U ranim danima listopada 1990. godine napetosti koje su mjesecima rasle u sjevernoj Dalmaciji prerasle su u otvorenu pobunu. Knin je tog 2. listopada osvanuo zabarikadiran sa svih strana, željeznički i cestovni promet prema gradu bili su gotovo potpuno prekinuti, a na obrovačkom području minirana je cesta između Zadra i Zagreba. Istodobno je Srpsko nacionalno vijeće u Kninu proglasilo "autonomiju", čime je politički projekt pobune dobio i svoje prve paradržavne obrise.
Bio je to nastavak procesa koji nije počeo toga jutra. Još od ljeta 1990. na području Knina, Benkovca, Obrovca, Like i Banije stvarala se atmosfera u kojoj je nova hrvatska vlast prikazivana kao neposredna prijetnja srpskom stanovništvu. Barikade od balvana, kamenja i vozila postavljene u kolovozu ubrzo su postale više od improviziranih zapreka na cestama. Pretvorile su se u simbol oružanog otpora i sredstvo kojim se hrvatskoj policiji i institucijama pokušavalo onemogućiti djelovanje na dijelu vlastitog teritorija.
Knin je pritom imao golemo strateško značenje. Bio je jedno od ključnih prometnih čvorišta koje je povezivalo sjever i jug Hrvatske, pa je svako zatvaranje pruge ili cesta kroz taj grad imalo posljedice daleko izvan same Kninske krajine. Upravo zato blokada početkom listopada nije bila samo lokalni incident, nego ozbiljan udar na normalno funkcioniranje države. Dodatno, miniranje ceste na obrovačkom području zorno je demonstriralo spremnost pobunjenika na korištenje brutalnih terorističkih metoda.
O tome kako je Knin izgledao upravo u tim danima pisao je Večernji list. Članak pod naslovom "Podgrijavanje ratne psihoze" objavljen je 3. listopada 1990. godine. Novinari su stanje u gradu opisivali kao gotovo ratno. Pisali su da je Knin "zabarikadiran sa svih strana", da kroz željezničku stanicu nije prošao nijedan vlak te da nisu vozili ni međugradski autobusi. Posebno su upozoravali na ulogu lokalnog Radio-Knina.
- Većina stanovnika prihvaća zdravo za gotovo sve što čuje preko Radio-Knina, nasjeda uličnim glasinama, a ne uvažava ono u što se sami mogu uvjeriti. Iako je do svih doprlo saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske da su neistinite i zlonamjerne vijesti o napadu hrvatskih specijalaca na Knin, malo tko u to vjeruje. Živi se u očekivanju "napada hrvatskih redarstvenika iz svih pravaca". Ali, zato se Kninjani pripremaju za "obranu" - pisao je Večernjak.
Radio postaja emitirala je proglase takozvanog Savjeta narodnog otpora, pozive stanovništvu i srpske junačke pjesme, među kojima se posebno često puštao "Marš na Drinu". Istodobno se stanovništvo pozivalo na dobrovoljno davanje krvi, uz obrazloženje da je potrebno stvoriti zalihe za slučaj očekivanog sukoba. Večernjakovi reporteri zabilježili su i da je kontakt s lokalnim vlastima bio gotovo nemoguć, dok su novinari uglavnom bili upućeni na lokalni radio i informacije do kojih su mogli doći na ulici. Hrvatsko stanovništvo Knina i okolnih sela gotovo se povuklo iz javnog života. Ljudi su ostajali u kućama, izbjegavali odlazak u grad, uzimali godišnje odmore ili bolovanja kako bi izbjegli kontakte i moguće incidente. Do Knina su stizale samo beogradske novine i to privatnim kamionom preko Bosanskog Grahova.
- Stanje u Kninu toliko je uzavrelo da je gotovo isključen svaki razborit razgovor. Zato ga se svi klone, jer ne žele izazivati iskre koje bi mogle prerasti i u požar pogubnih razmjera, pisalo je tada u Večernjem listu.
