Aktualni El Niño mogao bi dovesti do povećanja prosječne mjesečne temperature na globalnoj razini, i to za dva stupnja iznad predindustrijskog prosjeka, stoji u objavljenim istraživanjima Rosenstiel znanstvenog centra iz Miamija. Osim nezapamćenog rasta temperatura, predviđaju se i intenzivne suše te opasnosti za proizvodnju hrane u nekim dijelovima svijeta, prenosi Bloomberg. U posljednjih godinu dana u požarima na području Europe izgorjelo je više od milijun hektara zemlje. Nedavni požari u Francuskoj i Španjolskoj rezultirali su evakuacijama više od 300.000 ljudi. Još se čeka na četvrti toplinski val ovoga ljeta.

Klimatske promjene nedvojbeno su i apsolutno najvažnija tema našega doba, to nije nikakav pamflet i ne postoji ni jedan razlog za olako shvaćanje pitanja našeg opstanka. Naš okoliš je sve i jedino što imamo. Ono što smo nepovratno oskvrnuli u onom prirodnom, ostaje pokušavati nadoknaditi u izgrađenom okolišu.

EKOLOŠKI POKRET Grad koji je zasadio 880.000 stabala i snizio temperaturu za tri stupnja

Kad su 1953. godine Alison i Peter Smithson odlučili da će njihova vlastita kuća biti takva da pripada u "društvo koje je ostalo bez svega", njima klimatske prijetnje nisu mogle biti na pameti. London se još oporavljao od Drugog svjetskog rata i bombardiranja, svijet je trebalo nanovo izgraditi, i to žurno, a sredstva su bila oskudna, no tehnologija nije. Na maloj parceli u londonskoj četvrti Soho arhitekti i supružnici projektiraju kuću taman dovoljnu za život, pogodnu za preživljavanje. Alison Smithson opisuje potpuno ogoljenu konstrukciju, bez završne obrade kako izvana, tako i iznutra, gdje god je moguće. Nalik kakvom spremištu, s vidljivim cijevima i instalacijama, površinom malena kuća na četiri etaže i na svakoj od njih po jednom sobom, povezanim uskim i strmim stubištem - dva uzdužna nosiva zida od betona, ispuna od opeke, postavljena na betonske međukatne ploče i sve to se vidi, nikakve obloge nema. Krov s dvostrukim nagibom prema unutra, tamo utječe kišnica. Kuća naposljetku nije izgrađena.

Ali s istom idejom i svijesti gradilo se tad masovno, gradilo se golemo, očaravajuće i zastrašujuće. Opisujući tu malenu obiteljsku kuću, Alison Smithson definira pojam brutalizma, koji je tri godine ranije uveo švedski arhitekt Hans Asplund. Brutalizmom je nazvao ponovno jednu površinom neveliku kuću u Uppsali, čitavu iz opeke te s vanjskim stubama i trijemom iz drveta. Tamo nije bilo mnogo betona, mada se izraz tumači francuskim nazivom za goli beton, "beton brut". Ničega megalomanskog, ničega većeg od čovjeka niti u jednoj od tih kuća koje će potaknuti možda i najveći od arhitektonskih fenomena od kraja Drugog svjetskog rata do danas.

Ono o čemu Asplund i Smithson govore ogoljena je funkcionalnost, prostorna, materijalna, nužnost svedena do srži: konstruktivni su elementi tu da bi kuća stajala, među njima je ispuna da bi unutarnji prostor bio odvojen od vanjskoga, prozori su postavljeni prema osunčanju, unutarnji zidovi dijele prostor gdje je nužno i taj je prostor dimenzioniran tako da ga je taman dovoljno. Što onda razlikuje kuću Smithsona od kakve štedljivo nadograđivane hrvatske katnice do čije se fasade ili balkonske ograde još nije stiglo? Zapravo, malo toga, osim svijesti da su obje odraz vremena i društvenih prilika - i što su Smithsoni mogli, ali su odabrali da neće.

