Diana Kim je provela proteklih 12 godina fotografirajući beskućnike. No njezin projekt je postao vrlo osoban kad je među njima pronašla - oca.
"Otac me upoznao s fotografijom. On je fotografirao pejzaže i sjećam se kad sam kao mala sjedila u njegovom studiju i gledala kako razvija slike.
Nemam puno fotografija iz djetinjstva jer su se tijekom vremena izgubile, ali onih nekoliko koje imam rado gledam i prisjećam se svega. Pritom se čudno osjećam jer tad nisam znala što će se sve dogoditi", priča Kim koju je otac napustio kad je imala osam godina.
Nisu puno kontaktirali tijekom njezinih tinejdžerskih godina, premda bi se povremeno vidjeli.
"Bilo je izrazito čudno iskustvo pokušavati ga upoznati", prisjeća se tog razdoblja Kim.
Kad je počela studirati na Havajima 2003. godine, napravila je prvi fotografski seminarski rad na temu beskućnika.
"Prepoznala sam se u mnogima od tih ljudi na ulici, jer sam razumjela kako je to kad nemaš mjesto koje možeš prozvati domom. Kad sam bila mala, uvijek sam željela stalni dom, no nakon razvoda roditelja, puno sam se selila s mamom."
Prije tri godine odjednom ju je nazvala baka i rekla da joj je otac bolestan i da "nešto nije u redu s njegovom glavom". Budući da joj ej baka govorila korejski, Kim nije razumjela sve što joj je rekla, pa ga je odlučila potražiti.
"Nisam ga vidjela godinama, pa je prvi susret za mene bio veliki šok. Nije pio lijekove za shizofreniju, a i izgledao je propalo zato što se nije brinuo za sebe. Bilo je to kao da pričate sa zidom, nikoga nije bilo unutra. I tad se izgubio..."
Zbog nepriličnog izgleda izbačen iz stana
Kimin otac nije postao beskućnik zato što nije imao krov nad glavom, nego zato što su se drugi stanari zgrade počeli žaliti na njega.
"On nije predstavljao nikakvu prijetnju ni sebi ni drugima, ali izgledao je neprilično. Ubrzo ga je gazda izbacio iz stana."
Sve se odvijalo vrlo brzo. Kim je zbog stipendije morala na kratko otputovati u Washington, a kad se vratila - otac joj je živio na ulici.
"Pronašla sam ga na jednom raskrižju, preko puta vatrogasne stanice. Vidjela sam neku siluetu kako stoji tamo, pogrbljena, s vrećicom u ruci. Prišla sam mu i dozvala ga, a on nije odgovarao. Nije pogledao u mojem smjeru niti se pomaknuo. U tom trenu mi je prošla jedna žena koja je rekla da se ne moram truditi jer on tu nepomično stoji već danima", prisjeća se Kim.
U tom trenutku je mislila da će joj prsa eksplodirati od bola. Željela je povikati da je to njezin otac, ali je isto tako znala da ništa neće postići ljuteći se. Zato je odlučila pokušati, jer je znala da to mora učiniti.
"Najteže mi je padalo to što sam toliko puta jednostavno morala odustati i ostaviti ga, jer nisam mogla doprijeti do njega. Bilo je dana kad ga nisam mogla ni pogledati, jer me boljelo gledati ga u takvom stanju. Bilo je to kao da gledate osobu kako polagano umire, a ne znate kako je spasiti."
U tim trenucima joj je pomogao fotoaparat, jer bi, budući da nije mogla komunicirati s njim, koristila objektiv kao štit. Na taj bi način mogla dulje ostati s njim, osjećajući da ipak postoji neki smisao u tome što čini.
"Nisam fotografirala jer sam planirala fotografije podijeliti sa svijetom, bilo je to tek nešto što sam morala učiniti. Na ulici s njim, osjećala bih se vrlo ranjivo i usamljeno."
Zbog njegove psihičke bolesti, nitko nije mogao ništa učiniti. Nisu ga mogli prisiliti da uzima lijekove, niti natjerati da ode u bolnicu.
Život mu je spasila blizina smrti
No zatim je prošle godine doživio srčani udar. "To je ono što ga je spasilo", objašnjava Kim koja ga nije vidjela nekoliko tjedana. Nije ga mogla naći, sve dok joj rođak nije javio da joj je otac u bolnici.
"Kad sam ga vidjela u bolničkom krevetu, bila sam izvan sebe. Zato što je izgledao najzdravije u posljednje dvije-tri godine. Ležao je u čistom krevetu, u čistoj odjeći i bio je čist. Dobio je koji kilogram i ja sam samo plakala od sreće. Bilo je to čudo!"
Nakon toga, Kimin otac je nastavio uzimati lijekove te je danas drugi čovjek. Kim jedino žali što je njezina baka umrla prije oporavka sina, pa nije vidjela koju preobrazbu je doživio.
On danas ima krov nad glavom, a Kim je osmislila medicinske narukvice za beskućnike. Kupila je stotinjak vodootpornih USB-a koji sadrže važne informacije o beskućnicima, kako bi, u slučaju da im se nešto dogodi, ljudi mogli dojaviti rodbini što se zbiva s njima, prenosi BBC.
"Danas živimo dan za danom. Učim ga kako da koristi kompjuter, te se prijavio za posao na pola radnog vremena.
I ja više cijenim male stvari, te sam presretna kad vidim kolika se transformacija dogodila u posljednje dvije godine.
Kažem mu da ga volim i da sam ponosna na njega, a on uživa u tome. Jednostavno je sad na dobrom mjestu."
