Za osvjetljavanje društvenih i kulturnih okolnosti u kojima počinje kazališni život u Osijeku zaslužni su stariji povjesničari književnosti, poput Tome Matića i Josipa Bösendorfa, ali i Kamila Firingera, Dragana Mucića, Stanislava Marijanovića, Gordana Gojkovića te Vlade Obada. Njihove rasprave i studije, kao i dostupna arhivska građa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, Državnom arhivu u Osijeku te Muzeju Slavonije, formirat će u kasnijim radovima Antonije Bogner-Šaban, Tone Papića i Božice Valenčić, pa i Ljubomira Stanojevića, punokrvniju sliku o arhitekturi, značaju i repertoarnim dosezima najvećeg slavonskoga kazališta i jednog od najstarijih u Hrvatskoj. U njihovim se analizama neće nalaziti nužno suhoparni faktografski podaci nego i uspomene, ukorijenjenost čovjeka u zavičaj, kao i povijesne silnice koje će se prelamati preko zgrade, tad atipično ugrađene u ulični niz Županijske. Tijekom posljednjeg desetljeća mlađa generacija teatrologa i kritičara, poput Ivana Trojana ili Alena Biskupovića, nastavit će rasvjetljavati noviju povijest te neminovne njemačke utjecaje u gradu koji je tijekom svojeg najvećeg procvata bio povezaniji s Bečom i Budimpeštom negoli sa Zagrebom.

 

Kazalište i kasino na krilima mecena dolaze u Osijek

Kazališni život počinje đačkim predstavama u Isusovačkoj školi na latinskom 1735., a nastavio se u Franjevačkoj školi. Igra se i na njemačkom. Jeziku koji je tad bio nezaobilazno sredstvo uzajamnog povezivanja Hrvata, Srba, Mađara, Čeha, Slovenaca, Talijana, Slovaka, Poljaka, Bugara i drugih. Najstariji dostupni arhivski podaci iz crkvenih matica svjedoče o kazališnoj tradiciji, koja je vjerojatno postajala i prije. Gostuju mnogobrojne njemačke putujuće družine te se uglavnom izvode komedije. Osjeća se potreba za scenom jer Osijek je vojno, upravno i trgovačko središte Slavonije. Samo Carstvo potiče gostovanja umjetnika različitih profila da bi djelomično zadovoljilo potrebe vojske, gradskog i pučanstva u Tvrđi, ali i domicilnog plemstva. Predstave su igrane u improviziranim dvoranama, najčešće u središnjoj vojarni u Tvrđi, Generalvojarni (današnja zgrada Rektorata na Trgu Svetog Trojstva, čija je jedna od dvorana bila uređena kao stalna kazališna scena iako nema izravnih podataka za sam izgled i shemu). Publika je raznorodna i gotovo nogometna, barem sudeći prema zapisu iz 1750. o tučnjavi između krojačkih pomoćnika i vojnih pisara u kavani nakon kazališne predstave. Osim u Tvrđi, predstave su se katkad izvodile u dvorcu grofova Pejačević u Retfali. Danas je objekt zbog bankarski i imovinski zapetljanih imovinsko-pravnih odnosa razdijeljen.

Mjesto događanja Zagorkina ‘’Viteza slavonske ravni’’ prostranost zamjenjuje praktičnošću jer je u polovini zgrade poliklinika Medikol, a u drugoj je polovini Družba Marijinih sestara.

Upravo se u tom nekadašnjem velebnom zdanju 1808. povodom imendana jednog člana plemenitaške obitelji upriličila prva osječka predstava, ‘’Alanu ili pobjedonosna svečanost Aleksandra Velikog’’ Alexandera pl. Bilderbecka. Prije početka borbe za stalni prostor igranja, Osijek se na kraju 19. stoljeća snažno identitetski identificira sa srednjoeuropskim kulturnim krugom, a njemački utjecaj na kazališni život ostavlja oprečne rezultate. S jedne strane kulturna je misija postignuta, a s druge jača polarizacija njemačke i hrvatske strane. Tada, godine 1867., djeluje kazališna družina u gornjogradskom kazalištu, dok je druga scena u Generalvojarni. Kazališni život odvija se, dakle, u sve tri urbane osječke cjeline jer i u Donjem gradu gostuju putujući glumci, primjerice družina Petra Ćirića, a u različitim kavanama i svratištima daju se amaterske predstave na pozornicama podignutim za tu svrhu. Alois Plein u članku ‘’Essegg als deutsch Theaterstadt’’ navodi kako je riječ o najstarijem njemačkom kazališnom gradu na jugoistoku tijekom cjelokupnog 18. i 19. stoljeća. ‘’Društvo gornjogradskog kasina’’ koje sačinjavaju najbogatije građanstvo, domicilno plemstvo i časnici, daje privatnom inicijativom zamašnjak za gradnju kazališta i kasina. Uloga mecena, odnosno ulaganja privatnoga kapitala u umjetnost, prije je bila pravilo nego iznimka. Inicijatori su, između ostalih, gradonačelnik Alojz Schmidt i grof Pejačević.

