Biljana Plavšić 'Mengele': Preskakala je leševe u Bijeljini. Haviv je snimao

Biljana Plavšić umrla je u 96. godini, više od tri desetljeća nakon rata u Bosni i Hercegovini i gotovo četvrt stoljeća nakon što je pred Haaškim sudom priznala krivnju za progon Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva. Bila je sveučilišna profesorica biologije, članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, jedna od najistaknutijih političkih figura bosanskih Srba, kasnije predsjednica Republike Srpske, a na kraju i pravomoćno osuđena ratna zločinka. Umrla je u Beogradu, a iza nje je ostalo pitanje koje je pratilo gotovo čitav njezin poslijeratni život: je li se ikada doista pokajala za politiku čiji je bila dio.

Odgovor koji nude njezine vlastite riječi nije osobito dvojben. Pred sucima u Haagu govorila je o odgovornosti, žrtvama i potrebi suočavanja s istinom. Poslije je, međutim, vlastito priznanje prikazivala kao pravni potez, ponovno branila neke od ključnih ratnih narativa i relativizirala zločine za koje je političko vodstvo kojem je pripadala snosilo odgovornost.

Plavšić je u politiku ušla 1990. kao članica Srpske demokratske stranke. Prije toga izgradila je akademsku karijeru kao profesorica biologije na Sveučilištu u Sarajevu. Na prvim višestranačkim izborima izabrana je u Predsjedništvo BiH, a početkom rata našla se u samom vrhu političke strukture bosanskih Srba.

JEZIVI POLJUBAC S ARKANOM 360° Biljana Plavšić: Kako je zagrebačka studentica postala krvnica Bosne?

Nije bila tek promatrač događaja koji su slijedili. U činjeničnoj osnovi njezina priznanja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju navedeno je da je sudjelovala u progonima nesrpskog stanovništva u 37 općina Bosne i Hercegovine. Podržavala je politiku etničkog razdvajanja koja je rezultirala tisućama mrtvih i protjeranih te je, među ostalim, pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u nasilnom provođenju te politike.

Radiosarajevo.ba u svojem dosjeu objavljenom nakon njezine smrti podsjeća i na ratnu retoriku kojom je Plavšić opravdavala etničko razdvajanje. Posebno su ostale zapamćene njezine izjave o Bošnjacima, kao i opravdavanje ideje stvaranja etnički homogenih teritorija. Upravo je spoj političke moći, takve retorike i podrške nasilnom preuređenju Bosne i Hercegovine poslije postao važan dio haaškog slučaja protiv nje.

Sjetimo se njenog trijumfalnog komentara nakon rušenja Aladža džamije u Foči, piše Radiosarajevo. 'Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?'", najkraća je biografija ove, kako ju je zvala nedavno preminula hrvatska književnica Slavenka Drakulić, "kandidatkinje za ženskog doktora Mengelea". 

Tekst Slavenke Drakulić o Biljani Plavšić je objavljen na portalu Eurozine (mreža kulturnih časopisa) u listopadu 2009. godine, a preveo ga je i objavio portal Peščanik iz Beograda: 

"Ima ona čuvena fotografija Biljane Plavšić u posjeti Bijeljini, snimljena u proljeće 1992. Stigla je tamo ubrzo nakon što su Željko Ražnatović Arkan i njegovi Tigrovi "oslobodili" taj bosanski grad od muslimana tako što su ih pobili. (...) Plavšić je došla da im čestita. Kao i uvijek elegantno obučena, sa svježom frizurom i na štiklama, toplo grli Arkana i ljubi ga. Morala je doslovce preskakati leševe rasute po asfaltu. Sudeći prema fotografiji, to joj uopće nije smetalo. Plavšić je sarajevska profesorica biologije, nekadašnja studentkinja zagrebačkog sveučilišta, Fulbrightova stipendistica, znanstvenicia s brojnim objavljenim radovima, dama finih manira koja govori nekoliko stranih jezika. Kao visoko rangirana političarka tijekom rata, upravo je ta dama imala običaj da ubijanje muslimana naziva "prirodnom pojavom". Ljubeći Arkana u Bijeljini, samo je izražavala zahvalnost za dobro obavljen posao. (...) Čovjek se pita: kako to da se nije sjetila tih silnih pročitanih knjiga kada je davala rasističke izjave o muslimanima? Koliko god ona mislila da je fina i obrazovana, ipak je kriva za neke od najstrašnijih zločina počinjenih u Bosni tokom rata – što je čini mnogo većim kriminalcem od svih ostalih osuđenica iz zatvora Hinseberg.  Ponovo se pokazuje da obrazovanje nije garancija viših moralnih standarda. I Radovan Karadžić je ne samo obrazovan već je i pjesnik; kao i Eduard Limonov, koji je pucao na Sarajevo s obližnjeg brda."

