Prošlo je gotovo 80 godina od vađenja legendarnog Titova Galeba, tad znanoga kao RAMB III, s morskog dna riječkog akvatorija, a iza ovih nestvarnih snimaka stajao je vrijedan kolektiv tadašnjeg Brodospasa. Prvi put zaplovio je 1938. iz talijanskog brodogradilišta Ansaldo u Genovi za talijansku državnu brodarsku tvrtku RAMB (Regia Azienda Monopolio Banane). Bio je treći od četiri gotovo istovjetna broda namijenjena prijevozu banana i drugog osjetljivog tereta, zbog čega je bio opremljen suvremenim rashladnim skladištima i snažnim dizelskim motorima koji su mu omogućavali brzinu veću od 18 čvorova.
Izbijanjem Drugog svjetskog rata prenamijenjen je za potrebe talijanske ratne mornarice. Nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. brod su preuzele njemačke snage, za koje je na sjevernom Jadranu prevozio vojnu opremu i postavljao mine. Pri kraju rata savezničko zrakoplovstvo žestoko je bombardiralo riječku luku, gdje je bio usidren, a RAMB III je u napadu 5. studenog 1944. potonuo na 20 metara dubine.

Tri godine poslije toga djelatnici Brodospasa krenuli su u njegovo oživljavanje.
S danas nezamislivom tehnologijom, oslanjajući se na stečeno znanje i iskustvo, voditelji radova, ronioci i deseci ljudi u cijeloj operaciji izveli su impresivan pothvat. Iz trećeg pokušaja RAMB III su nakon tri godine opet obasjale sunčeve zrake te je 16. ožujka 1947. krenuo na svoju prvu plovidbu nakon dubokog morskog sna, u brodogradilište, gdje su ga očistili i obnovili. Godinu dana kasnije postaje dio Jugoslavenske ratne mornarice i, kao brod koji je tad zaplovio u mirnodopskoj ulozi, nazvan je Galeb.
Cijeli ovaj pothvat je ovjekovječio Jadranfilm no ne postoje javno dostupni podaci koliko je košta ta operacija.

Samo za izron oko 1,3 milijuna eura

Trošak se tek može procijeniti uspoređujući s dostupnim podacima spašavanja brodova u Europi krajem 1940-ih. Prema toj procjeni, vađenje Galeba moglo je stajati između 30.000 i 150.000 američkih dolara po vrijednosti iz 1948. godine.
Najizglednijom se ipak smatra procjena od 70.000 do 100.000 dolara, uzimajući u obzir veličinu broda, tadašnju tehnologiju te činjenicu da su posao obavila jugoslavenska državna poduzeća uz znatno niže troškove rada nego u zapadnim zemljama.
Preračunato u današnju vrijednost, to bi iznosilo približno od 900.000 do 1,3 milijuna eura. Redovno godišnje održavanje i privez za brod poput Galeba košta oko 270.000 eura, pri čemu u taj iznos nisu uključeni veći remonti u brodogradilištu koji se obavljaju svakih nekoliko godina i mogu stajati više stotina tisuća eura.

Maršalovo naslijeđe New York Times: Veliki rat oko Titovog Galeba
S obzirom na to da je u jugoslavenskom i hrvatskom vlasništvu proveo oko 56 godina, samo za redovno održavanje i vez trebalo je izdvojiti više od 15 milijuna eura. Nakon spasa s dna riječkog akvatorija, brod je dobio novi, luksuzni interijer i novo ime pod kojim ga dan danas svi poznaju "Galeb", a onda je postao školski brod Jugoslavenske ratne mornarice. Ključni trenutak dogodio se 1952., kada se na palubu u Podgori popeo jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Bio je toliko impresioniran brodom da ga je odmah odabrao za svoju ploveću rezidenciju i ključni alat vanjske politike.