 

Projekt Karla Klausera i povijest može početi

Nakon odobrenja gradskih vlasti, prema projektu Karla Klausera (pretpostavlja se da je on arhitekt zbog sličnog potpisa na nacrtima za Hrvatsko narodno kazalište i Gornjogradsku pučku školu) zgrada se svečano otvara na Silvestrovo 1866. Jedina starija zgrada je ona dubrovačkoga Kazališta Marina Držića iz 1865. Opis u dnevnim novinama je minuciozan i kritičan. Upitna je funkcionalnost zgrade, neodgovarajuće popratne prostorije, problem s vertikalnim komunikacijama, odnosno stubištem. Projekt je bio osmišljen ambiciozno te su bila razmatrana čak dva rješenja. Oblikovan je u duhu baroknog shvaćanja, historicizma i talijanske tradicije. Nasuprot položaju većine zgrada u srednjoj Europi 19. stoljeća, ugrađena je u ulični niz. Nije izdvojena. Dalmatinskog stila, bliža je splitskom Bajamontijevu teatru, koje su financirali autonomaši, a osječka je pod paskom mađarona. Glavni ulaz smješten je centralno te dijeli prostor kazališta i kasina. Samo kazalište podijeljeno je u tri cjeline: kasino (katna površina uličnog trakta), kazalište (južna polovica prizemlja) i gostionica (sjeverna polovica prizemlja centralnog trakta). Gledalište je cjelokupno od drva, a pozornica je projektirana vrlo skromno, gotovo bez ikakvih pratećih sadržaja. Ulično je pročelje prosječan historicistički proizvod, ali je u to vrijeme novina u osječkoj arhitekturi. Neogotika je obogaćena ‘’maurskom’’ ornamentikom, kao i dekoracije u žbuci. Nema im pandana u inače bogatoj historicističkoj arhitekturi u Osijeku.

Općenito je najmanje podataka o gledalištu, koje je vjerojatno zbrzano i učinjeno po uzoru na Generalvojarnu, što svjedoči o slabom poznavanju suvremene graditeljske prakse, ali i potrebama scene, koja će već tijekom gradnje biti zastarjela. Pozornica je funkcionalna tek za putujuće družine, scenografiju pomičnih panoa, a u rupu stane samo nekoliko svirača. Osječka kazališna dvorana, uz splitsku, jedina je u obliku potkove s ravnim bočnim stranicama. Samo gledalište najsličnije je šibenskom, projektiranom 1870. Voda se crpi iz bunara u dvorištu, svjetlo je na petrolejke, strah od požara je golem, pa su u godinama koje slijede vatrogasci redovito dežurali tijekom izvedbi. Kasino i gostionica završeni su prije kazališta, a već četiri godine nakon gradnje te gostovanja njemačkog, zagrebačkog i novosadskoga kazališta slijedi nova kriza, potaknuta slomom bečke burze. Nakon triju pozajmica i velike gospodarske krize u Austro-Ugarskoj zgrada mora biti prodana. Preuzima je 1893. Osječka štedionica, odnosno Josip Gustav Blau. Njemu će poslužiti za rentijerstvo. Godinu poslije zakupit će je Gradska skupština, a 1899. prelazi u ruke sestara Matilde Gillmig (rođene Blau) i Antonije Farago (rođene Blau). Građevno društvo koje je potaknulo gradnju 1866. početkom 20. stoljeća prestaje postojati.

 

Emancipacija i hrvatski jezik tijekom svečanog otvorenja zgrade 1907.

