Gotovo 45 godina nakon što su šestorica Hrvata osuđena zbog navodne terorističke zavjere u Sydneyu, velika sudska istraga donijela je dramatičan zaključak. Za trojicu postoji "razumna sumnja u krivnju" i njihove su presude nazvane "dugotrajnom nepravdom". Za preostalu trojicu presude i dalje stoje. Istraga je pritom razotkrila policijsko nasilje, lažna izvješća, nepouzdana priznanja i zatajene veze ključnog svjedoka s jugoslavenskim konzulatom.

Izvješće sudske istrage o slučaju poznatom kao "Hrvatska šestorka", predano 30. lipnja 2026. godine, razdvojilo je šestoricu nekoć osuđenih muškaraca u dvije skupine. Sudac Robert Allan Hulme zaključio je da postoji razumna sumnja u krivnju braće Ilije i Josepha Kokotovića te Mile Nekića. Njihove je presude opisao kao dugotrajnu nepravdu i predmet uputio Žalbenom kaznenom sudu Novog Južnog Walesa, koji će odlučiti trebaju li presude biti poništene. Istodobno je zaključio da nema razumne sumnje u krivnju Maksimiliana Bebića, Vjekoslava Brajkovića i Antona Zvirotića. Za njih trojicu, unatoč policijskom nasilju, proceduralnim propustima, zatajenim obavještajnim podacima i brojnim nedosljednostima u istrazi, osuđujuće presude ostaju netaknute. Tako je slučaj koji je desetljećima predstavljan kao moguća velika obavještajno-policijska podvala završio ne potpunom rehabilitacijom, nego neobičnim oblikom pravde na pola.

Istraga je potvrdila da su pojedini policajci tukli osumnjičenike i poslije lagali kako bi prikrili nasilje. Potvrdila je da je glavni svjedok bio odan Jugoslaviji i da je mjesecima dojavljivao informacije čovjeku povezanom s jugoslavenskim obavještajnim aparatom. Utvrdila je i da obrana za to nije znala. Ali nije prihvatila najširu teoriju prema kojoj je čitav slučaj od početka do kraja izmislila UDBA, uz pomoć korumpirane australske policije.

Trojica možda nevina, trojica i dalje kriva

Najvažniji novi zaključak odnosi se na takozvanu "Burwoodsku trojku" - braću Kokotović i Milu Nekića, koji su zajedno zatečeni u kući u predgrađu Burwood. Njih ključni svjedok Vico Virkez nije imenovao kada je prvi put prijavio navodnu zavjeru. Dok je o Bebiću, Brajkoviću i Zvirotiću govorio izravno i povezivao ih s planiranjem napada, uloga trojice iz Burwooda u njegovim se pričama pojavljivala tek površno i neodređeno. Ni Bebićevi navodni iskazi policiji nisu jasno opisivali što su trojica trebala učiniti. Nije pouzdano utvrđeno da su bili na sastancima na kojima su se navodno planirali napadi, niti im je dodijeljena konkretna uloga u zavjeri.

Još veći problem predstavljala su njihova navodna priznanja. Policajci su tvrdili da su trojica muškaraca nakon uhićenja davala inkriminirajuće izjave, ali intervjui nisu bili snimljeni, potpisani niti neovisno potvrđeni. Policijske bilježnice sadržavale su vrlo slična pitanja, odgovore i redoslijed događaja, zbog čega je istraga zaključila da se na te zapise ne može pouzdano osloniti.

NIZOZEMAC Thom, kukavica iz Srebrenice. Ispijao rakiju s Mladićem. I još uzeo srpski poklon za ženu?!

Eksploziv pronađen u potkrovlju kuće ostao je ozbiljna okolnost, no nakon što su oslabljena navodna priznanja i njihova veza s glavnim organizatorima, više nije bilo moguće izvan razumne sumnje utvrditi tko ga je kontrolirao, što je svaki od trojice o njemu znao i jesu li doista bili dio šireg plana. Završne podneske koji su upravo za ovu trojicu tražili zaključak o razumnoj sumnji Hulme je u konačnici prihvatio.

