Liberalizacija društva koja je nastupila po Titovoj smrti, ali i, općenito, ono što se u nas često nazivalo socijalizmom s ljudskim licem, baš kao da je postojao i socijalizam sa životinjskim, s đavolovim ili s Božjim licem, zasnivala se na imperativnoj potrebi da ostaneš neprimijećen. Paradoksalno je, međutim, baviti se književnošću, filmom ili teatrom, i biti neprimijećen. Ili željeti da budeš neprimijećen. Kao što je paradoksalno i biti sedamnaestogodišnjak, pa još u Sarajevu, u tom leglu i jazbini bratstva&jedinstva, u kojem se dobro pazilo kakav je tko i što netko misli o dogmama socijalizma i jugoslavenske revolucionarne povijesti, koje su u Bosni i Sarajevu doživljavane strogo i neporecivo, onako kako bi se u kakvoj katoličkoj teokraciji doživjele dogme Svetoga pisma i zbivanja iz evanđelja, živjeti s idejom da je važno ostati neprimijećen da bi se moglo biti slobodan. Sve što ti je na umu sa sedamnaest, sve što činiš, što radiš i u što vjeruješ, upravo je to da ne ostaneš neprimijećen. Kako ćeš naći curu ako i dalje budeš neprimijećen? Ili, barem, drugaricu iz gimnazije, drugaricu koja ti se inače uopće i ne sviđa, koja bi s tobom išla u kino? Ne, nakon što promislim ipak nije moguće da je marta 1983. u kinu Romanija igrao Karanovićev "Petrijin venac". Bit će da se to zbilo dvije godine ranije, u ožujku 1981: u kino sam išao sam, sjedio sam negdje u sredini jedanaestoga ili dvanaestog reda, sigurno je bio ožujak, jer sam pred početak filma gledao u svoje zimske adidas cipele, imitaciju planinarskih bakandži, koje su bile u modi tih sezona, i bilo ih je u smeđoj i crnoj varijanti; gledao sam, dakle, pred početak "Petrijinog venca" u svoje adidas bakandže, po kojima je sol, kojom je posipan grad, iscrtala niz fantastičnih geografskih predjela, nepostojećih pokrajina i država… Moralo je to biti u ožujku, godine 1981.

Te 1981, dakle dvije godine ranije, u travnju je, u elitnoj je ediciji beogradske Prosvete, jednostavnog naziva Savremena poezija, objavljena knjiga pjesama četrdesetjednogodišnjeg srpskog pjesnika, rodom iz Ljubinja u istočnoj Hercegovini, Gojka Đoga. Prethodno Đogo nije pripadao prvoj ligi jugoslavenske mlade lirike, koja je na scenu stupala u drugoj polovici sedamdesetih, kao prvi naraštaj koji se nije sjećao Drugoga svjetskog rata i više je držao do Eliotova učenja o tradiciji i individualnom talentu, nego do junačkih ratnih tradicija svojih naroda i narodnosti, ali je bio prisutan po omladinskim novinama i književnim časopisima, smatrali su ga darovitim i perspektivnim, prvu je knjigu objavio 1967, bila je lijepog naslova: "Tuga pingvina". Taj Đogin naslov nisam u stanju zaboraviti.