Početak stoljeća nosi i druge promjene koje se prelamaju preko iste zgrade. Godine 1907. utemeljeno je Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta na čelu s Radoslavom Bačićem, knjižarom i ljubiteljem umjetnosti, kojeg će podržati i politika – Ante Pinterović, Dragutin Neumann, Vladimir Kovačević, Saša Isaković, Ivan Kraus, Dragutin Šaj, Hugo Kohn, Makso Kaiser i Milorad Žanić. U Osijek iz Zagreba dolazi iskusni Nikola Andrić ne bi li od amatera i putujućih glumaca oblikovao ansambl budućega kazališta. Povezanost s Varaždinom te inicijativa za novom zgradom dovode do proba i prvih sezona odigranih u drugom gradu. Nakon Varaždina, odlaze u Karlovac te se tek potkraj godine vraćaju u Osijek da bi 7. prosinca 1907. napokon nastupili pred vlastitom publikom, čime se simbolično prekidaju veze s njemačkom i mađarskom kulturno-političkom dominacijom. Prepoznatljivost se u idućim godinama gradi preko ansambla – Aleksandra Gavrilovića, Josipa Pavića, Mihajla Milovanovića, Leposave Jovanović i Toše Stojkovića. Sama zgrada 1910. ostaje sad u Matildinim rukama jer sestra Antonija umire. Opereta, zahvaljujući Nikoli Falleru, postaje udomaćena. Joza Ivakić dolazi na poziciju dramaturga, poslije redatelja, pa onda i ravnatelja Drame. Projektni natječaj dobiva ‘’Stadtbild’’ arhitekta Stuppingera iz Budimpešte. No slijedi mobilizacija pa Prvi svjetski rat. Nacrti su izgubljeni ili spaljeni.

 

Olga Knipper i Tilla Durrieux na osječkoj pozornici

Ni nakon rata ne odustaje se od preinaka, koje ovaj put preuzimaju Axmann, Malin i Rožić. Ukida se Kazališno društvo. Zakup kazališta preuzima mecena Stevo Kovjanić.
Temeljito obnavlja zgradu, proširuje jedno krilo, uvodi struju i poboljšava njezinu unutrašnjost. Godine 1920. umire Matilde, a vlasništvo nad zgradom nasljeđuju kćeri Matilda Hengl i Marija Janković. Slijedi ponovno velika kriza. Često se izmjenjuju intendanti – Andrija Milčinović, Mihajlo Marković, Mirko Polić, Tomislav Tanhofer… Najveći je utjecaj Josipa Kulundžića, koji se zalaže za dramski ekspresionizam. U drami je zastupljeno gotovo svako književno razdoblje, ne zapostavljaju se domaći suvremenici. Zbog loših materijalnih uvjeta i derutnosti zgrade 1928. ukida se Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku te se pripaja novosadskom Narodnom pozorištu. Tri godine poslije prelaze svi u Split, ponovno se inicira obnova i nastavljaju se radovi 1933., a sama je zgrada u rukama novih nasljednika, Marijine djece Ladislava, Ervina i Hele Krobloch. Bez obzira na loše materijalne uvjete, program ne oskudijeva. Na sceni je Olga Knipper Čehova u komadu Wilhelma Sterka ‘’Ljubav nije moderna’’. Nastupa i čuvena pariška ‘’Plava ptica’’ i Tilla Durrieux. Tu su različiti varijetetski programi i velika popularnost. Mješavina njemačkog, mađarskog i hrvatskog jezika, na kojima se izvodi program, svjedoči o kulturološkim i prostornim bogatstvima novih scena i žanrova. Tridesete su Krležine godine, odigran mu je posvemašnji dramski opus. Osijek je jako središte. S Drugim svjetskim ratom dolazi i nova velika kriza. Nema hrane, vode, struje ni novina 1944., a zgrada trpi nekoliko popravaka. Repertoar ide redovito. Sad Hrvatsko državno kazalište vode Jakša Kušan, Mirko Perković i Tomislav Tanhofer. Ravnatelj Drame tijekom sezone 1941/42. je veliki redatelj, povjesničar kazališta i prevoditelj Marko Fotez. Ima samo 26 godina. U ‘’Pismu iz Osijeka’’ bilježi: ‘’Teatar. Trošna kazališna zgrada, neudobna, neprikladna, s drvenom građom pozornice, bez rasvjetnog mosta, bez tehničkih uređaja, s tijesnim garderobama, labirintskim uredovnicima, zgrada tako daleko od suvremenih zahtjeva i potreba, ali zgrada koja ima svoju dušu kao sve starine (…) koliko je poklika, molbi, zaklinjanja, upozoravanja, uputa, psovki odjeknulo u tom paklu za vrijeme pokusa…drago, nezaboravno kazalište, u kojem srca kao da kucaju brže i zajednički’.’ Zgrada više ne prelazi iz jedne u drugu ruku, konfiscirana je 1947. Odlaze u prošlost i kasino i bordel. Pritom, i ne manje važno, kazalište tijekom obaju svjetskih ratova nastavlja djelovati, uglavnom na ljetnoj pozornici u dvorištu Županije. U novom desetljeću slijedi obnova krovne konstrukcije, a ansambl je u stalnoj fluktuaciji. Osniva se Dramski studio, u kojem se održavaju sati glume i kazališne teorije. Profesionalizira se ansambl. Balet od početka djelovanja ima fragmentarnu scenu. Utemeljen je 1919., a djeluje dok u Osijeku radi redatelj Mihajlo Semenov. Pedesetih se godina vraća zahvaljujući predanom zalaganju koreografa Stjepana Suhyja i Argene Savin. Svečarska 1957. obilježena je, osim dramskim i glazbenim repertoarom, tiskanjem zbornika ‘’Narodno kazalište u Osijeku 1907. – 1957.’’.

