Usred pustinje Karakum u Turkmenistanu već desetljećima gori prizor koji izgleda kao da pripada nekom drugom svijetu. Ogroman krater ispunjen plamenom, poznat pod nadimkom "Vrata pakla”, postao je jedna od najneobičnijih turističkih atrakcija srednje Azije. No nakon više od pola stoljeća neprekidnog gorenja čini se da se njegova vatra napokon počela povlačiti.
Riječ je o plinskom krateru Darvaza, golemoj udubini širokoj oko 70 metara i dubokoj tridesetak metara. Temperatura u njegovoj unutrašnjosti može prelaziti 1000 Celzijevih stupnjeva, a desetljećima su se plameni jezici mogli vidjeti kilometrima daleko kroz pustinjsku noć. Danas je slika drukčija. Stručnjaci tvrde da je intenzitet požara znatno smanjen te da je nekadašnji golemi vatreni sjaj sada mnogo slabiji.
Prema podacima koje prenosi Popular Science, predstavnici turkmenistanske energetske industrije objavili su da se količina plamena u krateru smanjila gotovo tri puta. Irina Luryeva iz državne kompanije Turkmengaz kazala je na međunarodnoj energetskoj konferenciji u Ašgabatu da se nekadašnji odsjaj Darvaze, koji se mogao uočiti s velike udaljenosti, danas vidi tek kada se čovjek približi samom krateru.
Iako je Darvaza jedna od najpoznatijih industrijskih nesreća sovjetskog doba, još uvijek nije potpuno jasno kako je točno nastala. Najraširenija verzija priče vraća nas u 1971. godinu. Sovjetski geolozi tada su na području bogatom prirodnim plinom navodno naišli na podzemnu šupljinu ispunjenu plinom. Tlo se urušilo, a iza njega je ostao golemi krater iz kojega je počeo izlaziti metan.
Gorjet će par dana, rekli su. A ono - 55 godina!
Kako bi spriječili nekontrolirano širenje plina u atmosferu i moguće trovanje ljudi i životinja, geolozi su, prema toj verziji događaja, odlučili zapaliti plin. Vjerovali su da će postojeće zalihe izgorjeti za nekoliko dana ili najviše nekoliko tjedana. Pogriješili su za više od pola stoljeća.
Vatra nije prestala gorjeti. Godina za godinom, desetljeće za desetljećem, iz dubine je nastavljao izlaziti prirodni plin koji je hranio plamen. Darvaza je tako od geološke nezgode postupno postala nacionalni simbol i turistička atrakcija. Procjenjuje se da mjesto godišnje posjeti više od 10.000 ljudi, premda se nalazi usred jednog od najnegostoljubivijih pustinjskih područja na svijetu.
Za Turkmenistan, državu koja raspolaže golemim rezervama prirodnog plina, krater je istodobno bio atrakcija i problem. Svake godine ondje su beskorisno izgarale velike količine vrijednog energenta, dok su se u atmosferu ispuštali plinovi povezani s klimatskim promjenama. Vlasti su zato posljednjih godina sve otvorenije govorile o potrebi zatvaranja ili barem smanjivanja dotoka plina prema krateru.
Vrata pakla su truistička atrakcija
U okolici kratera posljednjih su godina izbušene dodatne bušotine kojima se pokušava prikupiti plin iz istoga podzemnog sustava. Time se smanjuje pritisak i količina goriva koja dolazi do otvorenog kratera. Upravo bi to mogao biti jedan od glavnih razloga zbog kojih danas ondje gori znatno manje plamena nego prije.
Vrata pakla, dimenzije 70 puta 30 metara
Turkmenistanske vlasti već dugo pokušavaju pronaći način kako ugasiti "Vrata pakla”. Bivši predsjednik Gurbanguly Berdimuhamedov još je prije nekoliko godina zatražio od stručnjaka da pronađu rješenje, upozoravajući da požar uništava prirodne resurse i negativno utječe na okoliš.
