 118 zemalja: "Sirijci su bili obrazovana gospoda, o njima Europljani nemaju pojma, a sad po Njemačkoj čiste zahode..."

Od 20 najboljih dana u njegovu životu apsolutno najbolji bio je onaj u kojem mu se rodio sin. Slijede neprocjenjivi trenuci koje je proveo sa suprugom. A za njima pusti dani koje je kao svjetski vagabund proveo gazeći, leteći, ploveći, vozeći se preko sedam kontinenata, kroz 118 zemalja svijeta. I naravno da pažljiviji čitatelj odmah primijeti da Hrvoje Šalković ni u jednom od 56 putopisa u svojoj knjizi "Sedam strana svijeta" nije opisao Siriju. Zbog tamošnjeg rata. Iz svojevrsnog pijeteta, reklo bi se.

O Siriji u svojoj knjizi niste pisali, kako ste naveli, zato što ta zemlja više nije ono što je bila, zbog rata i grozota koje su je uništile. Kakva je bila Sirija koju ste upoznali i je li točan dojam da vas je tragedija te zemlje osobno pogodila?

Za početak, nevjerojatan mi je način na koji Hrvati i većina Europljana percipiraju Siriju i Sirijce. Ljudi misle da u Siriji nema asfalta, misle da tamo ljudi hodaju u gaćama i trče za kozama, misle da valjda tamo nema pismenog stvora. Misle svašta, i misle same gluposti. Damask je jedan od najstarijih gradova na svijetu, tu je na svom mjestu već pet tisuća godina, sa svom infrastrukturom, kulturom, umjetnošću, sa sveučilištima. U Siriji sam bio prije devet godina, išao sam automobilom iz Zagreba, ušao u nju preko Adane, išao najprije do Alepa, pa onda lagano prema jugu i Damasku.

Naravno da ima ruralnih dijelova, kakve u reportažama vole forsirati kamere stranih izvjestitelja, pa onda vidimo face krezubih baka koje mumljaju o teškom životu. Takvih baka imamo i mi u Lici ili Zagori koliko hoćeš, i što bi sada trebali, da nas svijet prosuđuje po njima? Ali većina onog bitnoga se nalazila u sirijskim gradovima, a to je bilo obrazovano, kulturno, napredno. Hoćete malo i o šminkerskoj strani priče? Bilo je fensi koktel barova, i otmjenih dizajnerskih dućana, bilo je svega, sjajna zemlja, divni ljudi. Bilo je i mega plakata Al-Asada na svakom uglu, i režim je mirisao na diktaturu, odmah si kapirao da taj dio priče ništa ne valja.

Bilo je i ubitačne administracije i korupcije, prilikom prelaska granice valjda sam pet sati ispunjavao jedno stotinu formulara, sve dok nisam nekom brkatom cariniku uvalio par dolara, pa sam bitno ubrzao stvari. Bilo je svega, ali onako generalno, zemlja je bila fantastična; po arhitekturi, hrani, ljudima, znamenitostima, po energiji i općem dojmu. Pogodio me je rat, naravno, pogodilo me je to što zemlja više praktički ne postoji, a najviše me pogađa što Sirijci izbjegli u Europu kreću iznova, s bremenom ovdašnje percepcije o mutavim trkačima za kozama. Većina njih će po Njemačkoj prati javne zahode, a bili su gospoda.

Sirijce svi koji su tamo bili opisuju kao otvorene, vrlo vedre, druželjubive, neopisivo prijateljske ljude. Možete li zamisliti da bi taj duh mogao nadići jezive traume jednog dana kad taj ratni pakao završi?

Jednog dana, kada rat završi, možda hoće, nadam se da hoće... Sirijci su zaista vedri, druželjubivi, nasmijani. Znate, ima puno stvari koje su se dogodile na putovanjima i koje nikada neću zaboraviti, a u Siriji je to jedan automobilska nesreća. Na autocesti, negdje stotinu kilometara pred Damaskom, vozač je izgubio kontrolu i izvrnuo se na krov. To se dogodilo možda nekoliko stotinu metara ispred mene.