Bijes zbog prazne blagajne
Istoga dana Večernjak je objavio još jedan zanimljiv tekst, naslovljen "Bijes zbog prazne blagajne", koji pokazuje da blokade nisu štetile samo Hrvatskoj u cjelini nego i samom Kninu. Na sjednici Izvršnog vijeća Skupštine općine Knin dio lokalnih dužnosnika navodno je predlagao ublažavanje željezničke i cestovne blokade jer je postajalo jasno da najveću štetu trpi upravo stanovništvo Kninske krajine. Ipak, nakon priopćenja Savjeta narodnog otpora da će blokada ostati na snazi dok se hrvatske policijske snage ne povuku iz okolice Sinja i drugih područja te nakon informacije da Kninu prijeti prekid opskrbe gorivom, prevladao je stav da se blokade nastave. Taj detalj dobro pokazuje paradoks pobune. Prometna izolacija predstavljala se kao sredstvo obrane lokalnog srpskog stanovništva, ali je upravo to stanovništvo zbog nje ostajalo bez normalnih prometnih veza, opskrbe i prihoda. Večernjak je tada bilježio i financijske probleme kninske općine te zabrinutost zbog posljedica koje će politička kriza imati na lokalno gospodarstvo.
Još je zanimljiviji izvještaj iz Benkovca, također objavljen 3. listopada pod naslovom "O terorizmu - ni riječi". Na mitingu građana srpske nacionalnosti okupilo se oko dvije tisuće ljudi. Skup je organizirala Srpska demokratska stranka, a predstavljen je kao "miting mira i solidarnosti sa Srbima Banije, Korduna i Knina". Na zgradi općine bile su izvješene jugoslavenska zastava, tadašnja hrvatska zastava sa zvijezdom petokrakom te srpska zastava. Predsjednik Skupštine općine Benkovac Zdravko Zečević govorio je da se Srbi u Hrvatskoj navodno bore za svoje dostojanstvo, ime, jezik i identitet te tvrdio da žive u strahu od "ustašoidnog terora novog hrvatskog vrhovništva". Srpsku autonomiju nazvao je činjenicom s kojom se svi moraju pomiriti. Večernji list pritom je posebno naglasio ono o čemu se na skupu nije govorilo: krađama oružja, terorističkim akcijama pojedinih Srba i maltretiranju stanovništva zbog kojih su hrvatske vlasti intervenirale. Svako spominjanje Hrvatske, pisao je list, pratili su povici "Ustaše, ustaše!", a skup je završio pjesmom "Tko to kaže, tko to laže…" Benkovac je istoga jutra bio okružen barikadama. Zapreke su postavljene na gotovo svim prilaznim cestama prema Zadru, Biogradu, Kninu i Obrovcu, a na nekim mjestima organizirane su i straže. Večernjak je bilježio da se u pojedinim selima već slavila autonomija, ali i da je hrvatsko stanovništvo bilo izloženo zastrašivanju.
Politička i sigurnosna kriza počela je mnogo prije listopada. Nakon prvih višestranačkih izbora i pobjede HDZ-a Franje Tuđmana, dio srpskog političkog vodstva u Hrvatskoj počeo je novu vlast predstavljati kao nastavak ustaškog režima. Iz Srbije je istodobno stizala snažna politička i medijska potpora takvom narativu. Srpski politički čelnici iz Hrvatske sve češće odlaze u Beograd, dok se u Kninu i Benkovcu organiziraju masovni skupovi na kojima se otvoreno govori o autonomiji, oružanom otporu i odvajanju dijelova hrvatskog teritorija. Na jednom od mitinga u Benkovcu Jovan Rašković okupljenima je govorio:
- Ovdje i sada se događa Srbija. Ovdje i sada se događaju Srbi. I ovo je sve srpsko. I Knin, i Benkovac, i Zadar i Jadran. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako i biti.