No potpuno zatvaranje Darvaze nije jednostavno. Ispod pustinje nalazi se složen sustav plinskih ležišta, pa nije dovoljno jednostavno zatrpati rupu zemljom. Ako bi plin nastavio izlaziti, mogao bi pronaći novi put prema površini i stvoriti još veći problem.
Zbog toga se sada pokušava smanjiti sam dotok plina. Ako se taj proces nastavi, moguće je da će plamen postupno postajati sve slabiji dok jednoga dana potpuno ne nestane. Kada bi se to moglo dogoditi, zasad nitko ne može pouzdano reći.
No nakon gotovo 55 godina neprekinute vatre prvi put postoje ozbiljni znakovi da se jedna od najslavnijih „rupa u pakao” na Zemlji približava svom kraju. Krater koji je desetljećima osvjetljavao noć iznad Karakuma možda će uskoro ostati samo golema, crna udubina u pustinji - i podsjetnik na jedan eksperiment koji je trebao trajati nekoliko dana, a pretvorio se u požar dug pola stoljeća.
Pustinje Karakum prekriva otprilike 70 posto teritorija Turkmenistana, i usred nje je Darvaza, prizor koji prkosi zdravom razumu i djeluje kao da je ispao s naslovnice znanstvenofantastičnog romana. Beskrajne pješčane dine i nepregledna pustoš iznenada ustupaju mjesto gigantskom vatrenom ambisu iz kojeg sukljaju plamenovi i nepodnošljiva vrućina.
Kako su nastala Vrata pakla?
Njegov nastanak, nema nikakve dvojbe, direktna je posljedica ljudske pogreške, odnosno industrijskog incidenta iz doba hladnog rata koji je izmaknuo kontroli. Dok vatra i dalje nemilosrdno guta zalihe metana, turkmenistanske vlasti već desetljećima bezuspješno traže način da zatvore ovo užareno ždrijelo koje istovremeno predstavlja ekološku katastrofu, ekonomski gubitak, ali i prvorazrednu turističku atrakciju.
Bila je 1971. godina, vrijeme kada je Sovjetski Savez agresivno širio svoju energetsku infrastrukturu i provodio opsežna geološka istraživanja širom središnje Azije. Pustinja Karakum smatrana je iznimno bogatom podzemnim resursima, stoga je tim sovjetskih geologa poslan kako bi locirao i procijenio isplativost novih naftnih polja. Opremivši se teškom mehanizacijom i masivnim bušilicama, radnici su postavili svoj logor i započeli proces bušenja duboko u suho pustinjsko tlo.
Međutim, ubrzo su naišli na ogroman podzemni džep ispunjen prirodnim plinom. Ubrzo nakon početka radova, inženjeri su napravili katastrofalnu grešku u procjeni stabilnosti i nosivosti tla. Pritisak plina i krhka struktura podzemne šupljine nisu mogli izdržati ogromnu težinu industrijskih strojeva. Tlo se pod njihovim nogama doslovno otvorilo i progutalo cjelokupnu opremu, bušotinu i zalihe, stvorivši pritom tri velike vrtače. Iako je pravo čudo da u tom kaotičnom urušavanju nitko od radnika nije izgubio život, incident je izazvao lančanu reakciju koja će zauvijek promijeniti pejzaž pustinje Karakum.
Iz drugog ugla, rupa je široka 70 i duboka 30 metara
Njihove su pretpostavke, naravno, bile potpuno pogrešne. Umjesto da se ugasi, vatra je nastavila gorjeti nesmanjenim intenzitetom, hraneći se neiscrpnim zalihama metana iz dubine zemlje. Danas, više od pet desetljeća kasnije, krater Darvaza i dalje plamti, a temperature unutar ovog umjetnog pakla mogu doseći nevjerojatnih tisuću stupnjeva Celzijusa.
