Najveća prijetnja Europi danas odavno više nije nekakva ruska vojna invazija na baltičke republike ili teroristički udari. Bojno polje danas je u sferi utjecaja kapitala na politiku, a oružje su milijarde oligarha koji mega-korupcijskom ofenzivom jurišaju pokoriti i nacionalni suverenitet država članica i europski suverenitet EU-a.
Lako je moguće da će skandal s pijanim Heinz-Christianom Stracheom i njegovim “mini me” Johannom Gudenusom povijest upamtiti kao prijelomni trenutak u povijesti Europe. Sad već bivši desničarski vicepremijer iz FPÖ-a i njihov predsjednik austrijskog parlamenta šest sati su se opijali u društvu navodne nećakinje ruskog, većina će reći “Putinovog” milijardera-oligarha Igora Makarova, da bi Strache u bujici iznošenja svog plana da zavlada Austrijom uz pomoć ponuđenih ilegalnih 250 milijuna eura ruskog novca objasnio što namjerava:
“Želimo izgraditi medijsko okruženje kako je to napravio Orban”, čulo se na onoj povijesnoj snimci da je kazao Strache.
U zamjenu za svu silu namještenih državnih natječaja, on je od “nećakinje” Makarova tražio da uoči izbora u Austriji kupi najveći austrijski dnevni list “Kronen Zeitung”, da “potom izbace tri, četiri čovjeka, ubace druga tri, četiri i to je to”. Potom bi, sada njene novine, krenule pisati žestoko u smjeru podrške desničarskog FPÖ-a koji bi uz takvu pomoć nesumnjivo osvojio izbore i za vladu mu ne bi trebala nikakva koalicija s demokršćanskim ÖVP-a sadašnjeg kancelara Sebastiana Kurza. Srećom, pa je “Aljona Makarova” bila tek nečija namještaljka.
Srećom pa je Strache raskrinkan, ne kao čovjek kapilarno povezan s Kremljom, to se znalo već cijelo desetljeće i duže, nego kao čovjek tih i takvih planova. Srećom, pa je Strache odletio s vlasti, jer su se u Austriji i demokršćani i socijaldemokrati i zeleni i liberali i sve demokratske snage složili oko podrške manjinske vlade kako bi se obranio ustavni opstanak Austrije kao republike. U povijesti Europe ovaj trenutak mogao bi biti upamćen kao povijesni zato što je to bio prvi put da je materijalnim dokazom raskrinkana koruptivno-oligarhijska osovina udara na europske parlamentarne demokracije.
I republika, slučajno austrijska, odmah je žestoko uzvratila protuudarom na ono što je bilo iznošenje plana za de-facto mekani i tihi puč iz redova FPÖ-a. Sve to u dobu u kojem Europa svjedoči koruptivno-oligarhijskom preuzimanju vlasti u mnogim zemljama ovog kontinenta. Nije nužno riječ niti o članicama EU-a, nije nužno uvijek riječ niti o desničarskim strankama, iako češće jest, čak ne uvijek niti o oligarsima ispod Putinovih skuta, iako je to najčešće baš ta ekipa...
U Rumunjskoj je vladajuća Socijaldemokratska stranka (PSD) ta odakle kreće dramatični udar na demokratske institucije poput onog FPÖ-a u Austriji, nabraja Newsweek. U Moldaviji je riječ o vladajućoj Demokratskoj stranci Moldavije (PDM), nominalno strankom centra ili lijevog centra, te proeuropskoj. No, taj “proeuropski” štih mnogi smatraju tek formalnim, dok je pravo stanje stvari nešto puno drugačije. I vladajuća stranka Moldavije također postoji na oligarhijskom sustavu.
Riječ je o ogromnim bogatstvima ljudi na koje se oslanja politička vlast, što za sobom povlači i vraćanje usluga, da bi na kraju priče slijedilo okrupnjavanje političke moći na osnovi ekonomske moći i duboka strukturna korupcija. Odnosno, odjednom umjesto izabranih predsjednika i premijera, na vrh država dolaze vođe, autoritarne s tendencijama da postanu još i gori, a iza njih su oligarsi sa svojim milijardama.
Kao što je to istaknuo Strache u onom pijanom tajnom snimljenom videu, predložak takvih tendencija u Europi odavno je uspostavio Viktor Orban sa svojom strankom Fidesz, nekoć liberalnom, danas konzervativnom, nacionalističkom, u velikoj mjeri sa šovinističkim politikama po nekoliko osnova. Vrlo nalik onome što je napravio Recep Tayyip Erdogan u Turskoj, Orban je u Mađarskoj ovladao medijima, pa sudovima i potom sve dublje kroz kompletan državni aparat i agencije.
Posebno je u Hrvatskoj jasno u koliko presudnoj mjeri su presudnu ulogu u tom Orbanovom ovladavanju Mađarskom odigrale milijarde iz Rusije, bilo preko državnih tvrtki, bilo preko oligarha, vrlo često povezanih s naftnim biznisom. Hrvatska je preko MOL-a, INA-e, rafinerija u Hrvatskoj, pa i veze između Ive Sanadera i Zsolta Hernadija, dio tog pritiska osjetila i na vlastitoj koži. Ne zavaravajmo se, imali smo u Hrvatskoj i vlastitu priču s Ivicom Todorićem, "Gazdom".