Tijekom ljeta stvari su se ubrzano zaoštravale. Srpska demokratska stranka suspendirala je odnose s Hrvatskim saborom, a skupina policajaca u Kninu odbila je poslušnost hrvatskoj Vladi i nove policijske oznake. U Srbu je održan veliki politički skup na kojem je donesena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. Srpsko nacionalno vijeće potom je objavilo rezultate plebiscita prema kojima se golema većina sudionika navodno izjasnila za autonomiju. Ti rezultati postali su političko pokriće za ono što se već provodilo na terenu.
Oružana faza pobune počela je sredinom kolovoza. Hrvatska policija pokušala je iz policijskih postaja u Kninu, Obrovcu i Benkovcu izuzeti oružje kako ono ne bi završilo u rukama pobunjenika. Uspjela je samo u Benkovcu. U Kninu i Obrovcu postavljene su barikade, a Milan Babić preko lokalnog radija proglasio je ratno stanje. Kada je hrvatsko vodstvo prema Kninu poslalo policijske helikoptere, presrela ih je JNA. Vojni zrakoplovi prisilili su helikoptere da se vrate u Zagreb, čime je savezna vojska praktično onemogućila hrvatskim vlastima da uspostave ustavni poredak na vlastitom teritoriju. General JNA Blagoje Adžić tada je otvoreno poručivao:
- Ima da vojska intervenira ako samo padne ijedna srpska glava.
Nakon toga uslijedili su novi incidenti u Petrinji, Glini, Obrovcu i drugim mjestima. Naoružane straže počele su kontrolirati prometnice, a putovanje kroz područja pod nadzorom pobunjenika postalo je sve opasnije. Posebna meta bile su željezničke pruge. Knin je bio ključno čvorište između kontinentalne i dalmatinske Hrvatske, pa je prekid željezničkog prometa imao golemi gospodarski i sigurnosni učinak. Počelo je kamenovanjem vlakova, napadima na željezničare i odbijanjem izvršavanja radnih zadataka. Ubrzo su se pojavile eksplozivne naprave. Na pojedinim dionicama pruga je dizana u zrak, popravljana, pa ponovno minirana. Željezničari su pokušavali održati sustav na životu, ali su se teretni vlakovi gomilali po postajama čekajući da se obnovi promet. Ponekad bi tek popravljena pruga ponovno bila uništena nekoliko sati kasnije. U postaji Kosovo kod Knina opljačkan je i vagon s vojnom opremom namijenjenom Splitu. Ukradene su puške, puškomitraljezi i druga oprema, a dio oružja kasnije je pronađen skriven u okolici. Krajem listopada lokomotiva je između Benkovca i Kistanja naletjela na minu i iskočila iz tračnica.
Uz blokade, političke proglase i napade na infrastrukturu, situacija je postajala sve nasilnija. Tijekom ljeta i jeseni zabilježene su paljevine, napadi, prijetnje i pucnjava. U studenome su na barikadama u Lici ranjeni hrvatski civili. Krajem istoga mjeseca na cesti između Obrovca i Benkovca iz zasjede je napadnuta policijska patrola. Ubijen je policajac Goran Alavanja, a inspektor Stevan Bukarica teško je ranjen. Do tada je već postalo jasno da ono što je započelo kao politička pobuna prelazi u otvoreni oružani sukob.
Proglašenje autonomije u Kninu početkom listopada, a potom stvaranje Srpske autonomne oblasti Krajine, predstavljali su prijelomni trenutak. Pobunjeni hrvatski Srbi uz političku, logističku i vojnu pomoć iz Srbije počeli su graditi vlastite institucije na hrvatskom teritoriju i pripremati njegovo izdvajanje iz Hrvatske. Barikade koje su nekoliko mjeseci ranije mnogima izgledale kao lokalni incident tako su postale početak procesa koji će se već sljedeće godine pretvoriti u pravi rat.