ESEJ Jergović: 1983 - kratka povijest jedne prijeratne godine

Knjiga koja izlazi u travnju 1981. nosi naslov u kojem se očitava i drukčija poetika, i drukčiji temperament: "Vunena vremena". Na sam Dan mladosti 1981, prvi bez života Tita, cijela je tiraža "Vunenih vremena" zaplijenjena, a zatim i uništena. Četiri dana kasnije, 29. svibnja, pjesnik je uhićen, propisan mu je istražni zatvor, u kojem ostaje sve do prvostupanjske presude: osuđen je na dvije godine zatvora. Zanimljiv je bio put od inkriminacije Đogina zlodjela, preko niza novinskih članaka, analiza i eseja, sve do sudskog pravorijeka. Taj put dijelom će ostati trajno zamagljen. Naime, ono najzanimljivije u cijelom slučaju nikad se neće doznati. Tko je bio taj prvi čitatelj "Vunenih vremena", koji je u pjesmama pisanim u mitotvoračkoj tradiciji, što ju je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji utemeljio Vasko Popa, prepoznao aluziju na Tita? Tko je bio taj tumač poezije koji je u "Vunenim vremenima" pronašao skrivenu pripovijest o njegovoj amputiranoj nozi, i koji je u jednoj nerazrađenoj štakorskoj basni prepoznao našu još uvijek svijetlu prošlost, obilježenu Titovom vladavinom? Ali tko god on bio, a morao je to biti neki beogradski pjesnik, urednik u izdavačkoj kući, profesor književnosti, svojim je čitanjem sugerirao nešto čega u "Vunenim vremenima" možda ima, možda i nema, ali će nakon takve sugestije biti tako snažno prisutno (ili uprisutnjeno), da nitko više neće biti u stanju čitati pjesme iz "Vunenih vremena", a da u njima ne prepozna snažnu aluziju da vladavinu, bolest i smrt Josipa Broza Tita. Problem je, međutim, u tome što se ovakvim čitanjem u svakoj napisanoj i objavljenoj knjizi mogu prepoznati i drugima sugerirati aluzije na sve i na svakog. Sugestijama takvih tumača pjesništva i književnosti najpodložnije su dvije društvene skupine: većina naroda koji malo toga čita ili ne čita ništa, i onaj dio zajednice koji u Tita i socijalizam vjeruje na isti onakav način na koji će u sljedećoj epizodi vjerovati u Boga i svete knjige. I jedni, i drugi - ako to, zapravo, nisu isti ljudi - u stanju su živjeti u svijetu aluzija. I ne samo da sebe mogu uvjeriti u to da je pjesnik u "Vunenim vremenima" aludirao na Tita, nego im je izvan svake sumnje i vjerovanje da je zlodjelo aluzije jednako zlodjelu počinjenja. Ako već i nije gore od toga.

Nakon što je osuđen, Gojko Đogo se sljedeće dvije godine povlači po sudovima, a oko njega se formira cijela jedna nova javna scena, sačinjena od boraca za ljudska prava, odvjetnika, slobodoumnih intelektualaca, otpadnika revolucije, dobronamjernih i nedobronamjernih tipova, koji preko pjesnikova slučaja testiraju mogućnost društvenih promjena. Oko Đoga se, naravno, angažira Međunarodni centar PEN-a, širom zapadne Europe potpisuju se proglasi i peticije, stižu otvorena pisma jugoslavenskim vlastima, svijet se zgraža nad samom mogućnošću da pjesnik zbog pjesama koje je napisao završi u zatvoru. "Kriv je što je u svojoj zbirci Vunena vremena zlonamerno i neistinito prikazivao društvenopolitičke prilike u našoj zemlji", pisalo je u presudi beogradskoga Okružnog suda, donesenoj nakon ukupno samo pet dana suđenja, "na taj način što je, služeći se očiglednim aluzijama, na svojevrstan način izneo tvrdnju da u našoj zemlji nema slobode i demokratije, da je nastupilo beznađe i nerad, da naše društvo nema nikakve perspektive, da se naš sistem zasniva na strahovladi jedne ličnosti kojoj je sve podređeno, da niko ništa ne radi već se samo ta ličnost veliča, želeći pritom da omalovaži sva dostignuća naših naroda i narodnosti u posleratnoj socijalističkoj izgradnji, obezvredi tekovine naše revolucije i na najgrublji način vređao vrednosti i simbole našeg društva."

Četrdesetak godina kasnije, onaj tko je živio u tom vremenu, makar kao zainteresirani sedamnaestogodišnjak, već pomalo i zaboravlja ne samo to da se u riječi iz Đogine presude moglo vjerovati, nego da je upravo na iskrenoj vjeri u njih bio zasnovan policijski, pravosudni i politički teror nad onima koji - recimo, kao Đogo! - nisu imali te sreće da ostanu neprimijećeni. A samo je o vjerovanju tu i moglo biti riječi, jer je u ovoj aferi, kao i u svim drugim aferama sa zabranjenim knjigama ili filmovima, čovjeku bilo dostupno samo tumačenje, dostupna mu je bila egzegeza, ali mu je objekt tumačenja bio nedostupan. Naime, "Vunena vremena" bila su, rekli smo, prema odluci suda zabranjena, zaplijenjena i uništena, tako da ozloglašene pjesme nisu bile poznate ne samo onima koji su čitali presudu i identificirali se s narodom u ime kojeg je presuda donesena, nego pjesme iz "Vunenih vremena" nije čitala ni golema većina onih koji su po režimskom tisku i u književnim časopisima osuđivali pjesnika i njegovo zlodjelo. Ustvari, legalno te pjesme nije čitao nitko od njihovih partijskih i književnih tumača. Mogli su ih pročitati samo oni koji su bili dio sudskog procesa.

