Knjiga ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku. U prodaji je na svim boljim prodajnim mjestima po cijeni od 49,90 kuna.
Priča o Ivanu Stevi Krajačiću vodi nas ravno u srce hrvatskog sna. Sna o državi. Ovaj neupadljivi čovjek, izrazito neugledna izgleda, antipod je ”agenta koji ljubi i ubija”. Krajačić je bio stopostotni ratni invalid, nemoćan bez štake, ranjavan pet puta na ratištima od Španjolske do Otočca. Preživio je i pad aviona. No on je ujedno graditelj najsloženijih obavještajnih mreža, paralelnih sustava i protusustava čije je konce jedino on vukao i jedini znao koji je njihov konačni cilj. Kako se čini, bila je to Hrvatska.
Enigmatska Krajačićeva ličnost lebdi nad mnogim važnim događajima u Hrvatskoj, od 30-tih godina prošlog stoljeća pa gotovo do danas. Krajačića bi se teško moglo predstaviti kao hrvatskog Jamesa Bonda – u njegovoj figuri nema ničeg naočitog i zavodljivog iako su njegove akcije i špijunske avanture bile daleko opasnije i pustolovnije od onih izmišljenog engleskog agenta. Teško da bi ga se moglo opisati i kao Georga Smileyja, Le Carréova junaka, strpljivog i smirenog agenta koji povlači konce zamršenih scenarija i dvostrukih, trostrukih i četverostrukih igara, kao čovjeka koji je uvijek na klatnu osjetljive osobne etike i one beskrupulozne, državne, čovjeka u neprestanim dvojbama koje ni njegov vrhunski profinjeni intelekt i instinkt ne mogu utišati. Ivan Stevo Krajačić, kako se čini, nikada nije imao takvih dvojbi. Barem se za njih nikada nije doznalo niti ih je pokazao. Jednostavno ne postoji fikcijski ili stvarni lik s kojim bi se Ivan Stevo Krajačić mogao usporediti iako bi možda ova dva lika mogla biti ishodište – James Bond i George Smiley.
U sebi je nosio bondovski avanturistički duh. Ulazio je kao partizanski ilegalac i obavještajac u ustaške štabove i ministarstva kao da je to igra, sudjelujući u pucnjavama i diverzijama, a istodobno gradeći složene obavještajne organizacije čije je konce nepogrešivo vukao u svim smjerovima. Ipak, njegova neugodna, arogantna i posve neprilagođena pojava teško da bi ga mogla povezati s bilo kakvim fikcijskim junakom. Kao i nemilosrdna dosljednost iskusnog obavještajca koji jedini zna cilj igre. Kao i nemilosrdna šutnja o svim detaljima njegove biografije za čije otkrivanje ”još nije došlo vrijeme”. Cijela njegova biografija naznačena je tek u crtama: njegova uloga u Španjolskom građanskom ratu kao diverzanta i sovjetskog obavještajca, njegovo djelovanje i obuka u Sovjetskom Savezu i njegova uloga u čistkama i obračunima unutar Partije i Kominterne daju joj dodatnu misterioznost. Iz tog dijela njegove biografije nije nikada iscurio nijedan konkretan, životni podatak. Njegovo djelovanje u doba NDH i Jugoslavije dobiva gotovo legendarne razmjere. No on o njima mudro šuti, smatrajući, kao svaki dobar agent, da je legenda bolja od istine – ona širi strah kod neprijatelja i poštovanje kod onih neutralnih. Istodobno i sakriva golu istinu koja, Stevo to zna, može biti pogubna čim se tanke niti moći pomaknu.
Priča o Stevi Krajačiću narasla je tek nakon raspada bivše države za čiji raspad mnogi ozbiljno hvale ili optužuju baš njega, premda je u trenutku njezina nestanka bio mrtav već pune četiri godine. U njemu mnogi vide tajnog tvorca dugogodišnje agende stvaranja samostalne Hrvatske. I nisu posve u krivu. Mreže koje je Ivan Stevo Krajačić stvarao označavaju ga kao čovjeka koji je postavio temelje buduće hrvatske državnosti ili barem ozbiljne temelje budućih mreža koje bi taj cilj mogle ostvariti.
