Predsjednik Franjo Tuđman izbjegao je svojedobno u svojoj imovinskoj kartici prijaviti ušteđevinu od dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka koje je čuvao na deviznom računu u Zagrebačkoj banci. Kad je tajna otkrivena i afera buknula, tadašnji predsjednik Ustavnog suda Smiljko Sokol ušao je u legendu svojim obrazloženjem kako predsjednik Republike nije bio dužan prijaviti taj račun jer, eto, “novac nije imovina”.

Takvom predsjedniku države HDZ podiže spomenike po cijeloj Hrvatskoj (osim Istre). Zaklinje se u Tuđmanov lik i djelo. Trpa u zatvor one koji ga se usude kritizirati. Visoko podignuta čela vraća se Tuđmanovoj doktrini i ideologiji. Nije stoga nimalo neobično da sve više HDZ-ovaca, uključujući i ministre u aktualnoj Plenkovićevoj vladi, ima problema s ispunjavanjem svojih imovinskih kartica. Očito se nastoje ugledati u Oca domovine.

Recimo, u dvorištu Gabrijele Žalac, umjesto u njezinoj imovinskoj kartici, osvanuo je skupocjeni crni Mercedes, u vlasništvu tvrtke koja je slučajno dobila posao na natječaju njezina ministarstva. Goran Marić nedavno je “u huškačkoj atmosferi” tumačio istinu o svojoj vikendici u Živogošću kojoj je u imovinskoj kartici višestruko snizio vrijednost navodeći da ju je kupio prije sedam godina u vrijeme krize, a sad nije želio korigirati njezinu vrijednost.

Ovoga tjedna, pak, otkriveno je da je Tomislav Tolušić, potpredsjednik Vlade, u imovinskoj kartici naprosto prepolovio kvadraturu svoje kuće u Virovitici, zanemarujući i stambeni objekt od stotinjak kvadrata koji je nazvao kućicom za roštiljanje. A tu kuću mu je gradila tvrtka koja je dobivala poslove na natječajima u županiji na čijem je čelu tad bio. Kao i u Tuđmanovo doba, izgovora i objašnjenja ima na bacanje.

Ostavke nikako Sve afere Plenkijevih ministara i zašto ih nije smijenio

I to čak nije sve. Nositelj HDZ-ove liste na izborima u Lici Marijan Kustić “zaboravio” je u imovinskoj kartici prijaviti skupocjeni sat, baš kao što je Ivo Sanader izbjegavao u svojoj imovinskoj kartici navesti kolekciju luksuznih satova. Za njega, kao i za Kustića, "satovi nisu bili imovina".

Čak je i Tomislav Karamarko, veliki Tuđmanov štovatelj, bio u problemu oko prijave imovine. Prvo je kasnio s prijavom, pa unio pogrešne podatke, pa napokon uspio nešto sklepati. Njegova štićenica Josipa Rimac našla se čak u sporu pred Upravnim sudom s Povjerenstvom za sukob interesa oko svoja tri stana u Kninu koja nije prijavila u kartici, dok je HDZ-ov gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić zaboravio u imovinskoj kartici spomenuti vikendicu, kao i tristo tisuća kuna vrijedan suprugin Mercedes.
Uglavnom, shvatili ste - ako novac nije imovina, ako ni satovi nisu imovina, onda imovina ne mogu biti ni automobili, vikendice, apartmani, stanovi ili prostorije za roštiljanje od sto kvadrata, ustakljene i klimatizirane.

Imovina je ono što HDZ odredi da se može navesti kao imovina u imovinskim karticama. Franjo Tuđman je pokazao put, tko bi se usudio skrenuti s tog puta. Čak ni u svoja četiri zida...

Zbog čega HDZ postojano ima problema s imovinskim karticama? Zašto je teško pobrojiti točno sve nekretnine ili pokretnine u vlasništvu? Zar doista misle da je laganje i muljanje o imovini manji grijeh od otkrivanja te imovine, možda čak i sumnjive?
Što se dogodilo s onim “ako priznaš, pola ti se prašta”?

HDZ-ovci i dalje vjeruju da je bolje skrivati i čekati da se otkrije, nego olakšati posao onima koji to žele otkriti. Tuđmanova ušteđevina u banci postala je problematična zato što nije spomenuta u imovinskoj kartici, a ne zato što se kasnije istraživalo odakle umirovljenom generalu JNA, političkom disidentu i predsjedniku države, više od 200 tisuća maraka na bankovnom računu. Ako ih nije prijavio, znači da ih je želio sakriti.

A on šuti... EU popljuvala Plenkija: Guši vas korupcija, najgori ste

Za Sanadera je bilo jasno zašto je skrivao satove. Vjerovao je da će njegova bahatost u kontroli čitave države kamuflirati ovaj dokaz o bujajućoj korupciji. A po istoj logici nastupaju i današnji hadezeovci. Kao što iskazuju prezir prema zakonima u drugim aspektima svojeg političkog djelovanja, iskazuju ih i prema imovinskim karticama. Kao što se ne obaziru na institucije, javnost i transparentnost u svakodnevnom radu, tako se na njih ne obaziru ni kad je u pitanju njihova imovina. Skrivanje je postalo pravilo, čak i kad se zaklinju u to da nemaju ništa sakriti. 

Međutim, oni to čine jer vjeruju da neće biti nikakvih sankcija. Tuđmanu su, unatoč svemu, podigli spomenike, Sanadera uvjerljivo odveli do drugog mandata, HDZ uredno godinama pobjeđuje na izborima, a čitavu državu, s institucijama, sudovima i represivnim aparatom, smatra svojim vlasništvom. Svojom "imovinom".Imovinska kartica dokaz je transparentnosti, poštenja, otvorenosti, vjerodostojnosti, dakle svega onoga s čime se HDZ muči od osnutka. Još otkako je Franjo Tuđman otkupio svoju vilu u Nazorovoj dan prije nego što je stupio na snagu zakon kojim se to zabranjuje.

Imovinska kartica je mehanizam kontrole političara kako bi se prevenirala korupcija, reagiralo na kriminal te iskazalo bogaćenje od trenutka stupanja na dužnost do odlaska s nje. HDZ-ovo muljanje oko kartica sugerira nečistu savjest.I dokle god se HDZ bude mučio s tim karticama i dokle god ih se bude hvatalo u nedosljednostima, pa i brutalnim lažima, dotle će postojati sumnja u obećanja kako se HDZ mijenja nabolje.

Ono što je krivo izraslo, teško se može ispraviti.