Točno polovica rujna, 15-ti, obilježava desetu obljetnicu kolapsa financijske kompanije Lehman Brothers, raspada sustava na Wall Streetu i početak tzv. velike recesije, piše Newsweek.
Otkad je SAD 2009. dotaknuo dno, ekonomija je počela polagano rasti, oporavlja se burza, a korporativni se profiti vraćaju na staro.
No, velika većina Amerikanaca i dalje živi u sjeni velike recesije. Sigurno je, piše Newsweek, kako ih više ima sigurne poslove, no gotovo niti jedan sektor nije povećao plaće.
Mnogi su i u gorim situacijama nego prije krize jer su u međuvremenu narasle cijene rente i nekretnina, zdravstvenog osiguranja i obrazovanja, dok je vrijednost onoga što posjeduju manja nego u doba prije 2007. godine.
Prošle se godine oko 40 posto američkih obitelji borilo da izađu na kraj s bazičnim stvarima poput hrane, zdravstva, plaćanja režija i stanarina ili kredita, kaže jedno veliko istraživanje koje je sproveo Urban Institute.
Sve to upućuje da se SAD kotrlja prema identičnoj krizi kakva je bila 2008. godine, a možda je ispred nas i "crna" 1929. godina.
Ako uklonite sav kaos i nered te dvije krize onda je lako primijetiti, piše Newsweek, kako obje slijede nakon sve većeg širenja disbalansa između kupovnog kapaciteta prosječnog građanina i količine dobara koju radnik može proizvesti. Svaki od tih disbalansa na kraju je bacio ekonomiju "na leđa".
To se događa i upravo sada, u ovom trenutku u povijesti. Najbogatijih 1 posto Amerikanaca "doma odnose" oko 20 posto cjelokupne zarade, i preko 40 posto bogatstva nacije.
Brojke su vrlo slične onima iz 1928. i 2007. godine.
Američka se ekonomija raspadne kada njezin "vrh" postane, laički rečeno, previše težak jer ekonomija ovisi o trošenju potrošača - to je njezin motor - ali bogati ne troše niti blizu svog postotka zarade koliko srednja klasa i siromašni.
Jedno vrijeme, srednja klasa i siromašni ekonomiju, ako treba, guraju "posuđivanjem", no kao i 1929. i 2008. i taj balon se u nekom trenutku neizbježno raspukne.
Mi smo, upozorava medij, izrazito blizu. Početkom ove godine dug kućanstava popeo se na himalajske visine od 13.2 trilijuna.
Oko 80 posto Amerikanaca živi od plaće do plaće. U nedavnom istraživanju 40 posto Amerikanaca, jedne od najbogatijih i najprosperitetnijih zemalja na svijetu, ne bi moglo platiti svoje režije da im se dogodi "nezgoda" bilo kakve vrste u vrijednosti od 400 dolara (oko 2.500 kuna).
Svoje su dugove držali pod kontrolom jer su kamatne stope ostale niske, ali i to je vrijeme lagano iza nas.
Problem nije, kako se najčešće govori, da Amerikanci žive van granica svojih mogućnosti, već da njihove mogućnosti ne prate rastuću ekonomiju - novac je otišao na vrh.
Gotovo je isto bilo u godinama prije raspada 2008. godine. Između 1983. i 2007. dug kućanstava je divljao dok je većina profita išla "na vrh" hranidbenog lanca. Da je prosječno kućanstvo doma moglo donijeti veću plaću, ne bi bilo potrebe za "posuđivanjem".
Vrlo slično tome, između 1913. i 1928. se omjer osobnog duga naspram nacionalne ekonomije udvostručio.
"To je kao igra pokera gdje su žetoni koncentrirani u sve manje i manje ruku, pa drugi igrači moraju posuđivati", rekao je ekonomist i bankar Mariner Eccles, šef američkog ekvivalenta centralne banke od 1034. do 1948. godine.
"U nekom trenutku nema više poker žetona za kredit, i onda igra potpuno staje", rekao je Eccles.
Nakon raspada sustava 1929. godine vlada je iznašla nove načine kako povećati plaće - od plaćanja prekovremenih, preko uvođenja minimalca, organizacije sindikata pa sve do programa zapošljavanja.
Nakon raspada 2008. godine vlada je spašavala banke i upumpala novac u ekonomiju kako bi zaustavila pad u provaliju. Mimo toga nije napravljeno ništa kako bi se riješio problem plaća koje stagniraju.
Trump i njegovi suučesnici sada pokušavaju ukloniti regulative koje su služile tome da zaustave riskantno posuđivanje i zaduživanje Wall Streeta.
No njegov je najopipljiviji doprinos sljedećoj krizi njegova sabotaža ObamaCarea, ukidanje plaćanja prekovremenih, ukidanje dogovaranja sa sindikatima, redukcije poreza za korporacije i bogate, ali ne za većinu radnika, rezanje u programima za siromašne, dodatno smanjivanje minimalca...
Deset godina nakon kolapsa Lehman Brothersa važno je razumjeti kako pravi temelj i sjeme velike recesije nije bila bankarska kriza, nego rastući disbalans između potrošnje građana i cjelokupne produktivnosti koju su uzrokovale plaće koje stagniraju i rastuća ekonomska nejednakost u društvu.
Disbalans se vratio, dobro pripazite na svoje novčanike, poručuje kolumnist Newsweeka.