Ploveća palača Pokreta nesvrstanih

Na svoje prvo međunarodno putovanje "Galeb" je krenuo u ožujku 1953., samo nekoliko dana nakon Staljinove smrti, kada je isplovio iz Zelenike za London. Uplovivši Temzom u srce Ujedinjenog Kraljevstva, Tito je postao prvi komunistički vođa koji je službeno posjetio tu zemlju, a na doku su ga dočekali vojvoda od Edinburgha i premijer Winston Churchill. Taj je posjet simbolički označio zaokret Jugoslavije prema otvaranju Zapadu. U sljedećih 27 godina, "Galeb" je postao mobilno veleposlanstvo i najvažniji simbol Pokreta nesvrstanih. Tito je na njemu proveo ukupno 318 dana, preplovivši 86.062 nautičke milje i posjetivši gotovo 20 zemalja na tri kontinenta. Brod je stekao nadimak "Brod mira", a na njegovoj palubi ugošćeno je više od stotinu svjetskih državnika, uključujući Nikitu Hruščova, Leonida Brežnjeva, indijske premijere Jawaharlala Nehrua i Indiru Gandhi, egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, etiopskog cara Hailea Selassiea i libijskog vođu Moamera Gadafija.

Holivudski glamur i suzdržani luksuz

Osim političke elite, Tito je na "Galebu" rado ugošćavao i svjetske zvijezde. Palubom od skupocjene tikovine šetali su Sophia Loren, Kirk Douglas, Elizabeth Taylor i Richard Burton, koji je Tita glumio u filmu "Bitka na Sutjesci". Krstarenja i zabave najčešće su se odvijale oko Brijunskog otočja. Unutrašnjost, koju je osmislio inženjer Zorko Lah, odisala je estetikom pedesetih godina. Zidovi su bili obloženi furnirom od toplog drva, a salone je ispunjavao modernistički namještaj. Iako je za ono vrijeme brod bio simbol luksuza, s privatnim kinom i prostranim apartmanima, njegov dizajn bio je relativno suzdržan i skroman u usporedbi s današnjim superjahtama.

Titova jahta Mitovi o Galebu: Što su radile Liz Taylor i Sophia Loren

Nakon Titove smrti 1980., "Galeb" je nastavio služiti kao školski brod, no s raspadom Jugoslavije njegova sudbina postaje neizvjesna. Premješten je u Boku kotorsku, gdje postaje vlasništvo crnogorske vlade. U godinama koje su uslijedile, brod je bio izložen nemaru i vandalizmu. Velik dio opreme i namještaja je ukraden, a nekoć ponosni brod pretvorio se u zahrđalu sjenu. Godine 2000. prodan je grčkom brodovlasniku Johnu Paulu Papanicolaou za 750.000 eura, s namjerom da ga pretvori u luksuznu jahtu. Papanicolaou ga je oteglio na remont u riječko brodogradilište "Viktor Lenac", ali je zbog financijskih problema projekt propao. Brod je godinama stajao napušten, a zbog neplaćanja veza, hrvatske su ga vlasti zaplijenile.
Ministarstvo kulture 2006. godine proglašava ga zaštićenim kulturnim dobrom, čime je spriječena njegova prodaja u staro željezo. Konačno, 2009. godine, na javnoj dražbi, za 150.000 američkih dolara kupuje ga Grad Rijeka, s jasnom vizijom - pretvoriti ga u prvi hrvatski brod-muzej.

Plan je bio ambiciozan: "Galeb" je trebao zasjati kao središnja atrakcija projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. Obnova, sufinancirana sredstvima Europske unije, započela je u prosincu 2019., kada je brod otegljen u brodogradilište u Kraljevici. Međutim, projekt je od samog početka krenuo putem komplikacija. Prvotno procijenjeni trošak od oko 7,7 milijuna eura s godinama se više nego udvostručio, dosegnuvši, prema nekim procjenama, i do 22 milijuna eura. Pandemija koronavirusa izazvala je prva velika kašnjenja, a problemi su se nastavili nizati. Unatoč svemu, vanjska obnova je dovršena, a "Galeb" je u veljači 2025. dotegljen na svoju trajnu lokaciju na Molo Longo.

