Renesansni dvorac u Kerestincu plemenitaške obitelji Erdödy - riječ je o jednokatnoj građevini četverokutnog tlocrta s cilindričnim ugaonim kulama i otvorenim arkadnim hodnikom s dvorišne strane - spomenik je kulture prve kategorije. Kaštel sagrađen u 16. stoljeću tijekom godina je bio više puta obnavljan, a današnji je izgled dobio početkom 20. stoljeća, baš u vrijeme kad se tom zdanju, kao i mnogim drugim dvorcima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – a i diljem Europe - izgubio smisao postojanja: tradicionalno plemstvo osiromašilo je, a pripadnici "nouveau richea" preferirali su raskošne vile u gradovima.

Stevo Krajačić (2) Titov špijun je od Tuđmana napravio "oca domovine"

Posljednji vlasnici Kerestinca bili su prisiljeni zbog dugova dvorac prepustiti državi, koja mu je teško nalazila smislenu namjenu. To je ipak nekako uspjelo vlastima Banovine Hrvatske: u ožujku 1941. godine, dakle u vrijeme kad je Drugi svjetski rat trajao već godinu i pol dana i kad je nacistička Njemačka već pregazila pola Europe, banovinske vlasti otvorile su u dvorcu Kerestinec "sabirni centar" za viđenije hrvatske ljevičarske intelektualce – smisao tog "projekta" bio je da se iz javnosti uklone ljudi nepoćudnih političkih uvjerenja kako ne bi mogli "talasati" i "buniti narod".

Uvjeti njihova zatočeništva bili su tek nešto teži od kućnog pritvora, pa su ljudi poput književnika Augusta Cesarca, publicista Božidara Adžije, novinara Otokara Keršovanija i filozofa Zvonimira Richtmanna, mogli u miru čitati i pisati, pa čak i šetati po obližnjim šumarcima uz pratnju stražara.

Međutim, "idila" kerestinečkog "ljevičarskog sveučilišta" naglo se i neočekivano urušila već u travnju, kad nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske slikoviti dvorac i logor u njemu od pitomih Mačekovih ljudi preuzimaju zakleti neprijatelji komunista – ustaše.

Zatvorski režim u dvorcu odmah je postao mnogo stroži, a kad je u jednoj od prvih komunističkih akcija protiv novog režima u Zagrebu ubijen ustaški agent Ljudevit Tiljak, Poglavnikovi ljudi odlučuju se na odmazdu i iz Kerestinca odvode desetoricu komunista – među kojima Keršovanija, Pricu i Richtmanna - te ih 9. srpnja strijeljaju na Dotrščini. Preostali zatvorenici, njih više od stotinu, shvaćaju da je vrag odnio šalu i da im budućnost u logoru nije blistava.

U komunikaciji sa zagrebačkom partijskom organizacijom, odlučuju se na što hitniji pokušaj masovnog bijega iz logora. Akcija počinje u noći na 14. srpnja, no nakon uspješnog razoružavanja stražara i izlaska iz dvorca, odbjegle zatvorenike na dogovorenim mjestima nije dočekao nitko – legendarna komunistička konspirativna učinkovitost negdje je zakazala.

Ustaše su brzo organizirale opsežnu potjeru i u sljedećih nekoliko dana velika većina bjegunaca je uhvaćena i likvidirana u obližnjim selima i šumama, neki i na prilazima Zagrebu. Iz logora u Kerestincu uspjelo je izaći ukupno osamdesetak komunista, a spasilo ih se manje od tuceta – od velikog cvjetnog buketa hrvatske intelektualne ljevice ostala je tek nekolicina cvijetaka.

KI BI DA BI Da mogu, Srbi bi danas glasali za Tita, a ne za Vučića

Tako otprilike glasi storija o masovnoj pogibiji kerestinečkih zatočenika. Režim Titove Jugoslavije uključio je priču o kerestinečkim žrtvama u svoj kanon mitova i legendi o "komunističkom nadčovjeku", ali nikad nije jednoznačno odgovorio na pitanje o tome tko je kriv za katastrofalnu organizaciju njihova bijega. Danas, s višedesetljetnim odmakom od tih zbivanja i lišeni ideoloških tereta, čini se da možemo odgovoriti na to pitanje.

Kako se navodi u knjizi Borisa Rašete i Gorana Gavranovića "Misija: ubiti Tita, Pavelića, Luburića – sedam najvećih hrvatskih špijuna", koju je objavio izdavač 24sata, najodgovornija osoba za kerestinečki fijasko je "mutni Slovenac" Josip Kopinič, glavni sovjetski obavještajac u regiji tijekom Drugog svjetskog rata.

Naime, Moskva je nakon 22. lipnja i početka operacije Barbarossa tražila od svojih agenata da pokrenu akcije i diverzije na područjima pod njemačkom kontrolom, a oslobađanje interniranih ljevičara i komunista iz Kerestinca trebalo je odjeknuti diljem kontinenta. Međutim, kako se navodi u "Misiji", ta se akcija trebala pomno pripremiti jer iz dvorca nije bilo teško pobjeći, ali je bilo teško ostati na slobodi.

Moskovski čovjek Kopinič je, kako se čini, u želji da zadovolji svoje NKVD-ovske poslodavce, iskoristio neke nesuglasice unutar zagrebačke partijske organizacije kako bi sam pokrenuo akciju, iako na terenu nije osigurao nikakvu logistiku. Herta Haas, druga supruga Josipa Broza, svjedoči da je hrvatska Partija također organizirala bijeg, ali ju je Kopinič svojom diletantskom akcijom preduhitrio, dok legendarni "Titov diplomat" Vladimir Velebit Kopiničevu ulogu u akciji opisuje s naglaskom na njegov karakter.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Ne mogu reći da sam nakon ovog neuspješnog pothvata zapažao tragove kajanja ili žaljenja kod Josipa Kopiniča. Bio je toliko uvjeren u ispravnost svojih postupaka da su, po njegovu mišljenju, krivi­cu za fijasko snosili svi drugi a ne on", napisao je Velebit. U svakom slučaju, rezultat Kopiničeve avanture je dotad neviđen masovni pomor hrvatske lijeve elite.

