Ispovijest ZG beskućnika: "Samo želim peć da se grijem"

Aktivist i začetnik udruge "Fajter" Mile Mrvalj posvetio se potrebama i životu beskućnika. Osim što ima novinu "Fajter", što skuplja donacije i organizira događaje, vodi i nešto što od "milja" zove skvotom, o čemu je Express već pisao.

"Nije to skvot u pravom smislu riječi, jer skvot je jedna prostorija gdje je više ljudi, ovo je kuća, ima tri sobe i dolje veliki prostor koji treba očistiti", kaže Mile koji nas je i odveo da pogledamo dotičnu kuću uz obećanje da nećemo napisati gdje se nalazi i kako se zovu ljudi koji tamo žive. 

Trenutno ih je četvero, dvije žene u prizemlju (jedna je u Jukićevoj jer je imala moždani udar), a na katu su dva muškarca, jedan koji "radi sezonu" i drugi, baš kao i Mrvalj, imena Mile (koji ne želi reći prezime, niti se fotografirati).

Kuća je baš onakva kakvom su je dva Mileta i opisali - derutna, zapuštena, vlažna jer krov prokišnjava te prepuna smeća koju su tijeko vremena donijeli neki stanovnici kuće, kao i uzorni susjedi s kvarta koji svoje smeće odtegle upravo tamo. Isti oni koji, možda, svako toliko pozovu policiju.

"Činjenica je da ja ne mogu birati između beskućnika, pa su znali biti i neki pijanci, ali oni su otišli, a neki su susjedi i dalje nastavili zvati policiju koja je, na sreću, dobra prema nama", slažu se Mile i Mrvalj, a mi na svoje oči vidimo da dok neki susjedi pristojno pozdrave, drugi se mršte, dobacuju i nešto filozofiraju.

1/18

"Moja je soba uvjerljivo najgora, plafon je zelen i vlažan. Nevjerojatno bi nam puno značilo da možemo dobiti kamion na korištenje da počistimo smeće i ljepenku za krov da ne bude vlage", kaže drugi Mile o kući u kojoj već neko vrijeme stanuje, a sanja plinsku pećicu koja bi ga zagrijala. 

Iako nema struje, vode niti sanitarnog čvora, on se ne žali. Bolje mu je, kaže, nego u straćarama gdje grizu štakori ili po stanovima gdje naplaćuju plin koji niti ne može koristiti (to mu se već jednom dogodilo). Rublje nosi na pranje u lokalni "vešeraj".

"Svijetlo mi dolazi od lampe sa ceste koja je točno ispred prozora, a imam mobitel pa mogu baciti oko na internet", kaže Mile koji drugu prostoriju neprekidno zrači kako bi se uklonio miris vlage, ali kako jesen dolazi to postaje sve teže..

Mrvalj, koji stanuje u sobičku u potkrovlju kojeg plaća, zahvalan je i vlasniku ruine koji ih ne miče, kao i donatorima koji su poklonili mnogo stvari. Ipak, san i jednog i drugog je, kažu, da preko udruge "Fajter" osnuju legalne skvotove koji će funkcionirati kao male manufakture.

"Grad Zagreb ima 7000 napuštenih prostora. Kad bi mi Bandić sad dao koji prostor ja bi od njih napravio skvot. Ali ne, bolje da trune i raspada se, nego da ih mi adaptiramo. Uzeo bih kućicu u Dubravi ili na Savici, platili bi ju 150 eura, naselili nekoliko ljudi i smislili što da rade da si zarade. To treba zakonski legalizirati i adaptirati uz manja ulaganja, što bi mi preuzeli", objašnjava Mrvalj koji je Miletu, kao i samome sebi, omogućio niz prava time što mu je pomogao da se prijavi na adresu Centra za socijalnu skrb jer bez toga nema osobne iskaznice, a bez toga nema socijalne pomoći niti zdravstvenog.

Kao i Mile, i Mrvalj je nekoliko godina bio beskućnik, iskusio je što je to kad ti je kanta za smeće spas. Danas vodi i uspješne (anti)ture "Invisible Zagreb" gdje domaćima i turistima pokazuje kako i gdje žive beskućnici, pokušavajući na taj način senzibilizirati javnost. Podsjeća nas da Zagrebom lutaju tisuće ljudi koji su - bez kuće i prepušteni sami sebi.

Objašnjava nam i koji je profil beskućnika.

"Prosjek starosti beskućnika je 45 godina, većina ih ima radni staž deset do 15 godina, to su ljudi koji su radili, bili ponosni, imali imanja... Još kad svemu dodamo da preko deset posto beskućnika ima visoku stručnu spremu, fakultet, uhvati vas bijes" kaže Mrvalj.

"Postoji to uvjerenje da su svi beskućnici zli pijanci i da su si svi sami krivi za svoje stanje. To nije točno, jako je malo potrebno da “skliznete” dolje, a jako je puno potrebno da se opet popnete", kaže Mrvalj koji je rođen u Sarajevu, gdje je podigao kredit, stavio stan pod hipoteku i otvorio likovnu galeriju što je bio njegov san.

Miletova je priča vrlo slična upravo tom opisu. Bio je branitelj koji je prošao front, i to više njih. 

"Slavonija, Kupa, južno bojište, Sunja", kaže nam Mile koji nije od ministarstva dobio, niti tražio, kune ali sjeća se "jednog svog susjeda koji je čistio podrume i skladišta, te sada prima braniteljsku penziju".