Taman kad se činilo da se projekt bliži kraju, početkom 2026. godine izbili su novi problemi. Na brod je prilikom manevriranja naletio turski teretni brod Deniz Akay, probivši mu trup iznad vodene linije. Iako oštećenje nije ugrozilo plovnost, prouzročilo je novu glavobolju gradskim vlastima i dodatno odgodilo otvorenje. Postupak javne nabave za sanaciju štete, procijenjene na oko 165.000 eura, propao je jer se na ponovljeni natječaj nije javio nijedan ponuđač, navodno zbog tehničke zahtjevnosti popravka. Cijeli projekt postao je i predmet političkih prijepora, a oporbene stranke su ga prozvale simbolom lošeg upravljanja gradskim novcem. Dodatni problem predstavlja i izostanak interesa za zakup komercijalnih prostora na brodu, poput restorana i hostela, što dovodi u pitanje financijsku održivost cijelog pothvata.

Zadnja šansa Titova jahta Jadranka: Derutni brod ide u rezalište
Prema planu projekta "Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine", muzejski i javni dio broda prostirat će se na oko 4000 četvornih metara. Posjetitelji će moći razgledati potpuno restaurirane Titove i Jovankine privatne odaje, zajedničke salone, blagovaonicu i apartmane za goste. Autorica stalnog postava je nagrađivana dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović, a izložba će, uz originalnu opremu i namještaj, sadržavati i interaktivne elemente, fotografije i arhivsku građu. Unatoč svim preprekama, gradska uprava ustraje u namjeri da projekt privede kraju. No kao da nema kraja sagi zvanoj Galeb. Nakon uloženih 15 milijuna eura u obnovu, Grad Rijeka je raspisao novi natječaj za dodatne radove procijenjene vrijednosti 430.000 eura bez PDV-a, odnosno više od pola milijuna eura s uključenim porezom. To je gotovo dvostruko više
od one iz prethodnog natječaja, koji je poništen nakon što je jedina pristigla ponuda, Brodogradilišta Viktor Lenac, ocijenjena nepravilnom.

BROD MUZEJ Vodimo vas kroz povijest i restauraciju Titovog Galeba
Povećanje troškova ne odnosi se samo na sanaciju oštećenja nastalih prilikom sudara s turskim brodom. Predviđeni su i dodatni radovi kako bi Galeb ispunio uvjete za izdavanje potrebnih svjedodžbi i potvrda Hrvatskog registra brodova o sigurnosti i tehničkoj ispravnosti.
To znači da će brod ponovno morati u suhi dok, gdje će se obaviti zahvati nužni za dobivanje klase Hrvatskog registra brodova. Tek nakon toga Galeb će moći dobiti dokumentaciju koja potvrđuje da ispunjava propisane sigurnosne i tehničke standarde.
Brod je šest godina bio u kraljevičkom brodogradilištu na obnovi, a prije godinu i pol privezan je na riječkom Molo Longu uz najavu da preostaje samo postavljanje muzejskog postava. Međutim, ni dan danas, Galeb nema potrebne certifikate koji potvrđuju da je preinaka uspješno završena.
Uz višestruko probijene rokove, višestruko su porasli i troškovi projekta. U odnosu na iznos s kojim je obnova prijavljena za sufinanciranje iz fondova Europske unije, dosadašnja ulaganja gotovo su četiri puta veća. Koliki će biti konačni trošak novih radova znat će se nakon otvaranja ponuda, koje se na natječaj mogu dostaviti do 7. kolovoza. Galeb je od vađenja iz mora do danas bivšu državu kao i kasnije Hrvatsku stajao oko 32 milijuna eura, no u to nisu uračunati višestoljetni remonti tijekom službe u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, koji su mogli koštati stotine tisuća eura po remontu. Kao niti dugovi grčkog vlasnika prema brodogradilištu i za vez, a ni troškovi brojnih Titovih putovanja i posade tijekom desetljeća službe. Sada će se za njega sigurno još izdvojiti oko pola milijuna eura. Košta i suhi vez i to za brod od 117 metara koji teži oko 5700 tona prosječno 150.000 eura godišnje.