Krajem ožujka 1983, nakon pravomoćne presude, prema kojoj mu je kazna smanjena na godinu dana zatvora, Gojko Đogo odlazi u zatvor. U Beogradu se, u prostorijama Udruženja književnika, u Francuskoj 7, redovito počinju održavati književne večeri, po opozicijskim se društvenim marginama širi duh pobune, afera s pjesnikom u zatvoru preplela se s aferom zabranjene kazališne predstave, i tako se, malo-pomalo, na očigled javnosti rađa novo društvo. U prvi mah, obilježja tog društva su liberalizam i slobodarstvo, radikalno zapadnjaštvo, žudnja za sjećanjem i podsjećanjem, za otkrivanjem i rasvjetljavanjem svih zatamnjenih i skrivenih mjesta bliske prošlosti… U proljeće 1983. nitko još ne sumnja u Jugoslaviju i u socijalizam. Ali demokratski socijalizam! U nešto što bi se, možda, trebalo pretvoriti u nestranačku demokraciju, u društvo u kojemu će svatko imati pravo da kaže ono što misli, i onda će u međusobnoj borbi mišljenja pobjeđivati najbolje ideje. Stvarno se 1983. u to vjerovalo, pa je uzbudljivo i izazovno zamišljati što se sve iz takvih vjerovanja moglo roditi.

KRATKA POVIJEST 1983. GODINE Miljenko Jergović: Pamtit će te narod ko Gavrila, Željko…

A onda, iznenada, kao da je puk'o grom posred Sarajeva! U petak, 8. travnja, Okružno javno tužilaštvo objavljuje vijest da je Služba državne sigurnosti uhitila jedanaestero osoba, pod sumnjom za počinjenje krivičnog djela neprijateljske propagande. Dva tjedna kasnije njima će, kao dvanaesti, biti pridružen pjesnik Džemaludin Latić, i tako će započeti javni dio procesa "muslimanskim intelektualcima", koji će se na kraju pretvoriti u jedan od politički najsudbonosnijih događaja u postkomunističkoj povijesti Bosne i Hercegovine. Naime, tada će se, iz patnje i nevolje, te iz frustracije osjećajem pretrpljene nepravde, koji se širio među muslimanskim življem, formirati buduća bošnjačka politička elita. A kako se radilo o montiranom političkom procesu, koji je kao i cijela jedna, vjerojatno i pretežita vrsta sudskih političkih procesa u komunizmu, bio zasnovan na nasumičnim optužnicama, jer se primarno i nije sudilo pojedincima, za njihova pojedinačna djela, nego se sudilo određenom načelu, ideji, uvjerenju, ili se sudilo već samoj pretpostavci da bi se određena ideja mogla ovladati elitom zajednice, tako je umjesto dvanaestero muškaraca i žena predvođenih anonimnim sarajevskim pravnikom Alijom Izetbegovićem, moglo biti suđeno nekoj drugoj skupini muslimana, za čijeg bi zločinačkog predvodnika bio izabran neki drugi od stotina, a možda već i koje tisuće potencijalno pogodnih muslimanskih intelektualaca, vjernik, izvanpartijac, možda čak i član Partije. I onda bi taj, po neumitnoj logici kolektivne frustracije i povijesne nužnosti, sedam godina kasnije bio izabran za vođu muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, i predvodnika najmoćnije stranke u zemlji. Pamtim do danas naslov iz sarajevskog političkog tjednika Svijet, koji će u broju od sljedećeg tjedna uvesti svoje čitateljstvo u ritam događaja: "Četa mala, ali zatrovana". Kasnijih tjedana ili već mjeseci nepoznati narodni pjesnik je smislio jedan još efektniji naslov: "Bog u službi bratoubilaštva". Čovjek je morao imati vrlo oskudnu maštu, pa do kraja povjerovati u taj naslov i u ono što ispod njega piše. Ali je, s maštom ili bez mašte, morao osjećati strah, čije su dubina i snaga ovisile, pretpostavljam, o tome je li imenom bio musliman, ili je bio nešto drugo. Ovoga se nisu plašili samo oni koji su time upravljali. Ili je i njih bilo strah.

