Planetarno popularni motivacijski govornik Nick Vujičić, inače Australac srpskih korijena, koji je rođen bez ruku i nogu, boravio je nedavno u našem dijelu Europe te održao nekoliko nadahnutih svjedočanstava. Gostovao je, između ostalog, u Budimpešti, gdje se susreo i s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Orban je taj susret ovjekovječio fotografijom objavljenom na društvenim mrežama, na kojoj se vidi kako u klečećem položaju moli s Nickom Vujičićem, uz prikladan opis "Soli Deo Gloria!" ("Samo Bogu slava!").

Orbanova fotografija je pozitivno odjeknula i na hrvatskim tzv. katoličkim portalima. Automatski su krenuli komentari: "Eh, ovakav političar nama treba!", "Šteta što kod nas nema jedan ovakav" ili "Orbane, dođi u Hrvatsku". Moram biti iskren pa priznati da još uvijek ne razumijem fasciniranost jednog dijela hrvatske javnosti mađarskim premijerom. Orban je samo pokazatelj da Hrvati ne mogu bez njegovanja kulta nečije ličnosti, pa makar to bio jedan Mađar.

Franco Berardi EU prijeti da se pokolje kao Srbi i Hrvati u 90-ima

On im dođe kao nekakva desničarska verzija Josipa Broza Tita. Da stvar bude još paradoksalnija, Viktora Orbana obožavaju i njegovu okupaciju Hrvatske intimno zazivaju upravo oni koji se zaklinju u hrvatski "suverenizam". Hrvatski katolici u Orbanu pak vide političku verziju sv. Ilije Gromovnika koji se, za razliku od domaćeg Plenkovića, ne boji udariti šakom po briselskom stolu i glasno se deklarirati kao uvjereni katolik.

Viktor Orban se s pravom može pohvaliti gospodarskim preporodom Mađarske: BDP je u porastu, nezaposlenost i javni dug su smanjeni, a strani investitori su, za razliku od izbjeglica, dobrodošli. No meni je u cijeloj ovoj priči sporan koncept njegova upravljanja Mađarskom. Nepotizam, bahatost i pretjerani nacionalizam su glavna obilježja njegove politike. Nešto kao Vučić u Srbiji. Sve na slavu Božju, je li tako?

Kad Viktor Orban ne bi imao diktatorske aspiracije, možda bih, za razliku od dobrog dijela hrvatskih katolika, i povjerovao u autentičnost njegova kršćanstva. No, što god mi mislili, simbioza politike i religije nije ništa novo i povijest nam svjedoči kako je u takvim okolnostima politika redovita profitirala, a religija gubila vlastitu vjerodostojnost.

Thomas Hobbes je već prije skoro četiri stoljeća u svom "Levijatanu" primijetio da državni vladari koriste religiju kako bi lakše dominirali svojim podanicima. Oni, uz pomoć religijskih elita, "pothranjuju, zaodijevaju i oblikuju" urođene religiozne sklonosti (za koje je mislio da ishode iz straha od utjecaja nevidljivih stvarnosti) oblikujući religiozna uvjerenja kako bi ljude učinili neosjetljivima na patnju, legitimirajući ugnjetavačku vladavinu i opravdavajući nepravedne ratove.

Kad je riječ o samim religijama, one po defaultu nisu ni nasilne ni miroljubive, nego ambivalentne. One često ovise o društvenom kontekstu i vlastitim partikularnim interesima (čitaj: novac). Kada jedna religija postane marker kolektivnog identiteta, sklona je poticati društvene podjele i sukobe tako što "svojima" osigurava auru svetosti i legitimira njihovo djelovanje. U takvom scenariju religija definitivno šteti sama sebi.

U obrani republike Najveća prijetnja Europi su tajkuni koji mogu sve kupiti

Dvije najvažnije pripadnosti u Hrvatskoj su danas pripadnost jednoj religiji (katolik) i pripadnost jednoj naciji (Hrvat). Tko njima ne pripada, nitko je i ništa. U ime pripadnosti svojoj religiji i naciji jedan dio Hrvata i Hrvatica sebe smatra boljima u odnosu na pripadnike drugih religija i nacija. Ta samouvjerenost i umišljenost proizlaze zapravo iz patološkog straha od Drugoga. Iz tog krivog uvjerenja proizlazi nažalost i da pripadnici drugih religija i nacija u vlastitom dvorištu nisu ljudi već otpad kojeg je potrebno ukloniti.

Obaveza "uklanjanja otpada" pretvara se zatim u političku agendu, a kada društveno-politički akteri provode takvu agendu, onda su uvjereni da nikome ne čine zlo, već da svoj kolektiv / državu oslobađaju od otpada. Umjesto da se zamisle nad svojim djelima i motivima, oni redovito očekuju nagradu i priznanje te sami sebe proglašavaju herojima i spasiteljima vlastitog naroda. Religija, naravno, sve to legitimira.

Dvije najopasnije ideologije, koje su u različitim povijesnim etapama dominirale prostorom zapadnog Balkana (nacionalizam u liku fašizma i nacizma te komunizam), nastojale su poništiti čovjekovu slobodu i uspostaviti kolektiv kao mjeru svih stvari. Prema i jednoj i drugoj ideologiji, pojedinac postoji samo kao lojalan član kolektiva. Te dvije ideologije su zavele brojne naše sugrađane tako što su svoju mržnju zaogrnuli navodnom ljubavlju i brigom za "malog čovjeka".

Kradu se milijuni Vučić i Orban: Kako jedan drugom namještaju poslove

I jedni i drugi su naime uvjeravali stanovništvo da naš svijet žele osloboditi od zla i nepravde, što je inače posve legitimna i plemenita namjera. No, gdje je prijevara? U tome što oni zlo vide samo u pripadnicima drugih naroda ili druge klase i što nas od tog zla žele osloboditi negiranjem (pa čak i uništavanjem) drugih i drugačijih. Zanimljivo je naglasiti da njihova mržnja ne bi prestala ni kad bi svi njihovi neprijatelji bili eliminirani.

Katolička crkva u Hrvatskoj se suočila s obje ideologije. Nakon što se suprotstavila komunističkoj ideologiji, naivno je pala u ralje nacionalizma i poslužila politici kao neka vrsta nacionalne ideologije, na temelju koje je formirana nacija. Ako se uzme u obzir da je glavna zadaća katoličkih svećenika u tom kontekstu bila njegovanje nacionalne, a ne religijsko-duhovne svijesti, onda nas ne treba iznenaditi hrvatska fasciniranost Viktorom Orbanom kao pravim primjerom jednog katoličkog političara.

Ako Katolička crkva u Hrvatskoj zaista bude odlučna u namjeri biti nacionalna ili etnička, ona će automatski prestati biti katoličkom, odnosno sveopćom. Jer njena zadaća je zastupati univerzalne principe Božjeg kraljevstva, koji nadilaze sve podjele.

Crkva se u tom kontekstu ne smije politizirati i stavljati u službu bilo koje politike, ponajmanje stupati u saveze s populistima i demagozima koji misle da će ih dnevna količina "Hvaljenissa" ili pobožnih citata po društvenim mrežama u očima birača učiniti boljim i vjerodostojnijim vjernicima.