'Vidjele smo ljude koji su bili direktori pa su sve izgubili i postali beskućnici'

Patrik Macek/PIXSELL
Novinarka Ana Mušnjak te snimateljica i montažerka Jelena Šindija radile su tri mjeseca na cesti i snimile dokumentarac 'Ulične svjetiljke', koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Vidi originalni članak

Petnaest godina, 76 brojeva i jedan dokumentarac uspjela je napraviti ekipa koja stoji iz "Uličnih svjetiljki". Daleko od glamura i celebrityja, mirni, tihi i nenametljivi, bez reklama - sami sebi pomažu kako bi se pokušali prodajom časopisa maknuti iz krajnje bijede i, posljedično nje, beskućništva.

Baš zato su se dvije bivše kolegice iz dnevnog TV novinarstva, novinarka Ana Mušnjak i snimateljica i montažerka Jelena Šindija ponovno sastale i radile tri mjeseca na cesti, baš kao što izgleda život bez krova nad glavom, i napravile 28 minuta dokumentarca koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

- Ništa nije bilo teško jer su oni bili prirodni i nisu imali straha, čak su bili voljni pomoći, i doista ne biste nikad rekli da oni imaju problem koji se odražava na ponašanje. No zato smo saznali dok smo radili da su problem koji imaju odlučili i riješiti. Nismo ulazili preduboko u njihove priče koje su zaista toliko teške, svaki taj čovjek je dokumentarac sam za sebe - rekla je snimateljica Jelena Šindija.

Šokantno otkriće "Tatu nisam vidjela godinama, a onda sam ga našla među beskućnicima"

Dodala je kako možete ući u njihove ekspresije, pa se tako i poistovjetite s njima, jer vam dođe teško dok radite i htjeli biste pomoći.

- Snimali smo u tri navrata, od listopada prošle godine do veljače 2024. Jedan manji dio smo snimali u Rimu na hodočašću, gdje smo tri dana skupa boravili i uspostavili smo povjerenje. I kad je došlo vrijeme za razgovore u Rijeci i Zagrebu, puno lakše je bilo dobiti autentične odgovore. Mislim da je u svemu najteže bilo pridobiti korisnike, prodavače, da nam ispričaju svoje priče, da pričaju slobodno, jednostavno autentično, a opet bilo je bitno da ne bude patetično jer je to lako, a to po meni nikad nije bilo dobro. Tek nakon snimanja smo se odlučili za podnaslove, odlomke, tako da je film koncipiran kroz uvodni dio, sudbine, ideje, iskustva, dobrobit i svjetlo koji nas vode kroz cijeli film - objasnila je autorica Ana Mušnjak, koja danas radi u jednoj privatnoj firmi, ali je veliki dio karijere ostvarila u TV novinarstvu. Sad u slobodno vrijeme radi dokumentarce koji su uvijek društveno angažirani.

Radikalna mjera Beskućnici na udaru: Zakonom zabranjuju život na ulici

- Oni su nevidljivi dio društva i oni su na marginama, i oni jesu važni kao i svi ljudi u društvu, kao što i jesu važni svi ljudi. Jako nam je drago što su se nakon filma povećale donacije, a mnogi su i shvatili uopće koncept časopisa 'Uličnih svjetiljki'. To su ljudi koji su odlučili napraviti iskorak, upravo prodajući časopis, i to je toliko pohvalno da je baš jako pozitivno - zaključila je Mušnjak.

Obje autorice, nakon iskustva rada s ljudima na margini, govore kako ih je cijeli projekt naučio po tko zna koji put onome što svi znaju.

- Vidjele smo ljude koji su bili direktori, a sad su beskućnici, raznorazne priče... Naučile smo po tko zna koji put da ljude ne treba suditi na prvu ili uopće i koliko smo svi zapravo mi potencijalni kandidati jer nikad se ne zna što čovjeka može snaći. Ili vam se mijenja perspektiva, vidite ljude koji su doista izgubili sve i shvatite što vama treba i, naravno, koliko - govori nam Ana Mušnjak, kojoj je ovo peti dokumentarac, no ističe da su "Ulične svjetiljke" i "Simke - kako je nestao dobri duh Rijeke" baš po njezinu guštu i senzibilitetu.

