Godine 1982. britanski osiguravatelj Doug Milne krenuo je u potragu za novim tržištima. Njegova je specijalnost bila osiguranje u slučaju otmica i isplata otkupnina, poznata u toj grani osiguravateljstva pod kraticom K&R. Milne se upisao na tečaj španjolskog jezika u Londonu, a mjesec dana kasnije, s osnovnim poznavanjem jezika i samo jednim ili dva čvrsta kontakta na terenu, ukrcao se na let za Bogotu. Prvog dana u kolumbijskoj prijestolnici, Milne je krenuo na sastanak s potencijalnim klijentom kada je nasred ulice svjedočio ubojstvu. 

Proizor ga je užasnuo, ali kako je rekao, shvatio je da je na pravom mjestu jer je njegovim potencijalnim klijentima trebalo upravo ono što je on nudio - police osiguranja. Ovakve vrste osiguranja nastale su 1930-ih ali tek 60-ih godina prošlog stoljeća počele su se doista pretvaratiu biznis, nakon niza otmica u Europi koje su bile modus operandi terorističkih skupina kao što su Eta u Španjolskoj, frakcija Crvenih brigada u Njemačkoj i Italiji. Poslovanje se svodilo na to da bi u slučaju otmice, osiguranje plaćalo naknadu za otkupninu, piše Guardian.

No, postojala je opasnost da takva vrsta osiguranja poveća rizik od otmice, pa se ona morala čuvati u tajnosti i ako bi se za nju saznalo u javnosti, odmah bi se poništila jer bi u tom slučaju otmičari mogli zahtijevati više novaca. 

Oslobađanje Otete pomorce pirati često muče do iznemoglosti

Drugo načelo je da osiguravateljska kuća nadoknađuje novac za otkupninu samo nakon što korisnik plati cijelu policu. Osiguravajuće društvo nikada ne isplaćuje novac otmičarima. Da bi prikupili novac, obitelj žrtve vjerojatno će rasprodati svu imovinu ili staviti kuću pod hipoteku, prodati sve dionice, sakupiti novac od rođaka. Ovaj proces zna trajati jako dugo, pa i pregovori s otmičarima obično traju jako dugo. To se radi i namjerno, tako da otmičari ne steknu dojam da je otmica najlakši i najbrži put do velikih svota novaca. U protivnom, otmice bi bile češće i unosnije. 

Kada je K&R osiguranje prvi put došlo na tržište, osiguranici su morali sami pregovarati s otmičarima. No, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, posrednik za osiguranje pod imenom Julian Radcliffe došao je na ideju koja bi bila revolucionarna za ovu granu biznisa. Zajedno s nekoliko kolega, Radcliffe je uvjerio svoje šefove da osnuju podružnicu koja bi samo radila za taoce i zastupala njihovu stranu u pregovorima. Podružnicu su nazvali Kontrolni rizici, angažirali su samo stručnjake - uglavnom bivše vojnike i policajce - koji bi vodili pregovore. Trošak angažiranja konzultanata uključili su u cijenu police i plaćalo ih je osiguravajuće društvo. Godine 1982. Kontrolni rizici postali su neovisna tvrtka.

Do ranih 80-ih, kidnapiranje je u Latinskoj Americi bilo u porastu. Naročito u Kolumbiji. Kad je Milne stigao u Bogotu, otkrio je ogromno, neiskorišteno tržište. Specijalizirane, visokorizične police stavljene su na Lloydovu burzu osiguranja, a Milne bi nudio police različitih osiguravatelja. Odabrao bi policu koja najbolje odgovara stilu života klijenta. 

"Kad sam doputovao u Kolumbiju, svi su me željeli upoznati. Počeo sam s nekoliko kontakata, ali rastao sam iz dana u dan. Svi prijatelji iz golf kluba željeli su uzeti od mene policu. Odjednom je poslovanje postalo unosno", prisjeća se.  

Neki prigovaraju da je Milne samopromotor u industriji koja cijeni diskreciju. Ali nitko ne poriče njegov uspjeh. Kad je devedesetih okončao svoj mandat u Latinskoj Americi, prodao je stotine novih polica, regrutirao specijalizirani tim u Londonu s fokusom na tržište Latinske Amerike i razvio novu uslugu za ublažavanje rizika - preventivnu obuku. Program je educirao klijente o tome kako smanjiti rizik otmice i kako reagirati ako se to dogodi. Zatim je uvjerio osiguravajuća društva da trebaju platiti račun. Uostalom, i osiguravajuća društva i njihovi klijenti imaju interes smanjiti vjerojatnost otmice.

Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, K&R osiguravajuće poslovanje je naraslo. Više od 75% 'Fortune 500' - najjačih tvrtki u  SAD-u, ima K&R police osiguranja. Danas dva osiguravatelja - Hiscox u Velikoj Britaniji i AIG u SAD-u - dominiraju tržištem, a postoje i mnoge sigurnosne tvrtke koje se specijaliziraju za pregovaranje u slučaju otmice. Pregovaranje s otmičarima postalo je nešto poput industrije. Više od 97% otmica kojima se bave profesionalni pregovarači uspješno se rješavaju plaćanjem otkupnine, potvrdilo je nekoliko različitih sigurnosnih savjetnika koji imaju pristup internim podacima. Mali postotak talaca bježi, a vrlo malo ih se spašava visokorizičnim operacijama. Manje od 1% je ubijeno.

London je globalno središte K&R osiguranja. Različite zemlje prihvaćaju različite pristupe rješavanju otmica svojih državljana - a Velika Britanija je, zajedno sa SAD-om, dugo jslužbeno odbijala pregovarati s teroristima, plaćati otkupninu ili pristajati na bilo kakve ustupke. U travnju 1986., Jennifer Guinness, suprugu bankara i člana Guinnessove obitelji Johna Guinnessa, otela je banda koja je tražila otkupninu od 2 milijuna funti. Ona je spašena u policijskoj akciji samo osam dana nakon što je oteta. No činjenica da je aktivirana K&R polica i izazvala je bijes. 

"Privatne sigurnosne tvrtke kao što su one koje se pozivaju na ovu otmicu djeluju na samoj granici dozvoljenog", rekao je visoki policijski dužnosnik.

Vlada Margharet Thatcher bila je bijesna na ovakve tvrtke i osiguravajuća društva i optuživala ih da potiču svjetsku epidemiju otmica zbog lakšeg plaćanja otkupnina i tako potkopava britansku politiku koja ne dopušta nikakve ustupke otmičarima. Njezina logika bila je da se plaćanjem otkupnina, na leđa britanskih građana stavlja meta i da tako povećavaju rizik od omica. Također, na taj se način financiraju terorističke organizacije koje novac koriste za svoje djelovanje. 

MS-13 Najopasnija svjetska banda zapošljava više nego država

Godine 1986. u britanskom parlamentu se raspravljalo o K&R osiguranju, pa se čak razmatrala mogućnost da se od europskih institucija traži zabrana njhovog rada širom Europske unije. Uviđajući da je njezino postojanje ugroženo, sigurnosna industrija se okupila, tvrdeći da je, budući da su police bile tajne, jasno da ljudi nisu bili otimani jer imaju osiguranja. Umjesto toga, oni su uzimani kao taoci jer su imali bogatstvo - a zabrana osiguranja to ne bi promijenila.

Budući da je polica osiguravala samo naknadu i uvijek je iznosila puno manje nego li 'netto vrijednost vlasnika' osiguravajuća društva su također tvrdila da  osiguranje nije povećalo iznose koji se plaćaju otmičarima. Štoviše, tvrdili su da je dostupnost K&R osiguranja pomogla međunarodnim tvrtkama da upravljaju rizikom, što im je zauzvrat omogućilo - uključujući britanske i europske tvrtke - da djeluju u opasnim okruženjima uz primjenu odgovarajuće „dužnosti za brigu“ prema svojim zaposlenicima.

Kad su britanska i europska rasprava konačno utihnule bez promjene zakona, mnoge zemlje širom svijeta same su pokušavale stati na kraj otmicama i rješavati takve krizne situacije. Italija je, na primjer, 1991. donijela zakon kojim je zabranjena isplata otkupnine i prodaja K&R osiguranja. Jedna od posljedica toga je da su obitelji otetih talijanskih građana jednostavno prestale prijavljivati ​​zločine vlastima.

U međuvremenu, Kolumbija je zabranila isplatu otkupnine, pa ih vratila, a zatim ih ponovno zabranila. Španjolska vodi sasvim drugačiju politiku, pa njezine obavještajne službe moraju pod svaku cijenu dovesti taoce kući. Zbog svoje spremnosti da plati, zemlja ima ogroman uspjeh u spašavanju života.

