Jergović: Prvo pomicanje sata u Jugoslaviji

Dok se po Sarajevu topio posljednji snijeg te zime, skoren i garav od gradskoga smoga i luga, kojim su starije žene posipale led po strmim ulicama naših mahala, da narod ne lomi vratove, ja sam jednu djevojku pozvao u kino. Nije to bila ona u koju sam već godinu-dvije stvarno zaljubljen: nju se ne bih odvažio zvati. Gimnazijska drugarica, generaciju od nas mlađa, djevojački mudra i načitana, redovna na koncertima i predstavama, lijepa, ali ne i pretjerano popularna, prema meni vrlo blagonaklona, skoro da je predstavljala idealtipsku figuru moje adolescentske opsesije. Vjerojatno bih se mogao u nju zaljubiti ako bi pristala sa mnom poći u kino. Ili se ne bih ni morao zaljubiti, nego bih sebe samo uvjerio da se nekome, nekoj curi, mogu svidjeti. A to je ona crta i granica do koje su zapravo dopirale moje erotske i zaljubljivačke ambicije. Jednom će to, možda, biti malo ili ništa, ali tad je, u ožujku ili travnju 1983, nemjerljivo najveća ambicija mog života. Ništa što kasnije budem želio i pokušavao, ništa za čim budem čeznuo, ništa o čemu budem potajice maštao, neće biti tako krupno i neostvarivo kao to da se kao muškarac svidim nekoj djevojci iz gimnazije.