Njegovi kritičari, ali i apologeti, uzdižu njegov utjecaj na Josipa Broza Tita kao svemoćnog vladara bivše države do mefistovskih razmjera, pripisujući time tajni utjecaj Ivana Steve Krajačića na politiku bivše države. Ni jedni ni drugi nisu posve u krivu. Krajačićev utjecaj na Tita bio je velik, gotovo jedinstven, a njegov odnos s Titom drukčiji nego bilo kojeg tadašnjeg dužnosnika, pa i onih najviših i najvećih. No i jedni i drugi kao da zaboravljaju na najveću Krajačićevu osobinu. On je bio obučeni i iznimno nadareni obavještajac koji je svoj zanat ispekao na najgorim bojištima i u najtežim vremenima. Ivan Stevo Krajačić nije, kako se za špijune često kaže, imao stotinu lica, već samo jedno.
Imao je stotinu različitih mreža – službenih, neslužbenih, privatnih – i bezbroj poluga kojima je besprijekorno orkestrirao. Upravljao je stotinama scenarija i bezbrojnim njihovim varijacijama. Ipak se čini da je Ivanu Stevi Krajačiću jedan od scenarija, možda čak i onaj najvažniji, bio osamostaljenje Hrvatske. Svi njegovi potezi vukli su u tom smjeru. Teško je reći je li bila riječ o dijelu neke konfederacije ili o potpuno samostalnoj državi, no gotovo sve njegove mreže vodile su prema tome dajući mu sada aureolu najvećeg i najvažnijeg hrvatskog obavještajca svih vremena. U šturim biografijama nalazimo sljedeće podatke: ”Ivan Krajačić – Stevo (Poljane pokraj Nove Gradiške, 29. kolovoza 1906. – Zagreb, 10. rujna 1986.). Bio je hrvatski komunist, prvi načelnik OZNAe, predsjednik Sabora SR Hrvatske od 1963. do 1967. godine.”
”Zbog velikih izdaja u ilegalnoj organizaciji, 1936. godine, po odluci PK KPJ za Hrvatsku, bio je određen za školovanje u Sovjetskom Savezu, međutim, iste godine počinje u Španjolskoj građanski rat, pa on, umjesto na školovanje u SSSR, odlazi, po svojoj želji, kao borac u internacionalnim brigadama boriti se za španjolsku republiku”, čitamo u Wikipediji. Na frontovima Španjolske Krajačić se zalaže za partijsku liniju koju je u Jugoslaviji provodio novi CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom. Tu liniju Ivan Krajačić provodi i nakon odlaska iz Španjolske u logor u Francuskoj, gdje je izabran za tajnika partijske organizacije jugoslavenskih komunista u logoru. Tu je ostao oko tri tjedna kada po partijskoj naredbi s tuđom putovnicom napušta logor i ilegalno se vraća u Jugoslaviju nastaviti partijski rad. Nakon povratka u zemlju, Krajačić se ponovno zaposlio u Zagrebu u ložionici Jugoslavenskih državnih željeznica. Tu nastavlja aktivnost kao borac za radnička prava.
Priča o Stevi Krajačiću počinje u sovjetskim centrima za obuku. Kako je tamo došao, to nitko ne zna, njegova objašnjenja su kontradiktorna i nejasna. U kaotičnom svijetu revolucije i njezina održanja te straha od novog rata komunisti su jednostavno prelazili granice u neobičnim, danas nezamislivim avanturama i završavali u Sovjetskom Savezu.
Nekada na školovanju, nekada samoinicijativno, a nekada kao progonjene zvijeri u bijegu. O toj avanturi Ivan Stevo Krajačić šuti, kao i o tome kakvu je obuku dobio i gdje. To nije bez razloga. Za krivo izgovorenu riječ slijedila je dugogodišnja robija u gulagu, a duga ruka sovjetske tajne službe bila je okrutna i nemilosrdna. I nije bilo mjesta na svijetu u kojem se od nje moglo sakriti.
No Stevo je imao osobinu koja mu je pomogla da preživi sve godine, režime i sukobe – znao je šutjeti. Nikada nije otkrivao svoju prošlost i svoje mreže, a ponajmanje ciljeve. Tu je lekciju naučio u sovjetskim centrima za obuku i držao ih se do kraja života. U svijetu konspiracije on je bio veliki konspirator jer se držao jednostavnog pravila – ne otkrivaj apsolutno ništa što ne moraš. A često čak ni to. Ivan Stevo Krajačić od Moskve dobiva vrhunsku obuku te vjerojatno postaje agent NKVD-a.
Nastavak pričitajte na idućoj stranici.