Nakon 2001. i terorističkih napada u New Yorku, ipak se nešto promijenilo. Vlade sve više nastoje saznati jesu li otmičari članovi terorističkih skupina ili obični kriminalci. Zakonski - kriminalcima se može platiti otkup, ali ne i teroristima. Američka i britanska vlada imaju popis terorističkih skupina kojima se ne plaća otkupnina. 

Ovaj pokušaj da se napravi razlika između kriminalnih i terorističkih organizacija izazvao je mnoga škakljiva pitanja. Bilo je jasno da K&R police ne mogu nadoknaditi novac svojim osiguranicima, ako je obitelj patila otkupninu terorističkoj skupini. No, mogu li u tom slučaju savjetnici za sigurnost voditi pregovore? Mogu li pomoći obiteljima da prikupljaju i skupljaju sredstva? A što je sa samim obiteljima? Bi li oni bili zakonski odgovorni za plaćanje otkupnine teroristima? - Sve je to sivo područje - priznaje Milne.

Daljnje kompliciranje procesa je činjenica da otmičari često pokušavaju sakriti svoj identitet. Oni koji pregovaraju u ime talaca kažu da se neke terorističke skupine pretvaraju da su kriminalne organizacije kako bi došli do otkupnine. Događa se i suprotno. Kriminalne skupine koje ne poznaju zakone ponekad se pretvaraju da su terorističke organizacije u nadi da će djelovati ozbiljnije. Prema zakonu, odgovornost je osiguravajućeg društva da daju do znanja kako je otmica neprihvatljiva i da poništava policu. Pregovarači koji rade za obitelj žrtve ponekad bi se suzdržali od postavljanja očiglednih pitanja skupini koja drži taoca. Jednostavno bilo im je draže da ne znaju ništa o otmičarima.

U međuvremenu, odluke o tome koje su skupine označene kao teroristi često su politički određene i ponekad proizvoljne. Primjerice, slučaj iz 2011. godine svjedoči da je, čak i prema britanskim zakonima, plaćanje otkupnine somalskim piratima bilo zakonito. Pretpostavljalo se da su somalski gusari bili kriminalci, a ne teroristi, čak i kada su se navodile veze s militantnom supinom al-Shabaab. U međuvremenu, bilo je protuzakonito plaćati otkupninu kriminalno orijentiranoj otmičarskoj ćeliji u Nigeriji, ukoliko bi se pokazalo da imaju veze sa zabranjenim skupinama kao što je Boko Haram.

Zlatni kavez Nestala princeza: Sedam godina je planirala bijeg

U stvari, kolizija različitih nacionalnih politika i tržišta osiguranja određuje tko će preživjeti, a tko umrijeti ako bude žrtva međunarodne otmice. Godine 2008. kanadska novinarka Amanda Lindhout oteta je u Somaliji, zajedno s australskim kolegom Nigelom Brennanom. Kao mladi slobodnjaci nisu imali osiguranje. Službeno, ni Kanada ni Australija ne plaćaju otkupninu. U očaju, njihove su obitelji same krenule u akciju.

U prilog im je išla činjenica da je skupina koja je otela novinare bila kriminalna, a ne teroristička organizacija. Budući da nisu bili “teroristi”, kanadska vlada je započela pregovore, nudeći izgradnju škole ili pružanje razvojne pomoći u zamjenu za oslobađanje Amande Lindhout. Ali otmičari su htjeli novac. Mučili su Lindhout kako bi izvršili veći pritisak na njezinu obitelj, koja nije imala dovoljno novaca. Shvativši da pregovori ne idu nikamo, njezina majka  Lorinda Stewart, odlučila je da je jedina nada plaćanje otkupnine. Kanadski dužnosnici upozorili su Stewart da je plaćanje otkupnine protuzakonito i da bi mogla biti procesuirana za to, ali nije htjela odustati. 

Nakon što je Stewart donijela odluku, Royal Canadian Mounted Police, koja je vodila slučaj, odustala je od davanja potpore. Tim za pregovore s otmičarima koji je kampirao u domu majke, preko noći se iselio. Stewart je ipak surađivala s Brennanovom obitelji u Australiji, na kraju je prikupila dovoljno novca da angažira savjetnika za sigurnost iz londonske tvrtke AKE koji je preuzeo na sebe pregovore. Konzultant je odmah rekao obitelji da će pregovori potrajati nekoliko mjeseci i da će morati platiti otkupninu od po 600.000 dolara. Njegova prognoza bila je točna. Lindhout i Brennan oslobođeni su u studenom 2009. Njihove obitelji završile su u ogromnom dugu.

