'Čovjek se doveo na rub prirode, do kraja povijesti'
Niz katastrofa koje je prouzročio uragan Irma, ponukao je Slavoja Žižeka da za Independent napiše članak u kojem objašnjava svoja razmišljanja o tome da čovječanstvo, koje je jedva do kraja svjesno katastrofe klimatskih promjena koja mu prijeti, povrh toga savršeno nesvjesno i koliko se dovelo u poziciju da više ništa nije sigurno i da je pitanje koliko još može išta spasiti.
Čitajući i gledajući izvještaje o razarajućim učincima uragana Irma, prisjetio sam se Trisolarisa, neobičnog planeta iz romana "Problem tri tijela", ZF remek djela, Liua Cixina. Znanstvenik je uvučen u igru virtualne stvarnosti "Tri tijela" u kojoj se igrači nađu na planetu Trisolaris, čija tri sunca izlaze i zalaze u čudnim i nepredvidljivim intervalima; ponekad su daleko, predaleko i užasno je hladno, ponekad su preblizu, te je tada razorno vruće, a ponekad ih nema kroz dulje vrijeme.
Igrači na neki način mogu i dehidrirati dok se suočavaju s najgorim godišnjim dobima, a život je konstantna borba protiv očito nepredvidljivih elemenata. Usprkos tome, igrači polako pronalaze načine za izgraditi civilizaciju i pokušavaju predvidjeti čudne cikluse toplog i hladnog vremena. Ne pokazuje li fenomen poput Irme da se naš planet postepeno pretvara u Trisolaris?
Razarajući uragani, suše i poplave, da ne spominjemo globalno zatopljenje, za to sve ne upućuje na to da svjedočimo nečemu čiji je jedini primjereni naziv "kraj prirode"? Prirodu ovdje treba shvatiti u tradicionalnom smislu redovite izmjene godišnjih doba, pouzdane pozadine ljudske povijesti, nešto na što možemo računati da će uvijek biti tu.
Autsajderu je teško i zamisliti kako izgleda da kad prostrano, gusto naseljeno područje nestane po vodom, tako da se milijuni ljudi lišavaju osnovnih koordinata svog životnog prostora: zemlje s poljima, ali i kulturnih spomenika koji su bili dio njihovih snova, više nisu tamo. Tako da, iako usred vode postaju ribe bez vode, kao da im okoliš uzima tisuće generacija jer počinje pucati sama osnova njihovih života. Slične katastrofe su, naravno, vjekovima poznate, neke čak i iz prapovijesti čovječanstva.
Ono što je danas novo, budući da živimo u razočaranoj postreligijskoj eri, jest to da takve katastrofe više ne mogu biti značajne kao dio većeg prirodnog ciklusa ili kao izraz božjeg gnjeva. Tako je 1906. William James opisao svoju reakciju za potres: "Emocija se sasvim sastojala od euforije i divljenja. Euforija po živopisnosti koju bi takva apstraktna ideja kao potres mogla preuzeti kad se konkretno potvrdi i prevede u razumnu stvarnost/... /i divljenje na način kojim bi se krhka malena drvena kuća mogla održati usprkos takvom udaru.
Nisam osjetio ni trag straha; bilo je čisto zadovoljstvo i dobrodošlica." Koliko mi ovdje i sad daleko od razbijanja samih osnova jedinog životnog svijeta? Priroda je sve poremećenija, ne zato što prekomjerno opterećujemo naše kognitivne kapacitete, nego prije svega zato što ne možemo usavršiti efekte vlastitih intervencija u svoj smjer – tko zna kakve će biti krajnje posljedice našeg biogenetičkog inženjeringa ili globalnog zagrijavanja?
Iznenađenje dolazi od nas samih, tiče se nejasnosti kako se sami uklapamo u sliku: neprobojna mrlja na slici nije neka kozmička tajna poput misteriozne eksplozije supernove, mrlja smo mi sami, naše kolektivno djelovanje. To je ono što nazivamo "antropocen", nova epoha u životu našeg planeta u kojoj se mi, ljudi, više ne možemo osloniti na Zemlju kao rezervoar spreman apsorbirati posljedice naše produktivne aktivnosti. Moramo prihvatiti da živimo na svemirskom brodu Zemlja za čije smo uvjete sami odgovorni.
Do trenutka kad budemo dovoljno moćni za utjecati na najosnovnije uvjete našeg života, moramo prihvatiti da smo samo još jedna životinjska vrsta na malom planetu. Novi način da se povežemo s našom okolinom je neophodan onda kada to uvidimo: trebali bismo biti skromni agenti koji surađuju sa svojom okolinom, koji trajno pregovaraju o tolerantnom nivou stabilnosti bez a priori formule koja bi nam jamčila sigurnost.
Znači li to da bismo trebali preuzeti obrambeni pristup i potražiti novu granicu, povratak (ili prvenstveno pronalazak) neke nove ravnoteže? To nam predlaže predominantna ekologija, a isti zadatak slijedi i bioetika u pogledu biotehnologije: biotehnologija prati nove mogućnosti znanstvenih intervencija (genetske manipulacije, kloniranje...), a bioetika nastoji nametati moralna ograničenja na ono što nam biotehnologija omogućava da činimo.
Kao takva, bioetika nije imanentna znanstvenoj praksi, postavljajući vanjsku moralnost na takvu praksu. Moglo bi se reći da je bioetika izdaja etike imanentne znanstvenom poduhvatu. Etika "ne ugrožava našu znanstvenu želju, neprekidno slijedeći svoj put". Takvi pokušaji ograničavanja ne uspijevaju jer ignoriraju činjenicu da nema objektivnog ograničenja: sami otkrivamo da objekt – priroda – nije stabilan. Skeptici vole ukazivati na ograničenje našeg znanja o onome što se događa u prirodi.