Poljubac Arkanu u Bijeljini

Ta fotografija iz travnja 1992. postala je možda najsnažniji simbol njezine ratne uloge. Bijeljinu su početkom toga mjeseca zauzele snage Željka Ražnatovića Arkana, a na ulicama grada ostala su tijela ubijenih civila. Fotograf Ron Haviv snimio je pripadnike Arkanove Srpske dobrovoljačke garde kako prolaze pokraj tijela ubijenih ljudi, neke od tih fotografija postale su među najpoznatijim dokumentima rata u Bosni i Hercegovini. Posebno ona na kojoj vojnik Srđan Golubović, nakon rata u Srbiji poznat kao DJ Max, šuta ubijenu Tifu Šabanović.

U grad su nakon toga stigli članovi Predsjedništva BiH Biljana Plavšić i Fikret Abdić. Upravo je iz tih dana ostala scena koju je mnogo godina poslije rekonstruirao novinar Boro Kontić, oslanjajući se na svjedočenje novinara Seje Omeragića pred Haaškim tribunalom. Radiosarajevo.ba ponovno ju je objavio povodom smrti Biljane Plavšić.

Među novinarima koji su tada uspjeli ući u Bijeljinu bio je Vlado Mrkić, dugogodišnji novinar sarajevskog Oslobođenja. Dok su Plavšić, Abdić, lokalni dužnosnici i Arkanovi ljudi stajali zajedno, Mrkić je, prema Omeragićevu svjedočenju, prišao Arkanu.

U atmosferi u kojoj je otvoreno suprotstavljanje zapovjedniku paravojne postrojbe moglo imati nesagledive posljedice, rekao mu je:

"To što si uradio muslimanima u Bijeljini, da znaš, istorija će ti suditi."

Omeragić je poslije svjedočio da je ostao zapanjen Mrkićevom hrabrošću. Zatečen je navodno bio i sam Arkan, koji je od novinara zatražio osobnu iskaznicu. Kad je pročitao njegovo ime, pokušao je pogoditi njegovu nacionalnost. "Vlado Mrkić. Ti si neki Hrvat?!"

Tada se, prema svjedočenju koje prenosi Radiosarajevo.ba, uključila Biljana Plavšić i za Mrkića rekla: "Nažalost, Srbin je."

Sam Mrkić u tekstu koji je nakon toga objavio nije isticao vlastitu hrabrost. Pisao je o onome što je vidio, ljudima koje je susreo, privođenju u policijsku postaju i atmosferi u gradu. Upravo je zato epizoda ostala sačuvana ponajviše zahvaljujući Omeragićevu kasnijem svjedočenju.

Na fotografijama iz tih dana ostala je, međutim, i Plavšić u prisnom susretu s Arkanom. Slika političarke koja ljubi čovjeka čiji su ljudi upravo proveli nasilnu operaciju u gradu desetljećima će je pratiti kao jedan od vizualnih simbola njezine ratne politike.

Od optužbe za genocid do nagodbe

Biljana Plavšić dobrovoljno se predala Haškom tribunalu u siječnju 2001.

Optužnica protiv nje u početku je bila mnogo šira. Teretila ju je, među ostalim, za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. No 2002. postigla je sporazum s tužiteljstvom.

Priznala je krivnju po jednoj točki optužnice – progonu na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločinu protiv čovječnosti. Nakon njezina priznanja ostale su točke optužnice povučene. Tribunal ju je 27. veljače 2003. osudio na 11 godina zatvora.

U sudnici je tada ostavila dojam osobe koja se suočila s vlastitom odgovornošću.