U nekim slučajevima, američki i britanski taoci također su oslobođeni dramatičnim spašavanjem. 25. siječnja 2012. pripadnici američkih mornaričkih specijalaca Navy Seals, završili su u Somaliji da bi spasili američku državljanku, humanitarku Jessicu Buchanan i njezinog danskog kolegu Poula Thisteda i ubili devet njihovih otmičara. Dužnosnici su odlučili pokrenuti spašavanje jer je Buchanan dobila infekciju bubrega i vjerovali su da joj je život u opasnosti. Pregovori koje je provodio savjetnik za sigurnost i koje je nadzirao FBI nisu dovoljno brzo napredovali. Najvažnije je da su SAD imale dobre obavještajne podatke o lokaciji talaca i idealne vremenske uvjete za uspješnu akciju. 

Unatoč sretnim ishodima, spašavanje talaca vojnom silom nije rješenje koje bi se moglo primijeniti u svim slučajevima spašavanja međunarodnih talaca. Samo nekolicina zemalja ima vojne kapacitete za pokretanje takve akcije, a također su iznimno rizične. Prema podacima insajdera, u oko 50 % slučajeva budu ubijeni ili taoci ili spasitelji. Jedan tragičan primjer bio je napad koji su 2009. provele britanske specijalne postrojbe u Afganistanu kojim je oslobođen oteti novinar New York Timesa Steve Farrell, ali je u akciji poginuo jedan britanski vojnik i dva afganistanka civila.

ČUDAN SLUČAJ Ženu bogataša oteli prije tri mjeseca, gubi joj se svaki trag

Farrellov afganistanski kolega, novinar Sultan Munadi, također je ubijen, a možda su ga slučajno ubili britanski vojnici uključeni u akciju. Te su smrti bile još tragičnije jer su privatni pregovarači koji su komunicirali s otmičarima već imali dogovor za puštanje oba taoca. Nije bilo jasno je li britanska vlada imala o tome ikakvog pojma?  

U rujnu 2011. godine, dramatični slučaj testirao je upornost britanske vlade kad je riječ o ustupcima, u slučaju Judith i Davida Tebbutta koje su napali somalijski pirati tijekom odmora u Keniji. Njihov 25-godišnji sin Ollie bio je na radnom mjestu u Glasgowu kada mu je kolega došao reći da ga traži policija. "Budući da su moji roditelji bili na odmoru, pretpostavio sam da se nešto loše dogodilo, kao možda automobilska nesreća", prisjetio se Tebbutt.

Nakon tjedan dana safarija, njegovi roditelji rezervirali su boravak u skrovitom odmaralištu zvanom Kiwayu Safari Village na kenijskoj obali. Jedne noći, somalski otmičari upali su u posjed i oteli njegovu majku. Oca Davida ubili su dok se pokušavao oduprjeti. Tjednima je Ollie bio u bliskom kontaktu s Ministarstvom vanjskih poslova. Posjetili su ga i predstavnici SO15 - protuterorističkog odjela britanske policije koji su istraživali postoji li mogućnost da s otmicom imaju veze pripadnici al-Shabaaba. Na kraju je Ollie uspio dogovoriti telefonski razgovor sa svojom majkom da provjeri je li uopće živa. Otmičari su htjeli ogroman iznos - oko 10 milijuna dolara. No, Ollie je otkrio da je u polici putnog osiguranja koju je kupio njegov otac, bila uključena i svota u slučaju otmice i otkupnine. "Zapravo, to je bila sretna slučajnost", rekao je Ollie.

Zahvaljujući polici dodijeljena su mu dva sigurnosna savjetnika iz Kontrolnih rizika. "A onda je Vlada rekla - "Moraš izabrati - ili mi ili oni", prisjetio se Ollie. Odabrao je savjetnike jer su mu se činili profesionalniji i trezveniji. Objasnili su kako će pregovori funkcionirati i da će se jedina pozornost posvetiti povratku njegove majke. "Izgledali su mi kao da to rade svaki dan", prisjetio se Ollie. 

U međuvremenu, predstavnici vlade su objasnili da Britanija ne plaća otkupninu i da neće odobriti nikakav aranžman koji teroristima daje novac. Iako je identitet otmičara bio nepoznat, razlika između al-Shabaab militanata, gusara i kriminalaca u Somaliji bila je prilično fluidna. Britanski dužnosnici nisu htjeli prljati ruke bilo kakvim pregovorima u ime vlade. Njihova prilično humana interpretacija bila je da su otmičari tražili novac samo zato jer su kriminalci. 