Zbog strogog režima tajnosti koji je vladao u Sovjetskom Savezu, svi dokumenti vezani uz ovaj industrijski debakl ili su uništeni ili su i dalje duboko zaključani u klasificiranim arhivama. Energetika je u to doba bila pitanje od najviše geostrateške važnosti, a svaki neuspjeh na tom polju tretirao se kao državna tajna koja se pod svaku cijenu morala sakriti od očiju javnosti, a pogotovo od zapadnih rivala.
Nema arhiva, nema tragova. Ničega
Kada je kanadski istraživač i lovac na oluje George Kourounis 2013. godine počeo pripremati svoju ekspediciju na dno kratera, detaljno je pretražio sve dostupne arhive tražeći službene izvještaje o nesreći. Nije pronašao apsolutno ništa. Njegovi razgovori s lokalnim turkmenistanskim geolozima otkrili su sasvim drugačiju vremensku crtu. Prema njihovim svjedočanstvima, urušavanje podzemne šupljine zapravo se dogodilo puno ranije, negdje tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je krater zjapio otvoren i ispuštao nevidljive plinove sve do osamdesetih godina, kada je konačno donesena odluka da ga se zapali.
Historičari objašnjavaju da je takva tajnovitost potpuno u skladu s načinom na koji je tadašnji sustav funkcionirao. Spaljivanje golemih količina plina, pa makar i nenamjerno, tadašnjim vlastima nije predstavljalo velik problem. Izgradnja složene infrastrukture, postavljanje cjevovoda i hvatanje plina na tako nepristupačnom terenu zahtijevali bi golema financijska sredstva. Jednostavno paljenje šupljine bilo je najeftinije rješenje, a to što vatra gori desetljećima smatralo se tek manjom anomalijom, a ne globalnim ekološkim problemom.
Pravi znanstveni iskorak u razumijevanju ovog jedinstvenog fenomena dogodio se u studenom 2013. godine, kada je Kourounis, uz podršku poznatih svjetskih znanstvenih institucija i medijskih kuća, odlučio postati prva osoba u povijesti koja će se spustiti na samo dno Vrata pakla. Njegov je cilj bio prikupiti uzorke tla kako bi se utvrdilo može li mikroskopski život preživjeti u tako ekstremnim, surovim uvjetima. Otkriće ekstremofilnih bakterija u takvom okruženju moglo bi znanstvenicima pružiti dragocjene tragove o mogućnosti postojanja života na drugim planetima unutar i izvan našeg Sunčevog sustava, gdje vladaju slični pakleni uvjeti bogati metanom i visokim temperaturama.
Pripreme za ovaj nevjerojatno opasan pothvat trajale su godinu i pol dana. Nije bilo dovoljno samo nabaviti najnapredniju opremu; Kourounis je morao psihički i fizički pripremiti svoje tijelo na okruženje koje čovjeku nije prirodno. Opremljen prilagođenim odijelom koje reflektira toplinu, posebnim aparatima za disanje s vlastitim zalihama kisika i penjačkim pojasom izrađenim od kevlara kako se ne bi otopio pod ekstremnim temperaturama, danima je vježbao spuštanje preko lokalnih riječnih klanaca. Čak je angažirao profesionalnog filmskog kaskadera koji ga je nekoliko puta zapalio kako bi se naviknuo na blizinu plamena i izbjegao paniku u ključnim trenucima misije.
Koloseum vatre
Sam dolazak na rub kratera ostavio je cijeli tim bez daha. Usred beskrajne pustoši i tišine pustinje Karakum, iz jame se dizao huk koji podsjeća na buku mlaznog motora, praćen udarima vrućine toliko snažnima da je bilo nemoguće gledati izravno u vjetar bez zaštite lica. Kada je napokon započeo spuštanje i prepustio svoju težinu užadi, zakoračio je u svijet koji se činio kao da ne pripada ovom planetu.