Ja sam zakočio, ali mahnito su zakočili i svi ostali, i onda je u istoj sekundi valjda stotinu ljudi trčalo prema automobilu, doslovno je stotinu ruku uhvatilo vozilo i bacilo ga nazad na kotače, ljudi su razbili stakla i izvukli dijete, ženu i vozača. Nikada ništa slično nisam vidio. Ne kažem da smo mi Europljani baš svi šupci, i kod nas bi valjda netko zakočio i netko bi valjda potrčao pomoći. Ali tamo u Siriji, tamo nema živog stvora koji promatra, tamo se nesebično daju svi do jednoga. Eto, pa kada rat jednog dana završi, e onda vjerujem da će taj njihov duh uskrsnuti iz pepela.

Kolika je opasnost da čovjek landrajući svijetom razvije PTSP nakon, primjerice, osobnog sudara s posljedicama potresa 2010. na Haitiju, sve one bijede i patnje trećeg svijeta...

Ima šanse ako tamo predugo zaglaviš. Na Haitiju sam bio svega nekoliko dana, nakon tog strašnog potresa u kojem je u deset sekundi poginulo više od 200.000 ljudi. To je bilo jezivo iskustvo. Opalio sam svega dvadesetak fotografija, jer jednostavno nema šanse da odradiš više. Čim te vide da vadiš kameru, svi kreću prema tebi, s namjerom da ti je uzmu. Ne zato što su zli, ne zato što su lopovi, nego jednostavno zato što su gladni. Je li lav zao zato što ubija gazelu? Naravno da nije, i tko bi zamjerio Haićanima. Vidio sam te ruševine, tu bijedu, glad i užas. Ali sam se za par dana vratio u Dominikanu i pio koktel na plaži.

I što sada, da glumim frajera s PTSP-om, nema smisla. Ali upoznao sam tamo neke Irce iz saniteta koji su na Haitiju u dugotrajnoj humanitarnoj misiji. Kakvi se oni poslije vrate doma, to ne znam, sigurno malo pomaknuti. Putovanja ti ne mogu napucati PTSP, ali mogu nešto drugo, jednu ludu ovisnost, sličnu onoj o heroinu. Kaže ovisnik da mu je bez dopa život bez veze, ništa mu nema smisla, niti hrana, niti seks, niti socijalizacija, ništa nema smisla. Tako te i putovanja razvale, navučeš se, i onda se patiš kada si predugo na jednom mjestu. Srećom, od kada sam dobio dijete, priča mi se zavrtjela oko njega, dođe taj neki novi smisao. Da mi se mali nije dogodio, ne bi bilo dobro, morao bi stalno biti na nekom putovanju, da ne prošvikam.

Koliko se svijet promijenio izbijanjem "arapskih proljeća", koliko ih je Zapad selektivno pratio?

Protok informacija je takav da su 'arapska proljeća' već prastara vijest, dogodi se Ukrajina, počnu trzavice na Baltiku, pa u Bjelorusiji, Trump odradi svoj dio cirkusa, i onda vam 'arapska proljeća' izgledaju kao da su se dogodila prije nekoliko desetljeća, a ne prije nekoliko godina. Ne moraš biti neki opaki analitičar da bi shvatio da se proljeća ne događaju spontano, i da tu moraju biti sfere interesa opako velikih igrača. Bio sam u Egiptu nakon njihovog proljeća, proklinju revoluciju i promjene, žale za onim što je nekada bilo.

Zapad je sva zbivanja pratio selektivno, znate Europljane, samo odmahnu rukom, ma to je neki drugi svijet, neki drugi kontinent, što nas briga… A šipak, to se događalo pred našim vratima, a posljedice se osjećaju tek sada. U nekoj širokoj slici, da Europa prije nekoliko godina izašla iz recesije, i da nije uglavnom opet stala na noge, nemam pojma kako bi se nosili s izbjegličkim valovima i kako bi sve sto skupa završilo.

Jedna od odlika koje definiraju putopis je i politički i povijesni osvrt na neku zemlju. Što se Europe tiče, nju ste obradili kroz tri kavkaske republike, Rusiju, Ukrajinu, sjevernu puntu Norveške i Island. Kao da ste svjesno išli po krajnjim istočnim i sjevernim rubovima Starog kontinenta.