Kao jedino dijete, Ollie je bio glavna osoba u pregovorima. Preselio se u dom svojih roditelja, a tijekom sljedećih šest mjeseci pregovore s otmičarima vodio je sjedeći za kuhinjskim stolom. Otmičari su bili iznenađujuće pedantni. Nakon svakog telefonskog poziva otmičari bi dogovorili termin idućeg razgovora. Konzultant za kontrolne rizike Olliea je pripremio uoči svakog razgovora i rekao mu što treba reći, a tijekom razgovora sjedio je pored njega. Predstavnik policije pratio je razgovore ali se nije nikad uplitao. 

Tebbuti nisu bili sirotinja, bili su pripadnici srednje klase, ali nisu imali milijune. Ollie je otkrio da su otmičari imali prilično dobar osjećaj za vrijednost njihovog taoca, a tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, zahvaljujući osiguravateljskom savjetniku za pregovore, njihovi su zahtjevi stalno padali. Konačno su pristali prihvatiti otkupninu od oko 600.000 funti. Jedini način na koji je Ollie uspio doći do te sume bio je da iskoristi novac koji je dobio nakon ubojstva svoga oca.

Nepopravljiv Dvije godine su pripremali otmicu vlasnika Heinekena

U ožujku 2012. godine Ollie i pregovarač otputovali su u Nairobi kako bi dogovorili detalje. Kontrolni rizici ugovorili su pilota koji je trebao dostaviti novac, ali nije sve išlo glatko. Otmičari su pokazali da su spremni otpustiti Ollijevu majku, ali su se mijenjale okolnosti: 

"Tada me je sigurnosni savjetnik odvezao na raskršće u Nairobiju", prisjetio se. - S druge strane bio je džip s momcima iz Ministarstva vanjskih poslova, pa sam prešao cestu i ušao u njihov automobil. To je bio posljednji put da sam vidio nekoga iz Kontrolnih rizika. Od tog trenutka preuzela ga je britanska Vlada. Britanski su dužnosnici otputovali u zračnu luku Nairobi kako bi pokupili Jude, a zatim su je doveli u veleposlanstvo, gdje se susrela sa svojim sinom. Na kraju, puna otkupnina koju je Ollie platio nadoknađena je prema uvjetima K&R politike.

S jedne strane, Ollie je zahvalan što mu je britanska vlada dopustila da plati otkupninu unatoč činjenici da su otmičari njegove majke možda bili povezani s al-Shabaabom. Vada nije bila zainteresirana za bilo kakvu informaciju o terorističkim vezama otmičara. S druge strane, njegovo iskustvo izazvalo ga je da se usredotoči na ono što on vidi kao licemjerje i bezdušnost vladinog stajališta. Da bi ubrzali plaćanje otmičari su Jude izgladnjivali do smrti. Da su se pregovori nastavili još nekoliko mjeseci ona bi sigurno umrla, uvjeren je Ollie. Pristojan i uglađen, samo je rekao kako smatra da je politika britanske vlade sumanuta. 

"To nema nikakvog smisla. Ne vjerujem ni na trenutak da otmičari provjeravaju putovnice ili pokušavaju otkriti tko je odakle. Samo zgrabe prvog na koga naiđu. Mislim da britanska politika ne štiti ljude na način na koji tvrdi da to rade čim su tako tvrdoglavi u svojoj odluci. Ideja da oni mogu birati tko je teroristička skupina, a tko kriminalac, ponekad se temelji na prilično slabim razlozima. Istodobno, vlade prodaju oružje ili trguju s režimima koji su gori od terorista."

Logika politike bez ustupaka smatra on, jest da određeni broj talaca mora umrijeti kako bi vlada pokazala svoju odlučnost. Da je britanska vlada odredila otmičare Judea Tebbutta kao teroriste, kaže, "moja mama ne bi bila danas živa."

Savjetnici za sigurnost i privatni pregovarači igraju ključnu ulogu u oslobađanju talaca i u nekim stvarima mogu pomoći mnogo više nego da to radi vlada. Primjerice u spuštanju cijene otkupnine jer se vlade ne mogu baš izvlačiti na to da nemaju novaca. 