U svijetu koji treba iznova izgraditi i društvu što je ostalo bez svega, to je jedini logičan pristup. Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća najvažnije je bilo pitanje masovne obnove razrušenih gradova i stambeno zbrinjavanje neslućenog broja ljudi koji su potom trebali biti aktivni dionici modernog, industrijaliziranog, prosvijećenog svijeta, oslonci njegova budućeg prosperiteta. U velikom dijelu Europe klima je tad povoljna, nepogode su (poput požara na jugozapadu Francuske iz 1949.) rijetke i iznimne, u dobro osmišljenim prostorima može se sasvim lijepo živjeti, takvih prostora treba mnogo, treba obnoviti industriju, obrazovati stanovništvo za rad u njoj, za to urbanizirati rubna područja gradova, odgojiti zajednice, sve te ljude sigurno smjestiti i držati ih zdravima, radno sposobnima i osviještenima o svojoj ulozi u stvaranju novoga svijeta.

A njegova izgradnja mora dakle biti brza i ekonomična. Bračni se par lako smjesti u malu kuću, ali što je s tisućama ljudi i obitelji, i to najednom, za to trebaju velike višestambene zgrade, trebaju čitava naselja, pa i gradovi. Velike je građevine moguće napraviti tek iz betona, brzo se proizvodi, oštećeno gospodarstvo može podnijeti te troškove, zahtijeva najmanje održavanja i, po svoj prilici, traje. A ima i nečega prkosnog u sebi, goli, neobrađeni beton. Na francuskom beton brut, stoga brutalizam, u prijevodu ogoljavanje. Na načelima modernizma međuratnog razdoblja, kad je prioritet urbane stanogradnje postao čovjek a ne ulica, u drugoj polovini 20. stoljeća grade se zgrade, naselja, novi dijelovi gradova gdje istu ideju treba replicirati masovno, isplativo - u svakom pogledu upravo održivo.

Netom po završetku rata Le Corbusier projektira Unite d'Habitation u Marseilleu, ideal višestambene zgrade novoga doba. Do najmanjeg detalja projektirani, no ti su stanovi za današnje pojmove maleni i skučeni, a kretanje u njima itekako promišljeno. Zgrada udomljuje i popratne sadržaje, trgovine, uslužne djelatnosti, dječji vrtić, zgrada odgaja zajednicu. Postavljaju se standardi dimenzioniranja stambenog prostora, zna se koliko je kvadrata potrebno da bi se negdje moglo dostojanstveno živjeti, zna se i da čovjeku treba sunca, u stanovima svjetlosti i propuha te da beton dobro zadržava toplinu od dana, a fino je otpušta preko noći. U golom betonu gradili su i istok i zapad.

U čemu je onda razlika i zašto štujemo ovu marsejsku kao manifest, a ne neku od toliko naštancanih zgrada po bespućima Rusije? Kao što je i sa Smithsonima i golim fasadama, stvar je u mjeri, u senzibilitetu. Od zakošenih stupova koji stvaraju trijem u prizemlju do svake pregrade u stanovima, Le Corbusierova je zgrada odraz svijesti o vremenu u kojem nastaje. Svaka repetitivnost modela, prema čovjeku i zatečenoj okolini neobzirna, podmuklo je iskorištavanje graditeljskog dosega. I jednog i drugog bilo je i na demokratskom zapadu i diljem Istočnog bloka. Zapad se tim silnim betonom igrao nešto stidljivije i opreznije, ali s itekako zanimljivim momentima, dok su nešto istočnije, ruskim konstruktivizmom nadahnuti arhitekti rastezali betonske konstrukcije u gotovo skulpture. Kako bilo, novi je svijet sav od betona, vremena se mijenjaju, a temperature rastu i stambena sigurnost nikad nije bila manje izvjesna.