Istina, ovo je jedna knjiga ozbiljnih putopisa, old school, kako bi to trebalo izgledati, sociološki, politički, povijesni osvrt na zemlju kroz koju se putuje, bez gluparija i cirkusa. Pisao sam o 56 zemlja, iako sam ih obišao duplo više, a što se Europe tiče, dotakao sam se samo rubnih dijelova. Prvo i osnovno, nije mi imalo smisla pisati putopise o Sloveniji ili Italiji, kada bilo tko može sjesti na autobus i tamo je za par sati, sam si razgledava i slaže putopis u glavi.

Želio sam da ljudima knjiga bude zanimljiva, da čitaju o zemljama koje im nisu bliske, a moja dobra, stara Europa je pročitana knjiga, nju su Hrvati uglavnom prokrstarili, što kroz skijanja, ili navijački turizam, ili kroz maturalce, ili su jednostavno išli putovati, ali Europa nije ikakva nepoznanica. Ali nije sad baš toliko puno Hrvata išlo u kavkaske republike, gore do Nordkappa, ili na Island. Evo, ja jesam, išao sam, pisao, neka pročita koga zanima, pa mu se možda svidi.

Obišli ste i neke krajeve svijeta unikatne prirode, posljednjih godina vrlo osjetljive. Koliko ste primijetili posljedice klimatskih promjena na prirodi i na život ljudi?

Ma to se primijeti i na nekim totalno komercijalnim destinacijama. Na Karibima sam bio valjda jedno deset puta, i kada je bio siječanj, i ožujak, i usred ljeta, i u rujnu i studenom i prosincu. Ostajao bih desetak dana, i u pravilu, od deset dana, uvijek je barem 5-6 dana padala kiša. I onda bih razgovarao s lokalcima, i svi bi uvijek pokazivali u nebo, psovali i govorili da se to promijenilo u zadnjih dvadeset godina, da se prije znalo kada završava kišna, a kada počinje suha sezona. Zaboravite danas sezone, nema toga više. Što se rubnih dijelova svijeta tiče, imao sam sreću otići i na Antarktik, i na Aljasku, i na Novi Zeland.

I tamo lokalci kukaju i govore kako su se stvari promijenile, ali ne možeš samo tako donijeti zaključak, tu treba vjerovati znanstvenicima. Na Antarktiku sam bio sam jednom, zaista nemam pojma jer tamo gdje sam sletio prije bio neki glečer, pa se u međuvremenu otopio, nemam pojma. Ako je, onda mi je beskrajno žao, jer mi smo ljudi pohlepne budale, zbog profita i kapitala ćemo sami pojesti svoj planet.

U trenutku kad ste posjetili Antarktiku, i na mjestu na kojem ste posjetili sedmi kontinent, jeste li tamo mogli uočiti klimatske promjene? Tko vas je tamo ugostio?

Antarktik je bio svemirsko iskustvo, nadrealna stvar, i moja omiljena anegdota se dogodila čim sam sletio. Išli smo propelercem, dva Rusa, jedan Japanac, jedan Kinez i ja. Sletimo, izađem iz aviona, pogledam mobitel, i vidim da imam normalan signal. Pošaljem mami sms: "Mama, evo me na Antarktiku." A ona odgovori: "Bravo sine, jesi li jeo?" Nije ovo anegdota o mamama, ovo je priča o tome kako je svijet totalno komercijalno mjesto, i kako su putovanja odavno komercijalna kategorija.

Gdje su ona luda vremena, one sedamdesete u kojima su Malnar i Bebek zajahali konje, pa išli do Pakistana, bez GPS-a, mobitela, interneta, Lonely Planeta. Gdje su ona vremena u kojima je Stipe Božić harao Himalajom, bez tehnologije i informacija? Smiješni su mi danas svi oni koji glume velike istraživače i avanturiste. Čovječe, i na Antarktiku ima signala na mobitelu, idi tamo, uživaj i ne pravi se pametan. Tamo nema regularnih stanovnika, samo znanstvene baze. Bio sam u ruskoj, korejskoj i čileanskoj, razgovarao sa znanstvenicima i nekako stekao dojam da su pola njih zapravo špije.

Dolje su posebnim ugovorom demilitarizirali kontinent, nema vojske i oružja, nema podjele teritorija, ali svaka velesila je zabila svoju bazu, pa se bave znanošću, ali zapravo promatraju što im rade kolege iz susjedne baze. Jedan Korejac mi je rekao kako radi doktorat o topljenju leda. "Super!" kažem ja, - "Hajmo pričati o tvojim tezama, metodologiji!" Ali nismo, počeo je nešto petljati. A ja skeptik, kakav jesam, odmah pomislim: "Nisi ti, braco moj, ovdje po čistim poslovima."