Ipak, cijeli sustav, onako nesavršen kakav već jest, izlazi na vidjelo u slučajevima terorizma. Ako je žrtva iz zemlje koja ne pristaje na ustupke savjetnici za sigurnost mogu pružiti samo ograničenu podršku. Ako je žrtva iz zemlje koja pregovara, poput Francuske ili Španjolske, od privatnog sigurnosnog savjetnika se obično traži da se povuče u stranu dok nacionalne obavještajne službe preuzimaju stvar u svoje ruke. Dok su konzultanti iz osiguravajućih društava zadovoljni što se njihovi klijenti vraćaju kući, nisu zadovoljni velikim isplatama. 

"Tržište je sada previše napuhano", rekao mi je jedan iskusni savjetnik za sigurnost. "Vlade imaju duboke džepove i u osnovi nisu u stanju učiniti ono što bi tradicionalni K&R savjetnik učinio, a to je pružiti otpor, tvrditi da nije u stanju platiti, pregovarati, pokušati destimulirati zločin."

U jednom slučaju novinar New York Timesa koji je uhićen u Afganistanu 2008. pokušao je raspravljati sa svojim otmičarima koji su zahtijevali za njega 25.000.000 dolara i puštanje 15 zatvorenika. Rekao im je da nisu normalni. Oni su uzvratili da su Francuzi nedavno platili 38 milijuna dolara za oslobađanje jednog humanitarca, te da je jedan talijanski novinar otkupljen za 15.000.000 dolara, uz puštanje nekoliko zatvorenika. Brzo kapituliranje visokim zahtjevima za otkupninu - kao što su to učinile neke europske i azijske vlade - čini otmicu atraktivnijom i unosnijom širom svijeta. Iako vlade mogu napraviti razliku između zabranjenih i kriminalnih skupina, otmičari to ne čine. I tako su tržišta neraskidivo povezana.

Dakle, što bi vlade trebale učiniti? Ako je cilj dovesti taoce na sigurno mjesto uz smanji rizik od novih otmica i mnimiziranje otkupnina kojima se financiraju terorističke skupine, onda je doista pitanje je li politika bez usutpaka doista put za postizanje tog cilja.  

Prvo, niz studija provedenih posljednjih godina pruža malo dokaza da su žrtve otmica birane prema nacionalnoj pripadnosti. Stoga odbijanje plaćanja otkupnine ne smanjuje učestalost zločina, ali uvelike povećava vjerojatnost da će žrtva biti ubijena. Baš obratno, to zapravo može povećati novac koji teče teroristima, jer otmičari mogu pogubiti britanske i američke taoce, koji zbog politike bez ustupaka imaju malu vrijednost, kao način vršenja pritiska na europske zemlje koje plaćaju.

Sirija Hrvat iz ISIL-a preživio američki napad?

Međutim, koristi koje pružaju savjetnici za sigurnost dostupne su samo ako ljudi imaju pristup osiguranju za otmicu i otkupninu. Vlade bi trebale surađivati ​​s osiguravateljima na razvoju inovativnih načina za proširenje dostupnosti polica za ranjive i siromašnije skupine, a ne samo za najveće bogataše. K&R klauzula može se uključiti i u policu putnog osiguranja ili  putem poslodavaca čije osoblje radi na međunarodnoj razini. Za skupine s visokim rizikom, kao što su slobodni novinari i dobrovoljni humanitarni radnici u zonama sukoba, izazov je teži. Ali vlade mogu raditi s osiguravateljima na razvoju specijaliziranih proizvoda, čak i ako to zahtijeva javne subvencije.

Naposljetku, obiteljima žrtava otmica kojima nedostaje osiguranje treba omogućiti pristup sigurnosnim savjetnicima u izvanrednim okolnostima, kao što su one s implikacijama nacionalne sigurnosti. To se može postići stvaranjem pro bono standarda za cijelu industriju, pri čemu sigurnosne tvrtke povećavaju svoje volonterske usluge. To bi se također moglo obaviti putem neke vrste vladinog fonda koji obiteljima otetih može pristupiti ako se ispune određeni standardi.

Doug Milne primjećuje: “Odbijajući pristati na ustupke otmičarima, vlade tjeraju pregovore u podzemlje. Obitelji znaju da bi mogle biti procesuirane ukoliko plate otmičarima i Vlada postaje neprijatelj. To je loš ishod koji ne služi ni taocu, niti unapređuje britansku nacionalnu sigurnost. Vrijeme je da razmotrimo novi pristup."