U taj petak, 8. travnja održana je, povodom priopćenja iz Tužilaštva, sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Skup je, kako to biva u Jugoslaviji, a naročito u Bosni, još od vremena Rezolucije Informbiroa, imao dvojaku funkciju: kao manje važno, bilo je to izvještavanje o onome što se dogodilo, usaglašavanje stavova i formuliranje smjernica za dalje djelovanje, kroz partijske forume i kroz javnost, ali, važnije od toga, sjednica je sazvana da bi se provela svojevrsna pojedinačna diferencijacija, i da bi svatko, svaki član Predsjedništva, a naročito drugovi muslimanske nacionalnosti, iznio svoje lično mišljenje o akciji uhićenja, i da bi, što je zapravo i najvažnije, izgovorio nedvosmislene riječi osude. Od takvih riječi žive i Partija i društvo, one se, te riječi osude, nedvosmislene, ledene, a u isto vrijeme vatrene, hladne i bezdušne, ispunjene najponesenijim revolucionarnim osjećajima, osude jednoga čovjeka, koja je u isto vrijeme i osuda zajednice, ugrađuju u svakodnevicu zajednice, u živote svakog radnog čovjeka i građanina, i presuđuju, izričitije od svakog suda, životima onih na koje se odnose. Stenogram s ove sjednice, naravno, postoji, ali nikada nije objavljen, premda bi ga bilo zanimljivo u cjelini iščitati. Pisac ovih romanesknih vježbi po temama i kronikama jedne prijeratne godine sluti da je cijeli taj stenogram jedna velika i već dovršena društvena i povijesna drama, koju bi se, bez naknadnih intervencija, moglo postaviti na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta, ili je se snimiti i emitirati kao višesatnu radio-dramu. Taj stenogram gotova je građa za roman, koji bi, međutim, trebao napisati neki muslimanski, od nacionalnog preimenovanja iz 1993. bošnjački pisac, ili tek jednoga toma u muslimanskoj romanesknoj tetralogiji, posvećenog događajima iz te jedne jedine godine.

Sociolog Šaćir Filandra stenogramom sjednice Predsjedništva CK SK BiH, od 8. travnja 1983, poslužio se u knjizi "Bošnjačka politika u XX stoljeću", iz koje saznajemo da su tog dana svoje stavove najtemeljitije i najopširnije iznosili Hamdija Pozderac, te braća Nijaz i Raif Dizdarević. Što promatrača iz godine 2023. neće začuditi, kao što ne bi tog 8. travnja 1983. čudilo ni njegovog sedamnaestogodišnjeg predšasnika, e samo da je ovakvo što mogao znati, jer su Pozderac i Dizdarevići bili daleko najmoćniji muslimanski političari u tadašnjoj Bosni, te uz pojedince iz srpske i hrvatske zajednice i općenito najmoćniji ljudi u Bosni. Njih su trojica jedini nesumnjivo znali za istragu i za uhićenja koja je dva tjedna ranije provodila Služba državne sigurnosti, ali su isto tako, sva trojica, bili glavni casting directori operacije. Nisu određivali tko će, redom, biti uhićen i optužen, ali jesu, upravo njih trojica, kojem će okružju i kakvom svijetu pripadati, koliko će se visoko i široko ići, koje će strukture biti zahvaćene, vjerske, svjetovne, institucionalne, izvaninstitucionalne, i hoće li ozloglašavanje zahvatiti isključivo vjerske krugove, ili ćemo zaći u vlastitu utrobu i proširiti proces na partijske krugove i na onaj licemjerni i vazda prilagodljivi svijet, kakvog je među komunistima Muslimanima taman koliko i među Hrvatima i Srbima, koji je jednom nogom u Partiji, a drugom u crkvi ili džamiji. I još nešto su, u to nema baš nikakve sumnje, odredili Hamdija Pozderac i braća Dizdarevići: koje će biti vodeće figure skupine ozloglašenih? Prema Šaćiru Filandri, inače obaviještenom i nesklonom velikim fabulacijama, Predsjedništvo CK SK BiH raspravljalo je i o tome da li da se skupini, kao njezin nesumnjivi čelnik, daleko najjača, intelektualno, moralno i politički najkrupnija figura, priključi Ahmed Smajlović, teolog i islamski propovjednik, doktor znanosti s kairskog El Azhara, dugogodišnji predsjednik Starješinstva Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, prevoditelj Selimovićeva romana "Derviš i smrt", te suprevoditelj "Hasanaginice" na arapski, jedan od onih odistinski iznimnih, pomalo i samoniklih ljudi, kakvi se u našim krajevima pojave rijetko u svakoj našoj zajednici. Smajlović je u narodu bio čuven kao vaiz (propovjednik, tumač vjere narodu…), govorio je na svim masovnim okupljanjima muslimanskih vjernika po Bosni, a bio je, kažu, tipičan predstavnik prvog postkolonijalnog naraštaja propovjednika u muslimanskom svijetu, koji su se priklonili diskursu lokalnih, ideološki vrlo heterogenih oslobodilačkih pokreta, pa su žestoko kritizirali i Zapad, i vrijednosti liberalne demokracije i kapitalizma, ali i sam kršćanski svijet. Kako je Smajlovićev diskurs bio gotovo savršeno u skladu s jugoslavenskom politikom nesvrstanosti i njezinim tekovinama, tako se vlast, koja je po Bosni pomnije nego igdje pratila šta govore i o čemu propovijedaju vaizi i propovjednici svih vjera, krajnje blagonaklono odnosila prema njegovoj kritici Zapada, pa čak i kršćanskoga svijeta. Sve dok na otvorenju džamije u Slimenima kod Travnika Smajlović nije, uzdižući u svome vjerničkom puku osjećaje samopoštovanja, i zanoseći se u vlastitom govorništvu, izgovorio "da je islam poklonio Europi renesansu i da je Europi spas u islamu". Tu ga je stigao prijekor službene Komisije za vjerske zajednice, ali uz prijekor išla je i ta vrlo nezgodna posljedica da više nije bio neprimijećen od onih od kojih je prethodno, kao i svaki pametan i oprezan čovjek, želio ostati neprimijećen. U tom trenutku Ahmed Smajlović već je bio nositelj Ordena zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom, kojom ga je 30. rujna 1981. odlikovalo Predsjedništvo SFRJ.