Koliko je danas još uopće moguće iskusiti avanturu na putovanjima, bez svjesnog jurcanja za opasnostima, dakako, gdje, na koji način?

Ponavljam, putovanja su strašno komercijalna kategorija. Sjedneš u vlak Transsibirske željeznice, dođeš do Ulan Batora, pronađeš kakav hostel, a na recepciji sjedi baka sa sto brošura. Hoćeš jahati konje stepom, hoćeš spavati u šatoru nacionalnog parka, hoćeš vamo, hoćeš tamo? Ako ideš dalje vlakom prema Kini, poslat će ona sina do kolodvora po kartu, ćaskom će on. Sve je jednostavno, svaka je informacija dostupna na internetu, nema tu više starih čarolija.

Odeš u Laos, tamo na sjever, u Luang Prabang, misliš si da će te dočekati mistika. Redovnici hodaju u haljama, svaki bulji u svoj smartphone, isto kao i ti, svijet se umrežio, možeš jedino provocirati avanture. Ako ti u vlaku u Peru-u neki čudnovati svat ponudi da mu se pridružiš, odeš u s njime u šumu, pa da vam vrač složi odgovarajuću mjeru ludila koje će vam na neko vrijeme obrnuti mozak, možeš to napraviti. Ali iskreno, to možeš i u donjoj Dubravi.

Ili možeš sam samcat ušetati u favelu u Paragvaju, tamo ti može biti veselo. Ili možeš u Salvadoru tražiti kakve obrede bijele magije, to je dosta luda stvar. Ali ponavljam, to su situacije koje moraš sam provocirati, moraš se sam bacati u nepoznato. Prije trideset, ili pedeset, ili stotinu godina sve je bilo drugačije. Samo si hodao u nekom smjeru, i avanture su bile iza svakog ugla.

Mislite li i vi da je Kuba danas "last chance to see" ili će ipak sačuvati sve ovo što je čini kulturnim i civilizacijskim draguljem jednog doba i jednog svijeta?

Kuba je velika prevara, napisao sam to u putopisu u Expressu i mnogi su me napali zbog stava. Naime, među Hrvatima vlada percepcija Kube kao oaze sreće u kojoj putene žene i mišićavi momci po čitave dane plešu na ulicama, siromašni, ali neiskvareni i sretni. To su teške gluposti. Odite pa provjerite, razgovarajte sa taksistima, konobarima, ljudima na tržnici. Kirurg u bolnici u Havani zarađuje pedeset dolara mjesečno. Vojnik dvadeset dolara. Ljudi su strahovito siromašni, ali ne plešu, niti su osobito sretni.

Korupcije ima koliko hoćeš, prostitucije isto tako, ali one najgore prostitucije žena koje su gladne, čije su obitelji gladne, pa se moraju prodavati. S druge strane, Havana je skupa kao sam vrag, restorani, barovi, taksiji, to je kao da si u Berlinu, ili na nekom takvom sretnom mjestu. Pa onda Kubanci gledaju milijune turista koji dolaze, provode se, unajmljuju one starinske kabriolete pa se razvažaju ulicama s cigarama u ustima.

Kubanci ih gledaju kako si mogu priuštiti sve, dok si one ne mogu priuštiti ništa. Kakva sreća, kakvo plesanje po ulicama po čitave dane, to su teške gluposti. Dva puta sam bio na Kubi, jednom prije kakvih 12 godina, još dok je stari Castro bio živ i u snazi, i još jednom prošle godine, i oba sam se puta osjećao bez veze. Kao da ideš u zoološki vrt, samo ne promatraš životinje, nego sirote Kubance, a nisam siguran da su oni presretni zbog toga što si ih došao promatrati.

Netko mi je davno pričao da se Nepalci jako lože na reggae, doduše, da se nekima od njih događa da ostanu šokirani kad im se kaže da je Marley pokojan. Koja su neka opća kulturna mjesta koja su se do danas probila u najvećem dijelu svijeta? Poput npr. reggaea u Nepalu...