Ipak, to ograničenje ni u jednom smislu ne znači da trebamo preuveličavati ekološke prijetnje. Naprotiv, trebali bismo biti još pažljiviji jer je stanje duboko nepredvidivo. Skorašnja neznanja o globalnom zagrijavanju ne signaliziraju da stvari nisu previše ozbiljne, nego da su još kaotičnije nego što smo mislili. I da su prirodni i društveni faktori neraskidivo povezani. Možemo li onda protiv takve prijetnje iskoristiti kapitalizam?
Iako kapitalizam doista može ekologiju pretvoriti u novo područje kapitalističkih investicija i konkurencije, sama priroda rizika fundamentalno onemogućava rješenje tržišta. Zašto? Kapitalizam funkcionira samo u preciznim društvenim uvjetima; to podrazumijeva povjerenje u objetiviziran tržišni mehanizam "nevidljive ruke" koji, kao vrsta lukavstva uma, jamči da konkurencija individualnih egotizama radi za kolektivno dobro.
Međutim, nalazimo se usred radikalne promjene; ono što se danas pojavljuje na obzoru neobična je mogućnost da će subjektivna intervencija biti okidač za ekološku katastrofu, sudbinu biogenetske mutacije, nuklearnu ili sličnu vojnodruštvenu katastrofu itd. Prvi put u ljudskoj povijesti čin jednog društvenopolitičkog čimbenika efikasno može promijeniti, pa čak i prekinuti svjetski povijesni, čak i prirodni proces. Jean-Pierre Dupuy upućuje na teoriju kompleksnih sustava koja objašnjava dvije suprotne osobine; njihov robustan stabilan karakter i njihovu krajnju ranjivost.
Takav sistem se može prilagoditi velikim poremećajima, integrirati ih i pronaći novu ravnotežu i stabilnost, ali samo do određenog praga, do "prijelomne točke", iznad kojeg i malo uznemirenje može prouzročiti totalnu katastrofu i dovesti do uspostavljanja sasvim drugačijeg poretka. Vjekovima čovječanstvo nije moralo brinuti o utjecaju na okolinu svojim produktivnim aktivnostima. Priroda je bila sposobna prilagoditi se šumarstvu, upotrebi ugljena, nafte itd.
Međutim, nikoga se ne može uvjeriti da se danas približavamo prijelomnoj točki, nitko ne može niti siguran jer se takve točke jasno mogu shvatiti tek kada postane prekasno, u retrospektivi. Što se tiče hitnosti da se nešto učini po pitanju današnjih prijetnji od raznih ekoloških katastrofa; ili ćemo te prijetnje shvatiti ozbiljno i odlučiti već danas poduzeti korake koji će, ako se katastrofa ne dogodi, djelovati smiješno ili nećemo raditi ništa i izgubiti sve ako do katastrofe dođe.
Najgora varijanta je odabir srednjeg stava poduzimanja ograničenih mjera. U tom slučaju nećemo uspjeti što god da se dogodi. To jest, problem je u tome što ne postoji sredina u pogledu na ekološku katastrofu: ili će se dogoditi ili se neće dogoditi. U takvoj situaciji priče o predviđanju, predostrožnosti i kontroli rizika imaju tendenciju postati besmislene. Zbog postoji nešto obmanjujuće u spremnosti teoretičara antropocena da okrivljuju nas, ljude, za prijetnje po naše okruženje.
Volimo biti krivi, jer ako smo krivi, onda sve ovisi o nama, mi povlačimo konce katastrofe, tako da se možemo i spasiti jednostavnom promjenom naših života. Ono što je zaista teško za nas, barem zasad i sa Zapada, je da prihvatimo da smo također, do nekog nepoznatog stupnja, impotentni promatrači koji samo mogu sjediti i gledati kakva će biti njihova sudbina.
Da bismo izbjegli takvu situaciju skloni smo se zalagati u frenetično opsesivnim aktivnostima; recikliramo stari papir, kupujemo organsku hranu, što god, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, da dajemo svoj doprinos. Kao nogometni navijač koji podržava svoj klub ispred TV ekrana kod kuće, više i skače sa svoje fotelje, praznovjerno vjerujući da će to imati bilo kakav utjecaj na ishod. Glavna lekcija koju treba naučiti jest da se čovječanstvo mora pripremiti da živi plastičnijim i nomadskijim načinom.
Lokalne i globalne promjene u okruženju mogu nametnuti potrebu za nepoznatim obimnim društvenim transformacijama. Dopustite da kažemo kad bi nova divovska erupcija vulkana učinila nenaseljivim cijeli jedan otok, kamo bi odselili stanovnici otoka? Pod kojim uvjetima? Bi li im trebalo dati komad zemlje ili ih raspršiti po cijelom svijetu? Što ako sjeverni Sibir postane naseljiv i prikladniji za poljoprivredu, a velike subsaharske regije previše sušne za ogromnu populaciju koja tamo živi?
Kako će se organizirati razmjena stanovništva? Kada su se u prošlosti događale slične situacije, društvene promjene su se odvijale na divlji, spontani način, uz nasilje i destrukciju. Takva perspektiva je katastrofalna u današnjim uvjetima uz oružje za masovno uništenje dostupno svakoj naciji.
Jedna stvar je sigurna; nacionalni suverenitet će se morati radikalno redefinirati i morat će se uspostaviti novi nivoi globalne suradnje. A što s neizbježnim ekonomskim promjenama i onih u potrošnji zbog novih vremenskih realnosti i nedostatka vode i izvora energije? Kroz kakve procese će se odlučivati o takvim promjenama i o njihovom provođenju?