KRATKA POVIJEST 1983. GODINE Jergović: Prvo pomicanje sata u Jugoslaviji

Šaćir Filandra u svojoj knjizi tvrdi, pozivajući se na stenogram, da su tog 8. travnja doktora Ahmeda Smajlovića od belaja i bespotrebne slave spašavali Nikola Stojanović, u to vrijeme najmoćniji Srbin u Bosni, i Hamdija Pozderac. Teško je zamisliti što bi se dogodilo da je za najkrivljeg, to jest za prvookrivljenog na Sarajevskom procesu, umjesto Alije Izetbegovića, anonimnog pravnika, kojeg je i u vjerskim krugovima malo tko poznavao, bio odabran Ahmed Smajlović, nesumnjivo najuglednija muslimanska vjerska ličnost u Bosni, uglednija i od Naima Hadžiabdića, reis ul uleme, kojeg je pratio glas režimskoga, partijskoga čovjeka. Naravno da se nitko ne bi pobunio, kao što se nitko ni ovako nije bunio, jer je 1983. narod po Bosni, muslimanski kao i svaki drugi, bio duboko anesteziran Titovom vladavinom, blagodatima bratstva&jedinstva, kao i policijskim terorom, međusobnim uhođenjem i vladavinom struktura koje nipošto nije odlikovao liberalizam kakvog je bilo u Partiji, zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine, ali bi rana i frustracija po posljedicama procesa morala biti dublja, te na neki način i - autentičnija. Ahmed Smajlović bio je mlad čovjek, tog travnja nije još navršio ni četrdeset i petu. Rodom iz Srebrenice, neće on biti duga života. U srijedu, 10. kolovoza 1988, (one godine kad pomilovani i na slobodu pušteni bivaju svi osuđeni u Sarajevskom procesu) izlazi sa ženom iz stana u koji se tih dana baš bio uselio, i pada na pragu pokošen infarktom. Sutradan ujutro umire. Bilo mu je pedeset, i očito mu nije bilo suđeno da dočeka pad komunizma. Da je članove Predsjedništva Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine prenio njihov zanos, da se Nikola Stojanović nije umiješao u cijelu stvar, da ga je Hamdija Pozderac prešutio, možda čak i da nije bilo onoga ordena, pa da je doktora Ahmeda Smajlovića tog 8. travnja, ili jednog od sljedećih dana uhapsilo, pa pridružilo skupini "muslimanskih intelektualaca" u istražnome zatvoru, vrlo je vjerojatno da bi ovaj čovjek umro u zatvoru i da bi tako postao nacionalni mučenik u svome narodu, otprilike na onaj način na koji je Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Hrvata to Alojzije Stepinac. Samo što bi ovo mučeništvo bilo mnogo svježije od Stepinčevog, dok bi Smajlovićeva odgovornost pred zakonom i poviješću bila neusporedivo manja od Stepinčeve. Iz mučeništva u nas se nikad ništa dobro ne rodi. Danas po Ahmedu Smajloviću naziv nosi Islamska gimnazija u Zagrebu.