U jednom trenutku se zavrtjela i ona nikada do kraja raščišćena priča o ulozi ruskog kapitala u osobnom i političkom životu Tomislava Karamarka, što se dalo naslutiti u aferi s pokušajem podvale ruskog nuklearnog kapitala kao da vuče porijeklo iz EU-a, i to Hrvatske kao članice, o čemu je pisao Express, prateći aferu s NE Fennovoima u Finskoj. Prije svega slučajevi Strachea u Austriji i Orbana u Mađarskoj, uče nas da je riječ o geopolitičkoj borbi preko utjecaja oligarha, milijardera odanih svojim velikim političkim vođama.
Riječ je o neo-imperijalističkom pohodu na Europu, čak i na EU, u prvom redu iz Kremlja, iz Rusije, ali ne nužno samo o tome. Sa svojom podrškom krajnjim europskim nacionalistima i konzervativcima, čovjek koji je u SAD-u na vlast doveo Donalda Trumpa – Steve Bannon – mnogi će reći također uz intervenciju Kremlja, iz SAD-a također je na EU uperen pritisak geopolitičkog ovladavanja prostorom. U najnovije vrijeme kao financijski i ekonomski igrač pojavljuje se i NR Kina.
Ono što je pozitivna vijest, jest to da se zemlje članice EU-a i uopće Bruxelles posljednjih mjeseci čine kao da se konačno uspijevaju postaviti nasuprot tih procesa. U Slovačkoj je na vlast došla izrazito antikoruptivno i vrlo pro-europski nastrojena Zuzana Čaputova, do izbora članica Progresivne slovačke, centrističke do stranke lijevog centra sa snažnom ekološkom agendom. Makedonija se dramatično obranila od pokušaja uzurpacije vlasti konzervativnog VMRO DPMNE koji je pokušao zadržati parlament i nakon izgubljenih izbora.
Sada su na vlasti makedonski socijaldemokrati u koaliciji s većinski albanskom strankom. Ironično u toj priči o uspostavljanju autoritarnih režima i rušenju demokracije jest to što je pretežno riječ o mehanizmu po kojem ruski milijarderi odani Kremlju nastupaju u korist desnih, nacionalističkih stranaka, kako bi oni koji se najviše pozivaju na naciju, nacionalni suverenitet prodali kroz korupciju i kolonijalnu podređenost političkim gospodarima iz Kremlja.
S baltičkim republikama i Poljskom jasno je da to ne može proći, jer su te zemlje totalno neprijateljski nastrojene prema Rusiji zbog kompleksa i trauma iz doba Varšavskog bloka. No, i tamo se, posebno u pojedinim baltičkim republikama, posljednjih godina otkrilo milijarde ruskih oligarha koje su se slijevale u EU. Pritom bi sve bilo u redu da je bila riječ o legalnom novcu, što nije bio slučaj.
Otkrili su se skandali s kapitalom ruskih oligarha i u Danske Bank, a imuna od skandala takve vrste nije čak niti Deutsche Bank, specifična po tome što je otkriven trag 10 milijardi dolara vrlo spornog novca ruskih oligarha, s jedne, te potencijalno jako zanimljive priče o podacima Deutsche Bank u vezi poslovanja Donalda Trumpa.
U tom smislu vrlo je zanimljiva, i to ne kao puki crno-bijeli sukob Washington-Moskva, objava ministarstva financija SAD-a o 210 osoba od utjecaja povezanih sa službenim Kremljom, odnosno s Vladimirom Putinom, koji bi se mogli naći na udaru u slučaju kaznenih sankcija Rusiji zbog uplitanja u američke predsjedničke izbore 2016. Skupina je podijeljena na dio u kojem je navedeno 114 utjecajnih političara, taj dio nas u ovoj priči toliko ne zanima, i 96 oligarha, za koje se navodi da su svoja enormna bogatstva stekli prvenstveno zahvaljujući vezama direktno s ruskim predsjednikom.
To je dio koji nas u ovoj priči apsolutno zanima. Tu su navedeni i, s prvog dijela liste, Sergej Lavrov, i s druge liste Roman Abramovič i mnogi drugi. Član gornjeg doma parlamenta Rusije Konstantin Kosačev ovaj popis iz SAD-a nazvao je “prepisivanjem telefonskog imenika Kremlja”. Na popisu se nije našao Vladimir Putin, s čime se predsjednik sprdao da je to doživio kao “osobnu uvredu”.
Onaj dio u kojem se nije zafrkavao je što je taj potez SAD-a nazvao neprijateljskim činom za koji je Moskva znala da će se dogoditi, te je stoga unaprijed pripremila “ozbiljne” protumjere za kojima će, ne još, ali posegnuti kad do toga dođe.
Međutim, nakon sve goreg i političkog i ekonomskog stradavanja Velike Britanije koja je naivno progutala Brexit nacionalističkog Nigela Faragea, UKIP-a i dijela Konzervativne stranke, neki smatraju da bi se u sljedećem koraku nakon Brexita mogla i raspasti, i to vrlo ružno, nakon slučaja desničarskog drugog čovjeka vlade Mattea Salvinija u Italiji, nakon obrane Francuske od Putinove desničarske prijateljice Marine Le Pen, a sada i pijanog Strachea s planom uništenja Austrije kao neovisne republike, EU se sada ipak čini kao puno svjesnija što se događa.
Pritom se europski demokršćani i europski socijaldemokrati, skupa s mnogim strankama iz liberalnog, zelenog i drugih dijelova spektra, u tim okolnostima sve više uzajamno prepoznaju da su na istoj strani obrane suvereniteta Europe.