Nakon Marseillea pokret će obilježiti iznimni projekti stambenog zbrinjavanja mnogo ljudi. Barbican u Londonu, kompleks izgrađen na mjestu nekadašnjeg, tijekom rata devastiranog naselja, zatim ponovno u Londonu i s potpisom Smithsona, Robin Hood Gardens, sklop od dvije zgrade namijenjene socijalnom stanovanju i među njima zakriljenog parka, zatim kompleks Habitat 67 u Montrealu arhitekta Moshea Safdieja - a taj je među rijetkim i vrijednim primjerima implementacije suvremenih potreba u postojeći i naslijeđen izgrađeni okoliš.

Nije brutalizam stao na stambenoj arhitekturi, u golom su betonu i često veličanstvenim konstrukcijama građene i javne, poslovne a pogotovo turističke građevine. Antonionijev "Blow Up" uvodnom scenom ovjekovječuje The Economist Building i stamenu cjelovitost ideje, ponovno London, Smithsoni. Beton nije umilan i zavodljiv, beton se nameće, izaziva, zaigran je i neobuzdan, beton zna djelovati neugodnim i naposljetku podsjeća na poslijeratnu pustoš, siv je kao tuga, kao takav, miliji kad je ruševina.

To što rimske građevine sasvim pristojno stoje, a mi muku mučimo s obnovama, to je popriličan poraz. Kad smo već raskopali prirodni i bogom dan okoliš, trebalo bi ga nadoknaditi, pomislio je netko i najednom nije neuobičajeno da niz pročelja vise i pužu i bujaju biljke, raznorazne, na krovovima se sadi trava, silno se mari za čovječanstvo. Trend ozelenjavanja postojećih (pa i novih) građevina iz gologa betona nazivaju "ekobrutalizmom". Nije zanemariv, dapače uznemirujući je utjecaj procesa prilikom proizvodnje betona na prirodni okoliš i atmosferu, otpuštaju se pritom velike količine ugljičnog dioksida, a isti procesi mogu dovesti do erozije tla i zagađenja rijeka, ako se uz njih odvijaju. O tome se šezdesetih nije mislilo, s betonom se radilo olako kao i s plastikom.

A beton je ustvari kamen, šljunak izmrvljen u vodi i vapnu. Nema u samome ničega neprirodnog. Ali se u procesima prilikom suvremene proizvodnje cementa otpuštaju znatne količine ugljičnog dioksida, ukupno 8% od ukupnih emisija na globalnoj razini. S druge strane, jednom kad je proizveden, beton je zahvalan i traje, ne traži puno ulaganja u daljnje održavanje, odolijeva nepogodama - održivost je naposljetku dugovječnost, to bi prvenstveno trebalo značiti mogućnost prilagodbe i prenamjene. Tu beton prednjači nad drvenim i čeličnim konstrukcijama: može potrajati i pokoje stoljeće te time nadoknađuje prvotni ugljični otisak.

Svako je ljeto hladnije od onoga sljedećeg i nužnost zelenila na javnim površinama je neupitna. Dulje će drveće opstati pod klimatskim promjenama nego mi. Prirodni hlad je u svakom smislu temeljno ljudsko pravo. A on ne nastaje preko noći, hlad je zalog za budućnost i može ga se namijeniti tek nerođenim i generacijama što slijede. A temperature rastu, gori u Španjolskoj i gori u Francuskoj, u Karlovcu se uređuje trg u staroj jezgri i prokapa se i posijeca stoljetna lipa, kao da ima ičega važnijeg od debelog hlada usred najhladnijeg od ljeta, a zbilja nema. Beton je izvanredan građevni materijal, ali treba ga biti samo kad je zaista nužno i taman toliko, s betonom treba štedljivo i umjereno, u nosivim je dijelovima konstrukcije zahvalan i potreban, ali posvuda i pod nogama, bez njega se može.