Ali što je pokrenulo ovaj zakašnjeli montirani politički proces, jedan od većih u jugoslavenskoj socijalističkoj povijesti? Unutarnja politička potreba vladajuće i jedine Partije? Partija se hrani, obnavlja se i jača kroz ovakve događaje. Tako je bilo u Staljinovo vrijeme, a tako je i danas, s proljeća 1983. Ili nije tako? Postoji nešto što je pokrenulo dugi lanac uzroka i posljedica, obilježen, naravno projektiranom paranojom: u nedjelju 2. siječnja 1983. u Teheran su, u Islamsku Republiku Iran, gdje se baš i nije tek tako tih godina putovalo, avionom letjeli budući okrivljenici: Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Huso Živalj i Hasan Čengić. Trebao je ići i Alija Izetbegović, ali nije pošao jer mu se udavala kći Sabina. Što su njih petorica radili u Teheranu, s kime su se sastajali, o čemu su razgovarali, samo po sebi više i nije važno, niti se u proljeće 1983. činilo tako važnim, jer je već to što su išli u Teheran samo po sebi bilo dovoljno strašno. Islamska je revolucija otpočetka, još od zime 1979., u Jugoslaviji bila na zlu glasu. Je li razlog tome bio u prethodnom našem prijateljstvu sa šahom Rezom Pahlavijem, inače zakletim antikomunistom, ili je razlog bio u instantnom i neraskidivom prijateljstvu s iračkim režimom i diktatorom Sadamom Huseinom, u koje je bila ugrađena i golema gospodarska suradnja, u koju je ulazio i neprestani angažman jugoslavenskih, naročito bosanskohercegovačkih građevinskih i privrednih tvrtki, u Iraku, ili se pravi razlog naše dubinske nevoljkosti prema Homeiniju ipak prvenstveno ticao unutarnjih jugoslavenskih prilika, ili recimo ideje da islamska revolucija narušava naš revolucionarni primat u nesvrstanom svijetu, to je zapravo nemoguće znati. Ali je važno imati na umu da se to neraspoloženje i ta neprestano potencirana negativna emocija nisu bitno ticali ni svjetske diplomacije, ni političkih odnosa u svijetu, a najmanje su se ticali onoga na čemu se najviše insistiralo, represivne i natražnjačke prirode Homeinijeva režima, budući da je među najvećim jugoslavenskim nesvrstanim prijateljima itekako bilo onih koji su Homeiniju u tom smislu bili ravni, ako već nisu bili od njega i gori.