Mile Nekić nije dočekao konačni rasplet. U međuvremenu je preminuo. Braća Kokotović nisu sudjelovala u pokretanju nove istrage niti su se odazvala pozivima da u njoj svjedoče. Unatoč tome, sudac je zaključio da njihove presude ne mogu ostati izvan sumnje.

Priča je započela 8. veljače 1979. godine.

Šestorica mladića hrvatskog podrijetla - Maksimilian Bebić, Mile Nekić, Vjekoslav Brajković, Anton Zvirotić te braća Ilija i Joseph Kokotović - živjela su u Sydneyu i rudarskom gradu Lithgowu. Većinom su bili obrtnici i radnici, a dio njih bio je aktivan u organizacijama koje su se zalagale za neovisnost Hrvatske od tadašnje socijalističke Jugoslavije. Australija je tih godina imala veliku i politički aktivnu hrvatsku emigrantsku zajednicu. Prosvjedi protiv jugoslavenskih vlasti bili su česti, a australske sigurnosne službe godinama su pratile neke hrvatske organizacije zbog ranijih slučajeva nasilja i sumnji u ekstremizam.

U takvom ozračju policijskoj postaji u Lithgowu pristupio je čovjek koji se predstavljao kao Vico Virkez (na slici dolje). Tvrdio je da je sudionik zavjere, ali da se predomislio i želi spriječiti krvoproliće. Prema njegovoj priči, skupina hrvatskih nacionalista namjeravala je postaviti bombe na nekoliko lokacija u Sydneyu. Među mogućim metama spominjale su se jugoslavenske turističke agencije, društveni klub, kazalište u Newtownu i dijelovi gradskog vodovoda. Virkez je policiji imenovao Bebića, Brajkovića i Zvirotića. Uslijedile su racije u Lithgowu i Sydneyu, tijekom kojih je policija tvrdila da je na više lokacija pronašla gelignit, detonatore, oružje i opremu za izradu eksplozivnih naprava. Do kraja dana šestorica muškaraca bila su uhićena.

No Virkez nije najprije otišao australskoj policiji. Prvo je nazvao jugoslavenski konzulat Dokumenti koje je desetljećima poslije analizirala nova istraga pokazali su da je Virkez 8. veljače oko 12.30 sati najprije nazvao jugoslavenski konzulat u Sydneyu. Čovjeku u konzulatu opisao je navodni plan i imenovao Bebića, Brajkovića i Zvirotića. Tek petnaestak minuta kasnije, oko 12.45, pojavio se u policijskoj postaji u Lithgowu. Još je važnije da poziv konzulatu nije bio izoliran događaj. Australska sigurnosno-obavještajna organizacija ASIO prisluškivala je kontakte jugoslavenskog konzulata i zabilježila da je Virkez najmanje šest, a prema pojedinim dokumentima sedam mjeseci prije uhićenja, redovito prenosio informacije o hrvatskim nacionalistima osobi za koju se sumnjalo da je jugoslavenski obavještajni časnik. Bio je, prema tadašnjim dokumentima, gorljivi pristaša Jugoslavije koji je vjerovao da svojim doušničkim radom pomaže jugoslavenskoj državi.

OMEN EST NOMEN Tuđmana su iza leđa zvali Pantelija, Mesića Burduš. Znate li tko je 'Pajser'?

I njegov identitet bio je lažan. Čovjek koji se predstavljao kao hrvatski nacionalist zapravo je bio Srbin Vitomir Misimović. U hrvatske se krugove infiltrirao predstavljajući se kao njihov politički istomišljenik, a istodobno je održavao kontakte s jugoslavenskim konzulatom. Upravo zato je desetljećima bio u središtu tvrdnji da je cijeli slučaj osmislila ili barem potaknula jugoslavenska tajna služba kako bi hrvatsku emigraciju u Australiji prikazala terorističkom i nasilnom.

Suđenje je trajalo 172 dana

Suđenje je počelo 1980. godine i pretvorilo se u pravni maraton. Trajalo je 172 sudska dana, saslušan je 111 svjedok, a postupak je postao jedan od najdužih kaznenih procesa u australskoj pravnoj povijesti. Tužiteljstvo je svoju konstrukciju gradilo na dva velika stupa. Prvi su bili eksploziv i drugi predmeti koje je policija navodno pronašla u automobilima, kućama i sobama optuženih. Drugi su bila navodna priznanja šestorice te Virkezovo svjedočenje o planiranju bombaških napada.