Dugoročni gubitak za zemlju nemoguće je izračunati, a ne treba zanemariti ni činjenicu da je četiri godine kasnije i desna inteligencija doživjela nešto slično. To je otvorilo prostor "ognjištarima", pa je Hrvatska na obje strane ostala lišena usluga najboljih umova i osuđena na mediokritete, pišu autori "Misije".

Stevo Krajačić (1) Špijun koji je stvorio Hrvatsku: Obučio ga je Staljin

Diletantskom i preuranjenom akcijom bijega iz Kerestinca Kopinič je, dakle, otvorio prostor ljudima poput sebe – sirovima i surovima. Nepristojan, neuglađen i beskrupulozan, Kopinič je cijelog života – a umro je 1997. u Ljubljani kao 86-godišnjak - bio gotovo omražen među svim viđenijim komunistima i lijevim intelektualcima. Slovenac rođen u Beloj krajini, u selu Radovičima na obali Kupe, dakle na samoj granici s Hrvatskom, bio je fizički neugledan, ne osobito hrabar ili pametan.

Prema nekim svjedočenjima, bio je i intelektualno inferioran, ali ga je njegova glupost i sirovost, stjecajem okolnosti, ponekad čak i čuvala – te su mu osobine pomogle da preživi Staljinove čistke u kojima su tridesetih godina stradali nebrojeni komunistički umovi bolji od Kopiniča.

Kao i brojni drugi jugoslavenski komunistički aktivisti, Josip Kopinič se 1934. godine našao u Moskvi, gdje ga je njegov instinkt za preživljavanjem nepogrešivo vodio između političkih Scila i Haribda tog okrutnog središta komunističkog svijeta, u kojemu je jedna krivo izgovorena riječ, krivi pogled ili krivo odigrana karta mogla čovjeka poslati na stratište, u gulag ili u podrume Lubjan­ke, iz kojih se izlazi samo s metkom u potiljku.

Kopinič je tad odigrao dvije najvažnije karte u svojem životu - priklonio se Josipu Brozu Titu, naizgled autsajderu u borbi za čelno mjesto jugoslavenske partije, i postao je, pod pseudonimom Vokšin, agent Komin­terne, a zapravo špijun sovjetske obavještajne službe. Upravo zahvaljujući Kopiniču/Vokšinu, Tito je u borbi za radno mjesto prvog čovjeka jugoslavenskih komunista – natječaj je otvoren nakon što je generalni sekretar Milan Gorkić zaglavio negdje u Sibiru - uspio pobijediti Petka Miletića.

Kako otkrivaju dokumenti Kominterne, Kopinič je prikupljao i slao kompromitirajuće materijale o Miletiću, čineći sve da diskreditira toga glavnog Titova suparnika. Zahvaljujući svojim vezama u obavještajnoj službi, Vokšin je uspio pridobiti i ključnog čovjeka sovjetske službe pri Kominterni, kodnog imena Andrejev. On mu je navodno poručio: "Recite Valteru da se nema čega bojati!". Bila ta priča istinita ili ne, Kopinič je kod Tita imao doživotni imunitet od bilo kakve kritike ili progona.

Njegovoj karijeri također nije naštetila ni činjenica da ga je Moskva 1940. poslala u Zagreb da vodi poseban centar za vezu s partijama drugih europskih država – Jugoslavije, Austrije, Mađarske, Slovačke, Italije, Švicarske i Grčke. "Centar" se zapravo sastojao samo od Kopiniča/Vokšina i ilegalne radiostanice, ali je neformalno preuzeo ulogu središnje ekspoziture sovjetske tajne službe u regiji.

'Ludi pas' Britanski komandos za Tita je ratovao i mačem i lukom

Štovatelji Kopiničeva obavještajnog rada tvrde da je ostvario senzacionalne uspjehe – navodno je Staljina uoči Barbarosse upozorio na koncentraciju 165 njemačkih divi­zija na granici sa SSSR-om te njihove lokacije i smjerove djelovanja. To bi čak i moglo biti istinito, ali Staljin je slične informacije dobio iz više izvora – i odlučio više vjerovati Hitleru, koji ga je uvjeravao da želi mir.

Također se tvrdi da je od stotinjak tajnih sovjetskih radiostanica u okupiranoj Europi Kopiničeva jedna od samo triju koje njemački obavještajci nisu otkrili za čitavog trajanja rata. Riječ je o uistinu senzacionalnom obavještajnom uspjehu. No Vladimir Velebit ima sasvim suprotno mišljenje o tome – on tvrdi da su Nijemci cijelo vrijeme prisluškivali Kopiniča, koji im je služio kao neiscrpan izvor informacija o komunističkom neprijatelju.

"Prateći rad Kopiničeve radiostanice, njemačkoj obavještajnoj služ­bi pružila bi se idealna prilika da prisluškivanjem jedne stanice prati rad sedam komunističkih partija! Za svaku obavještajnu službu na svijetu bila bi to prava po­slastica", tvrdi Velebit. Prema Velebitu, veliki Kopiničev obavještajni uspjeh bio je zapravo potpuni fija­sko te su ga samo sretne okolnosti – i to što je bio korisna budala - spasile od sigurne smrti i još mu osigurale aureolu heroja.