Ono što se, međutim, drugovima iz Centralnog komiteta nikako nije moglo svidjeti, naročito Hamdiji Pozdercu i braći Dizdarevićima, a onda i ostalim drugovima Muslimanima s velikim M, bilo je to što je islamska revolucija u Iranu imala određeni sentimentalni odjek među muslimanskim vjernicima u Bosni. Već to što ze revolucija zove islamska - a revolucija je nužno zvučala kao nešto dobro u rječniku i imaginariju epohe - i što joj je na čelu jedan ozbiljan dedo, duge bijele brane, s turbanom na glavi, morala je, naročito neukom vjerničkom svijetu, ali ne samo neukom, zatitrati srcem. Pritom, drugovi komunisti su u Bosni bili suočeni i s tom nevoljom da se islamska revolucija u Iranu vremenski i povijesno preklapa sa smrću druga Tita, i prazninom koju ta smrt za sobom ostavlja u dušama, glavama i ideološkim imaginarijima pojedinaca i zajednica u Jugoslaviji. Tu bi se prazninu moralo nečim ispuniti, jer ako mi to ne učinimo, učinit će neprijatelj. A neprijatelji su, zapravo, svi drugi, svi koji nisu mi. Uključujući imama Homeinija, još uvijek više kao imaginarnu figuru u glavama naših vjernika, nego kao stvarnog čovjeka. I tako je onda putovanje petorice idealista, različitih generacija, iz različitih društvenih slojeva, koji su i po obrazovanju međusobno bili vrlo udaljeni, moglo biti iskorišteno kao povod za veliku društvenu akciju, u kojoj će montirani politički proces biti tek onaj najvidljiviji i najspektakularniji element. Tome je pridružena "Islamska deklaracija", spis koji je Alija Izetbegović započeo još 1966, a dovršio ga i objavio četiri godine kasnije, brošura na 32 stranice ili dva tiskana tabaka. Taj tekst, koji sam autor opisuje kao "Jedan program islamizacije muslimana i muslimanskih naroda", kao cilj mu navodeći "islamizaciju muslimana", a kao devizu "vjerovati i boriti se", koji ću pun nestrpljenja uzeti na čitanje 1988. ili 1989. godine, u svom je tonu imao nešto od poleta i vedre borbenosti jugoslavenskih partijskih brošura iz pedesetih i šezdesetih. Samo što je proleterski internacionalizam zamijenjen zajedništvom muslimanskog svijeta, a historijski je materijalizam zamijenjen Bogom i čovjekovom vjerom. Pritom, tekst se očigledno odnosio samo na muslimane i na muslimanski svijet, tako da nisam imao toliko mašte, toliko znanja, ili naprosto toliko vjere u razloge svijeta na odlasku, pa da shvatim što je zapravo u tom tekstu, pa da njegov autor bude kažnjen sa 14 godina zatvora, da bi mu se pred sljedećim sudskim instancama kazna smanjivala na 12, pa na 9 godina. I još nešto, već kao sedamnaestogodišnjak, nisam razumio: kako je moguće da netko 1970. objavi knjigu, za koju mu tek 1983. sude? Znači li to da knjigu u međuvremenu nitko nije pročitao, ili da je nije pročitao onaj koji je nadležan za čitanje knjiga zbog kojih će se njihovim autorima suditi? Ono što je 1983. bilo zbunjujuće i uznemirujuće u vezi s "Islamskom deklaracijom", i što će i svih sljedećih godina stvarati nelagodu, za mene bilo je što ta okolnost, što tih trinaest godina koje su protekle od 1970. do 1983. nikog kao da nisu uznemiravale i sablažnjavale. (Inače, u to je vrijeme i među običnim svijetom bila već živa svijest, koju su otvoreno i slobodno širile bolje zagrebačke i beogradske novine, uključujući i omladinsku štampu, da nitko ne bi trebao ni smio ići u zatvor zbog onoga što misli i govori, a pogotovu zbog knjiga koje objavljuje.)

O onome što se unutar zajednice uz koju sam živio, s kojom sam se miješao, te joj u određenom smislu i pripadao, onako kako svaki čovjek unutar živoga višenacionalnog društva pripada svim markantnijim njegovim dijelovima, a ne samo onom dijelu kojem imenom pripada, zbivalo u zimu i u rano proljeće 1983. po Sarajevu i širom Bosne, saznavat ću malo-pomalo tek za ratnih i poslijeratnih godina, od ljudi koji su mi bili bliski, a potekli su iz muslimanskih vjerničkih obitelji. O tome će se i naknadno govoriti samo u povjerenju, kao o nečemu što čovjeka posramljuje, i tek će u vremenima lokalnih naših postmodernih nacionalnih preporađanja to postati tema o kojoj će se brbljati na svakom koraku i u svakoj prigodi. Ali o onome o čemu se na takav način brblja, saznaje se manje nego o onome o čemu se nikako ne govori.

U tih nekoliko mjeseci, dok je politički proces bio u fazi montaže, Služba državne sigurnosti radila je punom parom: sazivani su informativni razgovori, ljudi su privođeni na ispitivanja, zorom im se dolazilo na vrata, Služba je pod prisilom ishodila priznanja svakovrsnih verbalnih i terorističkih zlodjela, mašinerija se preko svake mjere zagrijevala i, naravno, pretjerivala u proizvodnji krivaca i svjedoka, što će kasnije dovesti do povlačenja priznanja i brojnih komplikacija tokom procesa, koje će na kraju, vjerojatno, proizvesti kontraefekte i iz perspektive samih naručitelja.

Mi smo, pak, na Sepetarevcu 23, sve to promatrali i doživljavali kroz perspektivu tete Almase, naše prve komšinice s broja 21, i kućne prijateljice, s kojom smo se voljeli i posjećivali.