Sva šestorica tvrdila su da su nevina. Nijekali su priznanja koja im je policija pripisivala i govorili da su tijekom ispitivanja tučeni, zastrašivani i prisiljavani. Obrana je tvrdila da je dio eksploziva podmetnut, da je policija krivotvorila izjave te da je Virkez provokator jugoslavenske tajne službe. Porota im nije povjerovala.

U veljači 1981. svi su proglašeni krivima i osuđeni na po 15 godina zatvora. Žalbe su odbačene, najprije pred Žalbenim kaznenim sudom, a potom i pred Visokim sudom Australije. Odslužili između sedam i osam godina prije nego što su pušteni na uvjetnu slobodu. Gotovo istodobno s izlaskom iz zatvora počela se raspadati i službena verzija priče.

Svjedok je pred kamerama promijenio iskaz

Australski istraživački novinar Chris Masters pronašao je Virkeza 1991. godine u tadašnjoj Jugoslaviji. U emisiji Four Corners Virkez je otkrio svoj pravi identitet i iznio verziju događaja koja se znatno razlikovala od njegova svjedočenja na suđenju. Govorio je o svojoj odanosti Jugoslaviji, tajnom radu i infiltriranju u hrvatske političke krugove, a dio ranijih tvrdnji povukao je ili promijenio. Njegov nastup otvorio je pitanje je li cijela zavjera bila stvarna ili je čovjek odan jugoslavenskom režimu uz pomoć australskih policajaca šest Hrvata uvukao u pomno pripremljenu zamku.

Virkez je, međutim, tijekom godina iznosio različite, često međusobno proturječne verzije vlastite uloge. Nova istraga zato nije prihvatila njegova kasnija medijska priznanja kao potpuno vjerodostojna. Zaključila je da je lagao kada je na suđenju nijekao kontakte s jugoslavenskim konzulatom, ali i da su njegove kasnije tvrdnje novinarima bile pune pogrešaka i nedosljednosti.

Sudac Hulme tako je prihvatio dva naizgled suprotna zaključka. Virkez je bio jugoslavenski doušnik i nije govorio istinu o svojim političkim vezama. No to, prema sucu, nije značilo da je izmislio samu zavjeru. Istraga je zaključila da nema dovoljno dokaza da je djelovao kao agent provokator koji je po nalogu UDBA-e stvorio nepostojeći plan. Prema toj verziji, infiltrirao se u hrvatske krugove kako bi o njima dojavljivao, ali se potom našao među ljudima koji su doista razgovarali o eksplozivu i napadima.

Dokazi koje obrana nikada nije vidjela

Najneugodniji dio priče odnosi se na ono što su australske službe znale još 1979. godine. ASIO je vrlo brzo utvrdio da je Virkez osoba koju je njegova služba mjesecima slušala u razgovorima s jugoslavenskim konzulatom. Informacija da je glavni svjedok tužiteljstva bio doušnik jugoslavenskih vlasti stigla je i do visokih dužnosnika policije Novog Južnog Walesa. Tadašnji pomoćnik policijskog načelnika Royce Whitelaw navodno je upozorio da bi, kada bi obrana doznala za te podatke, mogla "probušiti rupu kroz cijeli policijski slučaj". Obrana ih ipak nije dobila. Zahtjevi za pristup obavještajnim dokumentima odbijani su zbog nacionalne sigurnosti i zaštite povjerljivih izvora. Tako je tužitelj David Shillington pred porotom mogao tvrditi da nema stvarnih dokaza da je Virkez bio tajni agent ili predstavnik jugoslavenskih vlasti.

STARI MAČAK Život Andrije Maurovića: 80 cigareta, 10 litara vina i dvije flaše rakije na dan

U stvarnosti su ASIO, savezna policija i dio policijskog vrha Novog Južnog Walesa znali da je Virkez bio povezan s konzulatom i da je ondje dojavljivao o hrvatskim političkim aktivistima. Istraga nije zaključila da je Shillington svjesno prikrio informacije ili namjerno obmanuo sud. No utvrdila je da je neobjavljivanje tih dokaza bilo ozbiljan nedostatak procesa. Obrana je ostala bez iznimno snažnog materijala kojim je mogla napasti kredibilitet glavnog svjedoka i objasniti njegove političke motive.