- To je poput koloseuma vatre. Kamo god pogledate, vidite tisuće malih požara. Nema dima, plin gori vrlo čisto, pa vam ništa ne ometa pogled. Možete jasno vidjeti svaki pojedini plamen - opisao je Kourounis svoje iskustvo.
Dok je visio nad užarenim dnom, okružen tisućama plamenih jezika koji su izbijali iz svake pukotine u stijeni, Kourounis je uspješno obavio sve zadatke. Prikupio je uzorke tla s dna, pazeći na zalihe zraka i integritet užadi. Njegov trud se itekako isplatio. Kasnije laboratorijske analize potvrdile su prisutnost specifičnih vrsta bakterija koje uspješno žive i razmnožavaju se na dnu kratera, potpuno prilagođene na visoke temperature i atmosferu bogatu metanom, dok u okolnom pustinjskom tlu izvan kratera tih mikroorganizama uopće nije bilo.
U blizini su postavljena tri trajna kampa s tradicionalnim jurtama koji turistima nude smještaj i hranu. Tijekom 2018. godine oko kratera je postavljena zaštitna metalna ograda kako bi se spriječilo da neoprezni posjetitelji padnu u jamu, s obzirom na to da su se rubovi s vremenom pokazali prilično nestabilnima. Noću, kada vatra osvijetli tamno nebo, posjetitelji iz cijelog svijeta dolaze svjedočiti ovom trajnom podsjetniku na ljudsku pogrešku.
Međutim, koliko god prizor bio vizualno fascinantan, on predstavlja ozbiljan i dugotrajan ekološki problem koji zabrinjava međunarodne institucije za zaštitu okoliša. Metan je iznimno moćan staklenički plin. Prema podacima Programa Ujedinjenih naroda za okoliš, metan zadržava toplinu u atmosferi i uzrokuje osamdeset puta više globalnog zagrijavanja od ugljičnog dioksida tijekom prvih dvadeset godina nakon što bude ispušten. Curenje i sagorijevanje metana u Turkmenistanu nije ograničeno samo na Darvazu. Naime, nedavna istraživanja su pokazala da je curenje metana iz samo dva glavna polja fosilnih goriva u toj zemlji tijekom jedne godine uzrokovalo više globalnog zagrijavanja nego sveukupne emisije cijelog Ujedinjenog Kraljevstva.
Vrata pakle se gase?
Svjesni ekološke štete, ali i ogromnih financijskih gubitaka zbog plina koji desetljećima beskorisno sagorijeva umjesto da se prodaje na međunarodnom tržištu, turkmenistanski čelnici u više su navrata najavljivali zatvaranje kratera. Već 2010. godine tadašnji je predsjednik naložio stručnjacima da pronađu način kako bi ublažili utjecaj kratera na razvoj obližnjih, komercijalno isplativih plinskih polja. Ideje o jednostavnom zatrpavanju rupe brzo su odbačene jer bi zemlja natopljena plinom samo preusmjerila pritisak na druga, možda još opasnija mjesta, potencijalno uzrokujući nepredvidiva curenja opasnih plinova znatno bliže naseljenim područjima.
Pritisak da se problem riješi dodatno se pojačao početkom 2022. godine, kada je vlast ponovno formirala posebnu komisiju sastavljenu od najboljih domaćih i stranih znanstvenika i inženjera, s jasnom naredbom da osmisle i provedu najučinkovitiju metodu za potpuno gašenje vatre. Jedan od najozbiljnijih prijedloga uključivao je složen inženjerski pothvat bušenja nove, kose bušotine u neposrednoj blizini kratera. Zamišljeno je da bi ta nova bušotina trebala presjeći podzemne tokove i preusmjeriti plin prema novom, kontroliranom izlazu, čime bi se izvorni krater doslovno izgladnio i ostao bez goriva koje ga hrani.
Kako piše Popular science, ovo su prve službene informacije kako se intenzitet plamena blago smanjuje. Sve laganije tinja, ali Vrata pakla i dalje neprestano gore.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pakao