Pokrenuo je Mile i svoj OPG kraj Knina. Našao je s prijateljem komad zemlje, dao testirati što bi se na njoj moglo uzgajati i posvetio se kupinama i američkim borovnicama.

"Sve je išlo relativno dobro dok nije došlo vrijeme da sve legaliziramo, onda vas država ubije. Treba krenuti od neplaćanja Konzuma i svih drugih, jedino je Billa uvijek bila korektna. Ništa nikada nismo mogli naplatiti, a unaprijed smo plaćali PDV. Nitko nas nije htio kreditirati – niti Ministarstvo branitelja, poduzetništva, mi smo imali elaborat ali ne svu silu papira koju su oni tražili, iako nam je općina dolje svesrdno pomagala", priča pomalo rezignirano Mile koji je ostao i bez majčinog stana, morao ga je prodati da pokrije troškove njenog liječenja.

Onda je prvo živio u "socijalnom" stanu na Borongaju, upravo su mu tamo obračunavali 1.500 kuna za plin iako niti jedna peć nije bila ispravna. Iselio je van i došao, uz pomoć Mrvalja, u "skvot".

Objašnjavaju obojica kako beskućnika koji zaista spavaju na cesti kod nas nema, prvenstveno radi rigidnih zakona o lutanju prema kojima je protuzakonito zaspati na klupici.

Mile nam opisuje svoj dan. Volontira u pučkoj kuhinji gdje nešto pojede, iako to mora biti neslano jer ima problema sa srcem, a onda prodaje Mrvaljevog "Fajtera". Od 10 kuna šest ide njemu, a četiri za tisak novog broja.

Kaže nam kako po centru gdje radi hodaju sve neke javne osobe, pjevači, treneri i poduzetnici, kao i političari, koji se često pojavljuju u svakakvim kampanjama i pričaju o solidarnosti te empatiji nikada nisu kupili "Fajtera", a često mu dobace i "pogled".

Kad ga "pukne", kako kaže, ode u "Batak" prije zatvaranja i pojede neki meni u pola cijene. Ostatak se vremena bavi papirologijom te pokušava držati zdravlje pod kontrolom što je, u uvjetima u kojima živi, zaista teško.

U pučkoj kuhinji gdje radi su ga neki bivši zatvorenici (on pretpostavlja) opljačkali pa je tako ostao bez svih dokumenata. Nije se više mogao prijaviti niti na jednu adresu pa mu je Mile tu pomogao.

"I dobro da jesam, jer da je onda dobio ove zdravstvene probleme, gdje bi sad bio da nema papire", kaže Mrvalj.

Skupljao je Mile jedno vrijeme i boce, a važno mu je istaknuti da "nikada, baš nikada nisam žicao". Jednom su, kaže, čak na njega potegnuli nož jer nije imao sitnog uz sebe. Planira sada po prvi puta zatražiti jednokratnu pomoć na koju kao branitelj ima pravo. San mu je otići na Krku i valjati se u ljekovitom blatu.

"Jako je rijetko da beskućnici, nakon toga kako su živjeli i što su sve vidjeli, zadrže zdrav mentalni sklop. Teško je prosječnom čovjeku zamisliti kakva je to depresija. I onda kad se odaju alkoholu, iz očaja, onda im životni vijek pada na par godina. Mogu vam pričati o jednom mom divnom prijatelju kojega su narkomani zapalili živog. Znam mnogo mojih beskućnika koje je netko premlatio, a ne smiju zvati policiju. Nedavno je nađen mrtav čovjek na Trešnjevačkom placu. To je jedan beskućnik koji se jednoga dana jednostavno više nije digao", kaže Mrvalj koji je zato ponosan na prijatelja.

Njega više od Mileta nerviraju društvene nepravde, smeta ga što, kako kaže, "tajkuni kad im se sudi dignu protutužbu protiv države jer su na gubitku jer im poslovanje stagnira, a neke bake bacaju u zatvore radi 100 kuna duga pretplate".

Mile na to kaže kako je on zaista vjerovao u svoj projekt, i vjeruje i danas. U nekom su mu se momentu, kaže, javili i Nizozemci za biznis s plastenicima ali u Hrvatskoj, kaže, je naučio da nema pravne sigurnosti.

Pitamo ga je li ikada razmišljao da se smjesti u Kosnicu, gdje barem ima struje.

"Tamo? Bez uvrede ikome ali tamo postajete zombi. Izbačeni ste van grada kao neki gubavci, idete od sobe do menze i ne možete nigdje jer vam oni od 800 kn socijalne pomoći uzmu 680. Ne hvala, ne želim biti zombi", kaže Mile koji privremeni "skvot" čisti što više može, ali volio bi da je ipak uređeniji. 

Kada dođe vrijeme za legalne skvotove i manufakture, onda će, kaže, krenuti iz početka i znati u što ulažu donacije, novac i rad.

"Hladno, nije mi hladno ispod mnogo jorgana, ako koji ne sklizne tijekom noći", kaže Mile o jesenjim i zimskim noćima bez pećice.

Kada ga pitamo što mu najviše fali - kino, televizija ili nešto treće - Mile mnogo razmišlja i onda kao iz topa kaže: Ha, fali nam prostor da se možemo družiti i kartati belu, šnaps i remi, malo šaha. Možda speći palačinke ili zgrijati jelo, te se malo, na toplome, podružiti.