Dok se po Sarajevu topio posljednji snijeg te zime, skoren i garav od gradskoga smoga i luga, kojim su starije žene posipale led po strmim ulicama naših mahala, da narod ne lomi vratove, ja sam jednu djevojku pozvao u kino. Nije to bila ona u koju sam već godinu-dvije stvarno zaljubljen: nju se ne bih odvažio zvati. Gimnazijska drugarica, generaciju od nas mlađa, djevojački mudra i načitana, redovna na koncertima i predstavama, lijepa, ali ne i pretjerano popularna, prema meni vrlo blagonaklona, skoro da je predstavljala idealtipsku figuru moje adolescentske opsesije. Vjerojatno bih se mogao u nju zaljubiti ako bi pristala sa mnom poći u kino. Ili se ne bih ni morao zaljubiti, nego bih sebe samo uvjerio da se nekome, nekoj curi, mogu svidjeti. A to je ona crta i granica do koje su zapravo dopirale moje erotske i zaljubljivačke ambicije. Jednom će to, možda, biti malo ili ništa, ali tad je, u ožujku ili travnju 1983, nemjerljivo najveća ambicija mog života. Ništa što kasnije budem želio i pokušavao, ništa za čim budem čeznuo, ništa o čemu budem potajice maštao, neće biti tako krupno i neostvarivo kao to da se kao muškarac svidim nekoj djevojci iz gimnazije.
Da su postojali mailovi ili SMS-ovi, bilo bi mi mnogo lakše. Da sam bio u stanju, kao što drugi vjerujem jesu, opušteno i prostodušno pozivati drugarice u kino, jednu, drugu, pa treću, ne obazirući se na to što me odbijaju, bilo bi mi lakše. Ali ja sam, da bih je pozvao u kino, morao pomno isplanirati cijeli događaj, kao da planiram pljačku banke ili ubojstvo, a da sve djeluje prirodno i obično. Trebalo se to dogoditi onoga dana kad nam, oboma, nastava jednako traje, pa da je sačekam ispred razreda, i kao slučajno pitam ideš li kući?, a ona kaže idem kući, umjesto da kaže da se ide naći s prijateljicama, hoću li i ja?, ne, neću, ja moram kući, i da onda zajedno prošetamo od gimnazije do tramvajske stanice na Čeki, tojest ispred Narodne banke, i da na vrijeme navedem razgovor na film, na nove filmove, na ono što igra u Tesli, Romaniji ili Dubrovniku, recimo na "Petrijin venac", film Srđana Karanovića, koji baš u martu 1983. igra u kinu Romanija, i da je onda opčinim svojim govorenjem o romanu Dragoslava Mihailovića po kojem je film snimljen, ali da u tome ne pretjeram, da je opčinim upravo tako i toliko da je u sljedećem trenutku opušteno, najopuštenijim glasom koji se uopće može zamisliti, glasom nekoga kome to uopće i nije važno, glasom nekoga kome se podrazumijeva da će ona reći Da, pozovem u kino na "Petrijin venac"…
Sve sam, dakle, bio isplanirao, toga se još sjećam, pa sam je pratio do tramvajske stanice na Čeki, pozvao sam je u kino, ne pamtim koje kino, ni koji je bio film - zbilja je to mogao biti "Petrijin venac" - a ona me je, pred sam ulazak u tramvaj, u najvećoj zamislivoj nezgodaciji, odbila. To odbijanje je zvučalo poput ostavljanja ranjenog vojnika u neprijateljskom okruženju, zvučalo je poput rastanka dvoje ljudi u autu koje tone na dno mora - ona će se spasiti, a njemu je suđeno da se utopi - zvučalo je onako kako danas više ništa ne zvuči. Možda sam joj na to odbijanje rekao: dobro, nema veze! Možda ništa nisam rekao. Ali sigurno je nisam pitao: a zašto nećeš? Premda mi se, četrdeset godina kasnije, učini logičnim upitati je upravo to. A zašto tog marta 1983. nisi htjela sa mnom ići u kino? Pa nisam te htio ženiti, nisam te ni zvao da sa mnom skidaš mrak s očiju, ništa od tebe nisam htio, niti sam išta od tebe očekivao, pa onda zašto? Možeš li uopće zamisliti koliko mi je tada to bilo važno? Tako bih je, četrdeset godina kasnije, upitao, tu svoju dobru i dragu gimnazijsku drugaricu, ali ne mogu to učiniti, jer je mrtva. I ništa više neću reći: ni kako je, ni gdje je, ni zašto je umrla, neću reći kako se zvala, jer bih se, čini mi se, raspao kada bih rekao. Četrdeset godina kasnije, na pragu epohe zaborava, raspada jezika, govora i riječi, četrdeset godina kasnije, kada svaka slika vrijedi tisuću riječi, i kada više ništa od onoga što nam se zbilja dogodilo ne postoji kao događaj, dokument, kronika, nego je pretvoreno u digitalni zapis, u prepravljenu i popravljenu povijest, u život anesteziran zabranama i ograničenjima koje nalaže sveprožimajuća i sveudiljna politička korektnost, briga za manjine, stvarne i nestvarne, briga za stvorenja, živa i imaginarna, četrdeset godina kasnije, dok se nje sjećam, i tog dugo pripremanog i planiranog poziva za kino, i dok me od tog sjećanja u purpurnim valovima obliva sram, najdublji dječački, četrdeset godina kasnije ja sam, ipak, živ, nekako sam se uspio snaći, vozio sam pažljivo, nisam uživao u alkoholu, bio sam pažljiv sa svim drogama i narkoticima, nisam imao velika očekivanja od ljudi i od života, imao sam sreće s mecima i granatama, imao sam sreće s onima koji su me štitili i voljeli, a ona je mrtva, mrtva, mrtva, ona je tako potpuno mrtva, kao gaj Julije Cezar, kao Ivan Goran Kovačić i Marija Bursać, ona je začudno mrtva, kao zemlja, kao kamen, i njezino odbijanje da pođe sa mnom u kino postoji još samo u mojoj svijesti, ali postoji intenzivno, postoji dublje i trajnije od koječega drugog što u meni također postoji, postoji intenzivnije nego što je ikad ona u meni postojala, postoji intenzivnije nego što u meni postoji njezina smrt.
