Za osvjetljavanje društvenih i kulturnih okolnosti u kojima počinje kazališni život u Osijeku zaslužni su stariji povjesničari književnosti, poput Tome Matića i Josipa Bösendorfa, ali i Kamila Firingera, Dragana Mucića, Stanislava Marijanovića, Gordana Gojkovića te Vlade Obada. Njihove rasprave i studije, kao i dostupna arhivska građa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, Državnom arhivu u Osijeku te Muzeju Slavonije, formirat će u kasnijim radovima Antonije Bogner-Šaban, Tone Papića i Božice Valenčić, pa i Ljubomira Stanojevića, punokrvniju sliku o arhitekturi, značaju i repertoarnim dosezima najvećeg slavonskoga kazališta i jednog od najstarijih u Hrvatskoj. U njihovim se analizama neće nalaziti nužno suhoparni faktografski podaci nego i uspomene, ukorijenjenost čovjeka u zavičaj, kao i povijesne silnice koje će se prelamati preko zgrade, tad atipično ugrađene u ulični niz Županijske. Tijekom posljednjeg desetljeća mlađa generacija teatrologa i kritičara, poput Ivana Trojana ili Alena Biskupovića, nastavit će rasvjetljavati noviju povijest te neminovne njemačke utjecaje u gradu koji je tijekom svojeg najvećeg procvata bio povezaniji s Bečom i Budimpeštom negoli sa Zagrebom.
6002
prikaza
HNK Osijek - suživot s kasinom, kuplerajem i McDonald'som
1/7
Na redu je nova mladost koja neće dopustiti tek spomeničku vrijednost ove vrijedne zgrade, čiji kontinuitet nisu narušile burne povijesne silnice, a ni kaos suživota s lancem brze prehrane
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