Arhitektura brutalizma utjelovljuje socijalnu svijest o dostojanstvenom stanovanju, industrijski zamah i slobodu od povijesnih oblika i ornamenta. Kad Bruno Zevi piše da je arhitektura "odraz volje epohe u prostoru", govori upravo o tome - brutalizam je po svemu odraz društvenog konteksta i temeljne socijalističke ideje. Zbog toga i nije bio drag neoliberalnoj i konzervativnoj politici Margaret Thatcher te su brutalističke građevine u Velikoj Britaniji odbačene kao ružna, banalna arhitektura koja nagrđuje onu povijesnog i imperijalnog nasljeđa. U njihovo se održavanje prestalo ulagati. Čim podsjeća na sovjetsku gradnju, mora biti loše, neovisno o temeljnoj socijalnoj svijesti u te zgrade upisanoj. Nakon raspada SSSR-a i Istočnog bloka, kad više ne može biti prijetećom, arhitektura brutalizma doživljava jednu vrstu renesanse, a radi estetike te iste ružnoće. Polako se sve više jača i svijest o samoj ideji upisanoj u te sive grdosije.

Goleme su količine sivoga betona iz nekog razloga čovjeku odbojne. Ali nema onoga tko bi rekao kako mu je ružna, hladna i neugodna travnata površina, drvo, vrt...

Priroda je nedvojbeno lijep ukras, ali tek ukrasom ne smije biti. Unazad nekoliko godina ustaljuje se termin "ekobrutalizam" kao doduše nehajan opis rastućeg trenda ozelenjavanja svega i svugdje, pa i golog betona. Zelenilo je rijetko čemu načinilo štetu. U tom oživljavanju brutalističkih građevina iste se ponegdje tako počelo ozelenjavati, ravne krovove pretvarati u one zelene, pa i na pročelja postavljati vertikalne vrtove. Takav je slučaj spomenuti Habitat 67 u Montrealu. Uzeto je postojeće i prilagođeno novim potrebama. To je održivost u srži.

Dok je gola betonska površina prije 70 godina označavala oskudicu, danas je odluka da se ostavi takvom na jedan način elitistička - dok niža i srednja klasa štedi za izolaciju i žbuku, prosvijećenim pripadnicima one više se treba odmaknuti od šarenih farbanih fasada. Treba biti dovoljno bogat da se kuću može ostaviti neožbukanom. U suvremenom oblikovanju i na zakonima kapitalizma, gdje je vrhunska arhitektura rezervirana za sjedišta banaka, korporacija, medijskih grupacija i stanovanje imućne klase, goli beton ponovno postaje poželjnim i estetski prihvatljivim. Podnosi krivulje, konstrukcijske eksperimente, velike raspone - lakše je izliti betonsku plohu, nego projektirati kakvu modularnu ili rešetkastu konstrukciju iz manjih elemenata. Proizvodnja je i dalje jednostavna i isplativa.

"Ekobrutalizmom" nazvan je trend (to nije pokret, tu nema zaista ideologije) gdje se masivne i ekspresivne betonske konstrukcije prekrivaju zelenilom, bilo da je riječ o krovovima, vertikalnim vrtovima, ozelenjenim terasama ili atrijima. Tehnološke inovacije mijenjaju i sam proces proizvodnje i sve su češće u upotrebi ekološki prihvatljivije inovacije poput betona od konoplje (gdje sjemenke biljke dolaze na mjesto šljunka). Ima nečega neodoljivo privlačnog u kontrastu plošnosti i nepromjenjivosti betona te nepredvidivosti prirode, ideja da se pojavnost građevine mijenja s vremenom i kako biljke rastu je temeljno ispravna. Ali arhitektura ne počinje s pojavnosti. Odgovornost prema prirodnom okolišu i klimatskim uvjetima neodvojiva je od socijalne svijesti - planet propada usporedno s povećanjem nejednakosti u društvu. I kad je tako, svaka odluka da se uđe u zatečeni okoliš, da se od njega uzima, da ga se mijenja, trebala bi biti u svakom i najmanjem dijelu održiva. Pogodovanje tržištu nešto je najdalje moguće od toga. Dobra je arhitektura uvijek ponizna: prema nasljeđu, okolišu, materijalu, resursima, vremenu i u osnovi svega toga, zapravo, čovjeku. Ako nije tako, nema tih puzavaca koji će tu išta nadoknaditi.