Govorila je o tisućama nevinih ljudi koji su postali žrtve organizirane politike uklanjanja Bošnjaka i Hrvata s područja koje je političko vodstvo bosanskih Srba smatralo svojim. Priznala je da je pripadala tom vodstvu te kazala da se počinjeni zločini ne mogu opravdati borbom za samoobranu ili preživljavanje.

Odgovornost je pritom definirala kao vlastitu, osobnu odgovornost. Haaški suci njezino priznanje, izraženo kajanje, dobrovoljnu predaju, dob i poslijeratno ponašanje uzeli su kao važne olakotne okolnosti. U obrazloženju presude zaključili su da njezino prihvaćanje odgovornosti može pridonijeti pomirenju u Bosni i Hercegovini.

Prebačena je na izdržavanje kazne u Švedsku, a 2009. puštena je na prijevremenu slobodu nakon što je odslužila dvije trećine kazne. No upravo će ono što se događalo nakon presude otvoriti pitanje je li njezino haaško kajanje uopće bilo iskreno.

Pokajanje koje nije dugo trajalo

Dok je pred sudom govorila o prihvaćanju istine, u kasnijim je godinama ponovno počela zastupati tvrdnje teško spojive s onim što je izgovorila u Haagu.

Radiosarajevo.ba podsjeća da je već u knjizi "Svedočim" nastavila braniti neke od ključnih interpretacija rata kojima se odgovornost za zločine prebacivala na drugu stranu. Među ostalim, ponavljala je tvrdnje prema kojima je masakr na sarajevskoj tržnici Markale bio insceniran kako bi se izazvala međunarodna intervencija protiv Srba.

Još snažnije pitanje vjerodostojnosti njezina pokajanja otvoreno je nakon intervjua koji je dala švedskom časopisu "Vi" 2009. godine. U njemu je svoje priznanje krivnje opisivala prije kao dio pravne strategije nego kao moralno suočavanje s vlastitim postupcima. Time se slika Biljane Plavšić iz haaške sudnice počela urušavati.

Osoba koja je pred sucima govorila o potrebi prihvaćanja odgovornosti kasnije je relativizirala upravo onu političku i vojnu stvarnost čiji je dio priznala da je bila. Razlika između izjava iz 2002. i onoga što je govorila nakon izlaska iz zatvora bila je toliko velika da je teško govoriti samo o promjeni političkog mišljenja.

Radiosarajevo.ba zato njezino haaško priznanje opisuje kao "lažno pokajanje" i podsjeća da se u posljednjim desetljećima života ponovno približila narativima koje je formalno odbacila pred Tribunalom.

Politička biografija Biljane Plavšić imala je još jedan neobičan obrat. Nakon rata sukobila se s Radovanom Karadžićem i dijelom tadašnjeg vodstva Republike Srpske, predstavljajući se kao političarka spremna na obračun s kriminalom i provedbu Daytonskog sporazuma. Kao predsjednica Republike Srpske postala je važna saveznica Zapada.

Upravo u tom razdoblju pomogla je političkom usponu Milorada Dodika.

Izašla iz zatvora, vratila se velikosrpstvu

Dodik je početkom 1998. postao predsjednik Vlade Republike Srpske uz Plavšićinu političku potporu i podršku međunarodne zajednice. Čovjek koji je tada smatran umjerenom alternativom ratnom vodstvu bosanskih Srba desetljećima poslije postao je jedan od najglasnijih političkih branitelja Plavšić i drugih osuđenih dužnosnika Republike Srpske.

Tako se zatvorio još jedan paradoks njezina života. Nekadašnja bliska suradnica ratnog političkog vrha, potom protivnica Karadžićeva kruga, haaška osuđenica i navodna pokajnica završila je život ponovno okružena političkom mitologijom od koje se pred sudom navodno distancirala.

Zbog toga scena iz Bijeljine možda govori o Biljani Plavšić snažnije od brojnih kasnijih intervjua. Na jednoj strani nalazili su se ljudi s političkom i vojnom moći. Arkan i njegovi naoružani ljudi, lokalne vlasti i članica Predsjedništva BiH koja će uskoro postati jedna od vodećih figura Republike Srpske. Nasuprot njima stajao je novinar.

Vlado Mrkić nije imao vojsku, političku funkciju ni zaštitu. Imao je bilježnicu i nekoliko riječi koje je izgovorio čovjeku pred kojim su drugi šutjeli. "Historija će ti suditi."