Paradoks konačnog izvješća upravo je u tome što Hulme priznaje da je obrani bilo uskraćeno važno dokazno oružje, ali zaključuje da to samo po sebi ne dokazuje nevinost svih šest muškaraca. Za utvrđivanje razumne sumnje, smatrao je, morao se zasebno analizirati dokazni položaj svakog od njih.

Ručnik oko vrata i velika policijska laž

Nova istraga nedvojbeno je potvrdila barem jednu tešku epizodu policijskog nasilja. Vjekoslav Brajković nakon uhićenja doveden je u prostorije Kriminalističkog istražnog ureda. Ondje su ga policajci teško pretukli, a jedan od njih gušio ga je uvijenim ručnikom. Brajković je poslije imao vidljive ozljede. Umjesto da priznaju što se dogodilo, policajci su uskladili priče. U internim izvješćima tvrdili su da je Brajković ozlijeđen u naguravanju ili da je uz pomoć drugih optuženika sam sebi nanio ozljede kako bi diskreditirao policiju. Tadašnja unutarnja istraga prihvatila je njihovu verziju.

Desetljećima kasnije sudac Hulme je zaključio da je policijsko nasilje doista počinjeno te da su policajci potom zajednički lagali kako bi ga prikrili. To je bio dokazani slučaj teškog nedoličnog ponašanja, a vjerodostojnost policajaca koji su u njemu sudjelovali ozbiljno je narušena. Slučaj se odvijao u vremenu koje je poslije postalo sinonim za korupciju unutar elitnih odjela policije Novog Južnog Walesa. Kraljevska komisija Wood tijekom 1990-ih otkrila je kulturu policijskog "verbaliranja", odnosno izmišljanja usmenih priznanja, "load-upova", odnosno podmetanja droge, oružja ili drugih dokaza, te "scrumdowna" - zajedničkog usklađivanja lažnih policijskih priča. U racijama protiv "Hrvatske šestorke" sudjelovao je i poslije ozloglašeni detektiv Roger Rogerson. On je javno govorio o tome kako su policajci podmetali oružje, drogu ili eksploziv ljudima koje su smatrali problematičnima ili onima koji su "prešli granicu".

Istraga je prihvatila da je takva kultura postojala i da su pojedini policajci u slučaju "Hrvatske šestorke" lagali, tukli osumnjičenike i kršili procedure. Ali odbila je iz toga izvesti zaključak da je sav eksploziv bio podmetnut.

Je li policija imala zalihu eksploziva za namještanje?

Obrana je tvrdila da su korumpirani policajci raspolagali vlastitim zalihama eksploziva koje su mogli koristiti za "pakiranje" osumnjičenika. Takve prakse u drugim su slučajevima naknadno potvrđene. Policijski odjeli doista su znali držati oružje, drogu i druge predmete koji bi se zatim pojavili kao navodno pronađeni dokaz. U slučaju "Hrvatske šestorke", međutim, istraga nije pronašla dovoljno neovisnih dokaza da je upravo tako nabavljen i podmetnut gelignit pronađen u Lithgowu, Ashfieldu i Burwoodu. Odbacila je i širu teoriju o jedinstvenom policijskom "master-planu" prema kojem su Special Branch i detektivi unaprijed odlučili fabricirati čitav slučaj protiv hrvatskih političkih aktivista.

Policijsko postupanje ipak je na trenutke bilo neobjašnjivo ležerno. Virkez je policiji govorio da se na nepoznatoj lokaciji možda nalazi između 30 i 50 kilograma eksploziva. Unatoč mogućnosti goleme eksplozije, policajci nisu poduzeli mjere sigurnosti koje bi se danas smatrale osnovnima. Sudac je takvo ponašanje opisao kao izvanredno nonšalantno, ali je zaključio da je vjerojatnije bilo posljedica tadašnjeg kavalirskog odnosa prema opasnosti nego dokaz unaprijed pripremljene zavjere. U tome se vidi temeljna logika cijelog izvješća: ono potvrđuje brojne nepravde i zlouporabe, ali odbija automatski zaključiti da zbog njih svaki dokaz mora biti lažan.