 

Druga polovica 20. stoljeća u znaku profesionalizacije

Šezdesete su u znaku pristizanja mladih glumaca – Isidora Munjina, Frane Krtića, Ane Kramarić, Steve Vujatovića, Franje Majetića, Mate Domančića i Vere Leperić Ignjatović. Intendant je Ivan Zrinušić te s njim počinje uređivanje lista osječkog Narodnoga kazališta. U kazalište ulazi Branko Mešeg. Glumac, redatelj, prevoditelj, dramaturg, poslije i intendant, kazališno djelovanje počinje u Splitu (1945.), Šibeniku (1947.), a od 1950. na poziv Hinka Tomašića odlazi u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, u kojem ostaje do umirovljenja uz kraću pauzu i vrijeme koje provodi u alternativnome Miniteatru na Tvrđi. Mešeg unutar eksperimentalne scene znatno utječe na odnos prema kazalištu, kao što je i Teatar &TD utjecao na zagrebačku scenu. Nekonvencionalni pristup sa suvremenim izborom pisaca (Albee, Ionesco, Grass, Schaffer, Raos, Čuić, Horozović, Šembera, Kekanović i Čimbur) privlače novu i mladu publiku. U Operi se, zahvaljujući Lavu Mirskom, Dragutinu Savinu i maestru Antunu Petrušiću, događa proboj. Osnivaju se Analli (festival komorne glazbe i baleta) krajem šezdesetih te avangardne tendencije bivaju u svakoj umjetničkoj pori. No vrijeme prosperiteta i mira kratkog je daha.

Komisija 1974/75. utvrđuje derutnost zgrade, upisuje ju u Registar spomeničke kulture i vraća joj staro ime, ali bez pridjeva hrvatsko. Javljaju se inicijative za gradnju nove kazališne zgrade u Radničkom domu (monumentalnom zdanju iz nacionalsocijalizma, u koji se seli STUC). Slična potreba, doduše ne za zamjenskim kulturnim objektom nego komplementarnim, prisutna je i u novijoj osječkoj kulturnoj povijesti. Kulturni je centar u istom kompleksu kojem pripada STUC otvoren 2019. te utjelovljuje multifunkcionalni prostor (galerije, izložbe, multimedija, koncerti, kazalište). Socijalistička ideja o novom prostoru, nasreću, tek je djelomično realizirana, a postojeća povijesna zgrada nastavlja sa životom i poticanjem alternativnog stvaralaštva. Nakon Analla počinje s radom i spomenuti Miniteatar. Nedugo zatim osniva se i Dječje kazalište ‘’Ognjen Prica’’ u Donjem gradu, čiju smo povijest i uspomene imali priliku vidjeti tijekom otvorenih dana Državnog arhiva u Osijeku. Kratki filmovi svjedoče o visokoj razini građanske svijesti, ali i o potrebi da se razvija lutkarska, dječja i baletna scena. Tih sedamdesetih u ansambl Hrvatskog narodnoga kazališta primaju Radoslavu Mrkšić (mogli smo je gledati u filmu ‘’Zbornica’’ i dramskoj seriji ‘’Šutnja’’, a u kazalištu je zadnji put igrala u Freyevim ‘’Krvavim svatovima’’ prije pet godina). Osijek se povezuje s drugim kulturnim sredinama, poput Splita, Rijeke, Pečuha i Zagreba. Opereta cvjeta. Operu obilježavaju režije Nade Murat, koja će kasnije biti dvaput v. d. ravnateljica kazališta. Osnivaju se Dani otvorenoga kazališta.

