Stručnjaci odgovorili zašto kockamo iako znamo da gubimo
Ako ste se ikad našli u situaciji da vam je u nedjelju popodne nestalo mlijeka, onda ste vjerojatno krenuli prema trgovini u kojoj ga obično kupujete. Na pola puta sjetili ste se da je nedjelja popodne i da je trgovina zatvorena, ali ste nastavili hodati u njezinom smjeru iako znate da tamo ne postoji druga trgovina u kojoj biste mogli kupiti litru mlijeka. I tako ste potrošili još 10 minuta hodajući u istom smjeru da bi si konačno priznali da vam je napor bio sasvim uzaludan.
Iako se možete tješiti da ste barem protegnuli noge, ovo je primjer sasvim glupog načina razmišljanja. No, još je bizarnije da je upravo takav nelogičan način razmišljanja vrlo uobičajen i široko rasprostranjen kad ljudi donose razne odluke, koje imaju mnogo veći ulog.
Kockar to zove 'hvatanje gubitaka'. Britanci kažu 'ne bacaj novac nakon što si ga već potrošio', ali obje izreke opisuju isti osjećaj. Ekonomisti ga zovu 'zabluda nepovratnih troškova' i svi često upadamo u istu zamku, piše BBC.
Naprosto, svi smo barem jednom u životu upali u takve 'zablude nepovratnih troškova' bez obzira je li riječ o financijskim ili emotivnim gubicima jer - svi smo spremni ulagati i dalje u već unaprijed uzaludnu investiciju.
Idemo u kino i uporno gledamo u ekran iako nam je film neizmjerno dosadan jer smo platili kartu, gledamo opet cijelu sezonu serije koja nam se nekad davno jako sviđala. Ili i dalje popravljamo prastari auto jer se rukovodimo logikom da smo već toliko u njega uložili, da nam je žao prodati ga, pa ćemo radije još zamijeniti i glavu motora. Slična logika 'zablude nepovratnih troškova' je i ostati u lošoj vezi jer - pa nećete valjda sad prekidati kad ste tako dugo zajedno. Pa, niste valjda sve to vrijeme uzalud protratili...
Sve te primjere povezuje jedan te isti fenomen. Fenomen daljnjeg razbacivanja dobrim resursima (vremenom i novcem) nakon loših odluka, kao i očekivanja da će se stvari pomaknuti naprijed iako nema nikakvog razloga ni izgleda da se to doista dogodi.
Drugim riječima, ljudi će rado prikazivati svoje gubitke manjima nego što zapravo jesu. Mnogo je vjerojatnije da ćemo nastaviti besmisleno trošiti vrijeme i novac za projekt koji nema perspektivu i od kojeg je najpametnije odmah odustati. Ono što potiče taj nerealni optimizam da će biti bolje, unatoč tomu što sve govori da neće, jest naša averzija prema neuspjehu.
Prema nekim znanstvenicima, ovaj obrazac može sugerirati da za to postoje i neki evolucijski razlozi.
Ovakvo ponašanje opasno je i u poslu jer može dovesti do velikih, pa i katastrofalnih gubitaka. Unatoč svemu, s istim žarom idemo prema sasvim nelogičnim investicijama. Razmišljajući samo o nekom budućem postizanju uspjeha, nepopravljivo se troše i one zalihe koje su još ostale nakon što smo većinu bacili u vjetar.
Primjerice - tvrtka investira 10.000.000 eura u projekt koji nije urodio plodom ali će u njega spremno uložiti još 5.000.000 jer je znatno lakše opravdati promašeni ulog od 5.000.000 nego li promašaj od 15.000.000. Osim toga, pa nitko ne želi ispasti budala i tek tako dići ruke od takvog iznosa i priznati poraz. Dapače, u knjizi 'Thinking, Fast and Slow' nobelovac Daniel Kahneman opisuje da se u tom trenutku tvrtke obično odlučuju za novi management, ili zapošljavaju nove konzultante, a sve zbog 'zablude nepovratnih troškova'.
Kahneman ne vjeruje da su novi ljudi uvijek nužno kompetentniji od ovih prethodnih. Oni samo na leđima ne nose uteg neuspjeha i nespremnost da prekinu s gubicima, priznaju poraz i krenu dalje.
Kao što kockar 'juri gubitke' za pokeraškim stolom, glumeći samouvjerenost, na isti će način ljudi koji su zapeli u 'zabludi nepovratnih troškova', glumiti samouvjerenost i praviti se da vuku pobjedničke poteze. Nick Leeson, glavni lik u filmu 'Pokvareni trgovac' koji je doista prouzročio kolaps Barings Banke 1995. godine, razmišlja upravo na takav način jer se pokušava lošim potezima izvući iz serije katastrofalnih poslovnih poteza.
No, mnogo je takvih primjera i na globalnoj razini. Jedan od primjera je investiranje u infrastrukturu koje je gadno premašilo budžet u Velikoj Britaniji, za gradnju pruge za brze vlakove - projekt u koji je ulupano oko 65 milijardi dolara.
Japan je također zemlja koja bilježi neke od najvećih minusa za infrastrukturne projekte. U Americi 'rat protiv zloporabe droga' silno je povećao broj zatvorenika pa je SAD zemlja s najvećim brojem zatvora u odnosu na broj stanovnika. Istovremeno nije se ništa ili se vrlo malo učinilo na sprečavanju opskrbe tržišta, pa se sad zakonodavci silno trude ublažiti ovakav kazneni sustav.
Osim što je ovakav način razmišljanja opasan za kompanije i države, on je opasan i za pojedince jer ih tjera da investiraju u imovinu koja nema nikakvu vrijednost.
Kad bi više polagali pažnju na ovakve zamke, to bi nas spasilo u mnogim situacijama od dodatnih troškova.
Dr Jim Everett smatra da bi bilo dobro u takvim situacijama vratiti se korak unatrag i pažljivo razmisliti o alternativnim rješenjima, a ne uporno gurati istim putem.
"Treba se zapitati - što gubim ako nastavim, a što gubim ako promijenim strategiju i smjer?"
Ako i dalje dvojimo oko prednosti i mana, Everett preporučuje da stavimo na papir cijeli lanac odluka koje su nas dovele u trenutačnu situaciju i podvrgnemo se tzv. testu istine.
“Ako bi mi se opet ponudila ista mogućnost bih li donio istu odluku? Ako ne, zašto ne?” Neizostavno se treba vratiti na prvu lekciju kockanja. Nakon toga, svaki dobar kockar točno zna kad treba ustati od stola.