Zašto Bebić, Brajković i Zvirotić nisu oslobođeni sumnje?

Za Maksimiliana Bebića istraga je zaključila da je bio glavna veza između Vica Virkeza u Lithgowu i skupine u Sydneyu. Njih dvojica živjeli su zajedno, a u Lithgowu je pronađena veća količina eksploziva. Istraga je prihvatila dokaze o krađama eksploziva s gradilišta te dio Bebićevih izjava policiji, uključujući njegove navodne opise bombi i načina njihova aktiviranja. Obrana je tvrdila da je eksploziv služio za ilegalno rudarenje opala, a ne za napade, te da su Virkez i policija cijelu priču preoblikovali u terorističku zavjeru. Hulme tu verziju nije prihvatio.

Vjekoslava Brajkovića Virkez je još u prvom pozivu opisao kao organizatora. Protiv njega su stajali Virkezovi i Bebićevi navodi te materijalni tragovi povezani s eksplozivom. Policijsko premlaćivanje Brajkovića i naknadno prikrivanje napada ozbiljno su kompromitirali dio dokaza. Istraga je izrazila sumnju u pojedina navodna priznanja, ali je procijenila da ostatak dokaznog sklopa ipak dovoljno snažno upućuje na njegovo sudjelovanje.

Anton Zvirotić također je imenovan u Virkezovu pozivu konzulatu i dojavi policiji. U njegovoj su sobi, prema prihvaćenim dokazima, pronađeni eksploziv i pištolj. Obrana je tvrdila da su predmeti podmetnuti, no istraga za takav zaključak nije pronašla dovoljno neovisnih dokaza. Za svu trojicu Hulme je zato zaključio da, čak i kada se uklone sumnjivi ili kompromitirani dijelovi policijske istrage, ostaje dovoljno drugih dokaza da njihove presude ne treba dovesti u pitanje.

Ishod je stvorio gotovo apsurdnu situaciju.

Mile Nekić, jedan od trojice za koje je napokon utvrđena razumna sumnja, nije doživio trenutak u kojem će sud možda poništiti njegovu presudu. Braća Kokotović, koja nisu ni sudjelovala u novoj istrazi, mogla bi biti rehabilitirana zahvaljujući postupku koji su uglavnom vodili drugi članovi šestorke. S druge strane, Bebić i Brajković bili su među onima koji su desetljećima najupornije pokušavali ponovno otvoriti slučaj. Istraga do koje su pomogli dovesti na kraju je potvrdila sumnju u presude drugih, ali ne i u njihove vlastite. To je rezultat koji je teško opisati kao potpuni trijumf pravde.

Istraga je dokazala da je ključni svjedok lagao o svojoj povezanosti s jugoslavenskim vlastima. Dokazala je da su australske institucije obrani uskratile podatke koji su mogli dramatično promijeniti njegovo unakrsno ispitivanje. Potvrdila je da su policajci tukli osumnjičenika, a zatim zajednički izmislili priču kako bi se zaštitili. Utvrdila je i da su neka od navodnih priznanja bila toliko loše dokumentirana da im se više ne može vjerovati. No sve to nije bilo dovoljno za potpuno rušenje slučaja.

Hulme je odbio prihvatiti jednostavnu priču o šest potpuno nevinih muškaraca kojima su UDBA i korumpirana policija zajedno podmetnule eksploziv. Umjesto toga ponudio je složeniji i neugodniji zaključak: slučaj je bio obilježen lažima, nasiljem i zatajenim informacijama, ali je, prema njegovoj procjeni, u svojoj jezgri sadržavao i stvarnu zavjeru u kojoj su sudjelovala trojica osuđenika.

Sada je na Žalbenom kaznenom sudu da odluči hoće li njihove presude i formalno poništiti. Tek tada bi Joseph i Ilija Kokotović te pokojni Mile Nekić mogli biti pravno oslobođeni tereta koji nose od 1981. godine.