Hahahaha, istina živa, u Kathmandu-u sam upoznao dečke iz benda, i dan danas smo u kontaktu, super su ljudi, vodili su me do Bhaktapura i još nekih mjesta u Nepalu, ali kad smo izašli prvu večer, vodili su me u po njima najbolji bar u gradu. Uđemo tamo, a bend na stageu praši reggae, to sam skroz zaboravio, sad ste me podsjetili. Na žalost, opća mjesta više nisu Marley, ili Beatlesi, ili čak neki nogometni simbol, što ja znam, Manchester United, koji je u devedesetima bio obljubljen u Aziji. Mislim da je tada samo na Tajlandu prodano pet milijuna Beckhamovih dresova. Danas su vam to sestre Kardashian i takve bedastoće. Mislim da su one opće mjesto i u Burmi i u Nepalu i u Nikaragvi.

Prošli ste što li sve ne. Koliko je u svijetu danas vidljiv povijesni "grijeh bijelog čovjeka"?

S jedne strane, bijelac je radio teška povijesna sranja, potaracao Inke i Maye, potaracao sjvernoameričke starosjedioce. Ovi koji su preživjeli loču u rezervatima i kockarnicama. Aboridžini teturaju ulicama Melbournea i prose, gledao sam to na svoje oči, čak i sam malo cugao i pričao s nekima. Gledajmo Karibe, ili Afriku ili Indokinu, bijelac je cuclao resurse, koristio se stoljećima, pljačkao i porobljavao, osjeti se to i danas.

Međutim, znate, u Indokini imate i željeznice, i palače vlada, i velebne zgrade pošta, i infrastrukturu, i škole i vrtiće, i sve je to sagradio bijeli kolonijalist, i sve je to ostalo jednom kada se povukao. Nemojte me krivo razumjeti, kolonijalizam i porobljavanje je grozno zlo, nisam advokat toga, ali ljudi stvari gledaju kroz crno bijelu optiku. Zaboravljaju da je i dosta karipskih kolonija prije 70-80 godina imalo referendume o osamostaljenju, puno njih je glasalo za samostalnost, ali puno njih i nije, procijenili su da im je bolje ostati pod Francuzima ili Nizozemcima, a i dosta ovih referenduma koji su donijeli samostalnost prošli su u nekoliko postotaka razlike. Generalno, mi bijelci smo kroz povijest posijali tonu užasa, ali imamo tu i neku ostavštinu, neke benefite, nije baš sve crno.

Koliko čovjek putujući svijetom shvaća da je zapravo bio pun predrasuda, politički indoktriniran...

Strašno puno, ja sam prije gotovo trideset godina krenuo putovati kao zadojeni balkanac, kruta spodoba puna predrasuda. Onda se kroz godine guliš poput krumpira, padaju ti oklopi i shvaćaš da je svijet zgodno mjesto, da su ljudi posvuda isti. Toliko različiti, a opet, zapravo, toliko isti. Na kraju potpuno sazriješ, progledaš, ali onda se dogodi jedan drugi problem. Naime, u međuvremenu ostariš, umoriš se, ne da ti se uopće više razgovarati s ljudima, ne da ti se otvarati drugima oči, ne da ti se mijenjati svijet. Samo šutiš i misliš si svoje. Ili napišeš i objaviš ovu knjigu putopisa. Pa kada izađe, opet šutiš i misliš si svoje.

Gdje biste, na osnovi viđenog, najradije jednog dana živjeli da odlučite ostaviti da se životom u Hrvatskoj dalje zavitlava netko drugi?

San mi je otići živjeti negdje u jugoistočnu Aziju, skupiti dovoljno love, poslati sve k vragu i otići. Tamo u Sihanouku u Kambodži, tamo mi konobar pivu naplati jedan dolar, jer ona toliko i košta, a u Parizu mi je naplati deset dolara, to si dečko naplati svojoj mami. U Aziji stvari plaćaš koliko vrijede, hrana je fantastična, klima isto takva. Našao bih neku dobru školu za dijete, pa bih se izležavao na onim pješčanim plažama. Pa bi mi seoska baka izmasirala stopala za pet dolara. Nema tamo loše energije, nema frustriranih faca na ulicama, ako ima i kretenoidnih naslovnica na kioscima, ionako ih ne bih znao pročitati. Da, jugoistočna Azija, tamo bih volio ostarjeti.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Tomisantak 23:40 05.Svibanj 2017.

    Rijetko dobra reportaža.