Renesansni dvorac u Kerestincu plemenitaške obitelji Erdödy - riječ je o jednokatnoj građevini četverokutnog tlocrta s cilindričnim ugaonim kulama i otvorenim arkadnim hodnikom s dvorišne strane - spomenik je kulture prve kategorije. Kaštel sagrađen u 16. stoljeću tijekom godina je bio više puta obnavljan, a današnji je izgled dobio početkom 20. stoljeća, baš u vrijeme kad se tom zdanju, kao i mnogim drugim dvorcima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – a i diljem Europe - izgubio smisao postojanja: tradicionalno plemstvo osiromašilo je, a pripadnici "nouveau richea" preferirali su raskošne vile u gradovima.
Posljednji vlasnici Kerestinca bili su prisiljeni zbog dugova dvorac prepustiti državi, koja mu je teško nalazila smislenu namjenu. To je ipak nekako uspjelo vlastima Banovine Hrvatske: u ožujku 1941. godine, dakle u vrijeme kad je Drugi svjetski rat trajao već godinu i pol dana i kad je nacistička Njemačka već pregazila pola Europe, banovinske vlasti otvorile su u dvorcu Kerestinec "sabirni centar" za viđenije hrvatske ljevičarske intelektualce – smisao tog "projekta" bio je da se iz javnosti uklone ljudi nepoćudnih političkih uvjerenja kako ne bi mogli "talasati" i "buniti narod".
Uvjeti njihova zatočeništva bili su tek nešto teži od kućnog pritvora, pa su ljudi poput književnika Augusta Cesarca, publicista Božidara Adžije, novinara Otokara Keršovanija i filozofa Zvonimira Richtmanna, mogli u miru čitati i pisati, pa čak i šetati po obližnjim šumarcima uz pratnju stražara.
Međutim, "idila" kerestinečkog "ljevičarskog sveučilišta" naglo se i neočekivano urušila već u travnju, kad nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske slikoviti dvorac i logor u njemu od pitomih Mačekovih ljudi preuzimaju zakleti neprijatelji komunista – ustaše.
Zatvorski režim u dvorcu odmah je postao mnogo stroži, a kad je u jednoj od prvih komunističkih akcija protiv novog režima u Zagrebu ubijen ustaški agent Ljudevit Tiljak, Poglavnikovi ljudi odlučuju se na odmazdu i iz Kerestinca odvode desetoricu komunista – među kojima Keršovanija, Pricu i Richtmanna - te ih 9. srpnja strijeljaju na Dotrščini. Preostali zatvorenici, njih više od stotinu, shvaćaju da je vrag odnio šalu i da im budućnost u logoru nije blistava.
U komunikaciji sa zagrebačkom partijskom organizacijom, odlučuju se na što hitniji pokušaj masovnog bijega iz logora. Akcija počinje u noći na 14. srpnja, no nakon uspješnog razoružavanja stražara i izlaska iz dvorca, odbjegle zatvorenike na dogovorenim mjestima nije dočekao nitko – legendarna komunistička konspirativna učinkovitost negdje je zakazala.
Ustaše su brzo organizirale opsežnu potjeru i u sljedećih nekoliko dana velika većina bjegunaca je uhvaćena i likvidirana u obližnjim selima i šumama, neki i na prilazima Zagrebu. Iz logora u Kerestincu uspjelo je izaći ukupno osamdesetak komunista, a spasilo ih se manje od tuceta – od velikog cvjetnog buketa hrvatske intelektualne ljevice ostala je tek nekolicina cvijetaka.
Tako otprilike glasi storija o masovnoj pogibiji kerestinečkih zatočenika. Režim Titove Jugoslavije uključio je priču o kerestinečkim žrtvama u svoj kanon mitova i legendi o "komunističkom nadčovjeku", ali nikad nije jednoznačno odgovorio na pitanje o tome tko je kriv za katastrofalnu organizaciju njihova bijega. Danas, s višedesetljetnim odmakom od tih zbivanja i lišeni ideoloških tereta, čini se da možemo odgovoriti na to pitanje.
Kako se navodi u knjizi Borisa Rašete i Gorana Gavranovića "Misija: ubiti Tita, Pavelića, Luburića – sedam najvećih hrvatskih špijuna", koju je objavio izdavač 24sata, najodgovornija osoba za kerestinečki fijasko je "mutni Slovenac" Josip Kopinič, glavni sovjetski obavještajac u regiji tijekom Drugog svjetskog rata.
Naime, Moskva je nakon 22. lipnja i početka operacije Barbarossa tražila od svojih agenata da pokrenu akcije i diverzije na područjima pod njemačkom kontrolom, a oslobađanje interniranih ljevičara i komunista iz Kerestinca trebalo je odjeknuti diljem kontinenta. Međutim, kako se navodi u "Misiji", ta se akcija trebala pomno pripremiti jer iz dvorca nije bilo teško pobjeći, ali je bilo teško ostati na slobodi.
Moskovski čovjek Kopinič je, kako se čini, u želji da zadovolji svoje NKVD-ovske poslodavce, iskoristio neke nesuglasice unutar zagrebačke partijske organizacije kako bi sam pokrenuo akciju, iako na terenu nije osigurao nikakvu logistiku. Herta Haas, druga supruga Josipa Broza, svjedoči da je hrvatska Partija također organizirala bijeg, ali ju je Kopinič svojom diletantskom akcijom preduhitrio, dok legendarni "Titov diplomat" Vladimir Velebit Kopiničevu ulogu u akciji opisuje s naglaskom na njegov karakter.
Nastavak na sljedećoj stranici...