Život na ulici Ispovijest ZG beskućnika: "Samo želim peć da se grijem"

Na zadarskoj projekciji su se pojavili i ljudi koji su sudjelovali u filmu, pa su tako sebe vidjeli prvi put s druge strane ekrana. Među njima su Milan Marković (65) i Dušan Mustać (62), koji s ljudima koji dijele istu sudbinu prodaju časopis koji im mnogo znači.

- Imam svoje kupce s kojima sam zadovoljan, a 12 godina sam prodavač, nekad ide dobro, nekad lošije, čovjek se na sve navikne - govori Milan, koji je godine i godine proveo na cesti ili u prenoćištu.

Dušan objašnjava kako mu prodaja časopisa omogućuje da plati skroman smještaj, i to sve kako bi se izvukao iz situacije u kojoj se našao nakon operacije kralježnice i više nije bio sposoban raditi teške fizičke poslove.

- Nemam vam ja problema s ljudima, a svi mi vam vjerujemo u bolje sutra i da će se nešto pozitivno dogoditi - govori Dušan, koji je i zadovoljan kako su autorice prikazale prodaju časopisa.

Svijet glamura Poznati modni fotograf šokirao: Godinama živi kao beskućnik

Osim što ga prodaju, beskućnici i sudjeluju u stvaranju novina, pa se tako redovito objavljuju teme vezane za probleme koji muče populaciju koja je dio našega društva, ali definitivno se ne čini dovoljno kako bi se osvijestio problem koji je svaki dan sve veći.

Korisnici, beskućnici i potrebiti se na ovaj način pokušavaju ponovno resocijalizirati, a časopis se prodaje na ulicama Zagreba, Rijeke, Zadra, Pule i Varaždina. Polovina iznosa ostaje njima, tako da se zaradi skroman prihod koji je početak jednog novog života.

Zanemarena generacija Ratni veterani: Nezaposleni, beskućnici, na doktora čekaju dva mjeseca...

Sve je u ovom projektu kontra medijskog mainstreama. Naime, prodavači ne govore, ne navaljuju i drže se po strani.

- Pa nije problem ništa, jedino je zima i taj period je malo teži. Znamo i mi kako je ljudima teško odvojiti novce. Naime kad su plaće, prodaja mi ide super, a pred kraj mjeseca sve šteka - govori Milan i dodaje kako je toliko dugo na zadarskim ulicama da mu nekad, iako nema časopis kod sebe, kupci ostave novac pa se poslije već nađu negdje putem.

Dobra djela uvijek tako ne prođu nezapaženo, ali još je mnogo mjesta za napredovanje, pogotovo sustava koji se ovakvim teškim temama još slabo bavi.

- Mi smo i prije upuštanja u projekt dogovarale tko bi bio dobar za snimanje. Naravno, bitna je i elokvencija i da se priča jednostavno odvija. Na kraju smo prezadovoljne kako je sve ispalo jer svi smo se obogatili za iskustvo koje ide u oba smjera, za sve je to pomak, nadam se, nabolje. Za nas dvije, kao autorice, mene scenaristicu, a Jelenu kao snimateljicu i montažerku, važno je da se ti ljudi još više vide u društvu, pa pozdravljamo svaki projekt koji će se pojaviti, a bavi se ovakvim ili sličnim temama - zaključuje scenaristica Ana, koja je sretna i zadovoljna što je dokumentarac uvršten u program Liburnija Film Festivala, koji je održan u kolovozu.

Intervju "Zagrebački beskućnici crknu kao psi i spale ih kao pse"

Planova je puno, a vremena malo. Jelena i Ana surađuju od projekta do projekta, ali ne skreću pažnju s društveno odgovornih tema, za koje obje kažu da ih u našoj zemlji ima i previše.
 

Posjeti Express