 

Ivkovićevi zlatni dani

Početkom osamdesetih slijedi dugo planirana rekonstrukcija te je prihvaćen Kučanov idejni projekt. Redizajnirane su i povećane lože (sad su kvadratne ‘’alla francese’’), draperija je plava, oprema je osuvremenjena. Zgrada je svečano otvorena 1985., a repertoar je pun novina jer jedno od najboljih razdoblja Hrvatskog narodnoga kazališta bilo je tijekom intendanture punokrvnoga kazalištarca Zvonimira Ivkovića (1981. – 1993.). Prve korake načinio je u kazalištu Radost, manje uloge i uloga statista čekala ga je HNK, dok je noseće igrao u Miniteatru. Uvodi modernu kazališnu organizaciju, vraća publiku te daje do znanja djelatnicima da su svi važni, no da ipak ništa nije važnije od predstave. Drama počinje nositi repertoar, premijerno se izvode suvremeni pisci, rade gostujući redatelji. U pogovoru ‘’Kazališnim plakatima i ceduljama Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku: 1907 – 1977’’ Antonija Bogner-Šaban ističe kako je riječ o možda najzrelijem razdoblju osječkoga HNK jer su se temeljito ispitivale stvaralačke mogućnosti, angažirali mladi naraštaji iz netom otvorene podružnice ADU u Osijeku te je repertoar odgovarao na opću i kazališnu situaciju tih godina. Ostvaruju se veze s Pečuhom i Rijekom te utemeljuju Krležini dani u Osijeku. Ivkovićevu intendanturu ne obilježavaju samo visoki estetski dometi, povijesno gostovanje u Njemačkoj ratne 1991., nego, nažalost, i nemar. Nakon uspješnih godina omaškom slijedi prekid suradnje, odlazak na inicijativu Darka Gašparovića u Rijeku te posljedično i porazno 2000-ih Zavod za zapošljavanje.

 

Kazalište nije samo zgrada, čine ga svi ljudi

Devedesete su u znaku ratnog stradanja krovišta, no bez obzira na nesretne okolnosti godinu poslije repertoarno odjekuju Beckettovi ‘’Koraci’’ i počinje treća po redu obnova. Ispravljeni su propusti iz 1985. te je za otvorenje 27. prosinca 1994. pušten svečani zastor Rudolfa Labaša prema skici Bele Čikoša Sesije iz 1916. U loži je sjedio i predsjednik Tuđman. Utemeljuje se kazališno-teatrološka manifestacija Krležini dani, obnavljaju se umjetničke zasade, hrabro se zakoračuje u suvremenost. No kazalište, najbolje to osjeća Ljubomir Stanojević u “Prisjetima”, nije samo zgrada, a nisu samo ni repertoarni uzleti. Čine ga svi ljudi unutar njegovih hodnika, svaki uzdah, svako komešanje u publici, a povrh svega ljubav. Godinama će Stanojević bilježiti odlaske, podsjećati da je na osječkoj pozornici, primjerice, prve korake učinio Nenad Šegvić. No jednako tako bit će mu važno sjećanje na voditeljicu krojačnice Mandicu Lerinc, prevoditelja Slobodana Bartulovića, biljeterku Lizu Šedina ili inspicijenta Željka Šepića. Spomenut će i jednu od važnijih osoba u osječkoj kulturi, Ljerku Hedl, koja je bila dugogodišnja šefica Propagande, pamtit će i ulazak u istu službu Dražene Vrselje daleke 1987. Neće mu promaknuti 40 godina na sceni Anite Schmidt (2020.), Davora Panića (2021.) i Darka Milasa (2022.) Upisat će uspomene na kazališnu kavanu i dim, pauzu i tišinu, na bol premijere i važnost reprize za običnoga gledatelja. Razgovori o kazalištu s njim su dugački i iscrpni. Pa iako je nekadašnju kazališnu kavanu zamijenio McDonald’s, a dio je propagande i uprave na mjestu gdje su nekoć bili kasino i kupleraj, temelji su čvrsti. Ispod cijele zgrade je podrum, no na njegovoj porti i dalje su knjige te savjeti puni topline i znanja koji čekaju da samo kazalište uđe u četvrtu po redu obnovu. Prvu iz europskih fondova za tu namjenu. Na redu je nova mladost, koja će možda poput upornih i entuzijastičkih prethodnika čuvati ključeve lože i ne dopustiti tek spomeničku vrijednost ove vrijedne zgrade, čiji kontinuitet nisu narušile burne povijesne silnice, a ni kaos suživota s lancem brze prehrane.