I ono što je svakako vrlo zanimljivo, o čemu bih sad da govorim ako bi bilo nekog da me posluša, o čemu bih sad da pišem, pokušavajući se vratiti u 1983, pokušavajući provesti nešto što je, naravno, nemoguće, da prodrem u tu godinu, da se vratim u sedamnaestogodišnjeg sebe, i da sve ono što će se nakon toga događati proživim na drukčiji način, ono o čemu bih, dakle, sad da pišem, i što me čudi više od svega drugog jest da sam u knjigama koje sam pisao, u knjizi "Otac", u knjigama "Rod" i "Selidba", pregorio bližnje, sramoteći ih da bih anestezirao sav jad koji ih je nadživio, pišući katkad o ocu i majci i gore od onoga kako je stvarno bilo, čudi me da sam u tim knjigama pregorio i sebe, onakvog kakav sam bio, dokinuvši si, nakon što sam dokinuo njih dvoje, i dom, i grad, i domovinu, dječaštvo svoje i adolescenciju, dostojanstvo ljudsko u sjećanju, pa sam tako ostao sam u sadašnjosti, bez ikakvog uporišta i zaklona u onome što je bilo, čudi me da sam o svemu sve mogao reći, ali o tome kako me je ta mrtva djevojka odbila za kino, ja ne mogu govoriti, ili govorim teško, govorim jedva, s takvim nepodnošljivim sramom i tugom koja me iznutra ždere, srče mi srž iz kostiju. Ne mogu o njoj govoriti, i općenito ne mogu govoriti o svim tim djevojčicama i djevojkama kojima nisam bio drag.
Godina 1983. važna je, kao posljednja godina pred 1984, pred godinu koja u stvarnost stiže iz metafore. Godina 1983. važna je kao posljednja godina u razdoblju jugoslavenskog titoizma, i prva predratna godina u životima naše generacije. Ali ta godina je, zapravo, posljednja godine moje emocionalne i erotske čežnje, samoće i pustoši. Sljedeće godine, u kolovozu, idem u vojsku. U martu 1983. to mi je već na umu, opterećuje me, plaši i usmrćuje. Što godina dalje bude odmicala, strah od vojske bit će intenzivniji. Čitat ću sve kraće i kraće romana, planirati život u sve kraćim i kraćim vremenskim fragmentima: ništa duže od tri mjeseca, ništa duže od mjesec dana, ništa duže od tjedna… Dolazi vrijeme kada ću razgođivati vrijeme onako kako zatočenik u logoru razgodi komadićak suhog kruha. U tom će vremenu strah od vojske pomalo preuzimati prostor emocionalne opsesije. Od kolovoza 1984. pa do rujna 1985. potrajat će ne-vrijeme, bit će to siva mrlja u životnom kalendaru, nakon čega započinje novo doba: na Sepetarevcu približava se epoha Nonina umiranja, ostarila je jako u tih mojih petnaest mjeseci vojske, a moj se ljubavni život, posve nepredviđeno i neočekivano, mimo ikakvoga mog angažmana, naglo rastvara i oslobađa. Kao da je netko otvorio neke kapije, kao da sam raširio ruke u zagrljaj… Nakon toga proći će ratovi i desetljeća prije nego što se odvažim ponovo misliti o onima koje su me odbijale, a onda i o onima kojima se nisam usuđivao ni prići, a bio sam u njih zaljubljen. A kada konačno počnem i o njima misliti, godina 1983. najednom će se pojaviti kao velika raskrsnica.
Sredinom ožujka, jednoga dana koji ne mogu precizno odrediti, u svim dnevnim novinama koje sam kupio, u Vjesniku, beogradskoj Politici i Borbi, te u Oslobođenju, na koje smo još uvijek pretplaćeni, pa nam svakoga jutra u pola šest stiže pred kućna vrata, pojavljuje se riječ čije mi je značenje nepoznato: autarkija, kako piše u Vjesniku, autarhija, kako piše u Politici, Borbi i Oslobođenju. Naime, radna grupa, sastavljena od neovisnih stručnjaka, u svom je izvještaju o odnosima u Federaciji, sačinjenom za državni i partijski vrh, donijela nalaz da se republike "autarkično ponašaju". Nižu se vijesti, izvještaji i komentari. Na večernjim televizijskim dnevnicima, koje u to vrijeme neredovito gledam, autarkija postaje riječ dana. Nitko, naravno, nema potrebu reći što je to autarkija. A iz konteksta nemoguće je precizno razumjeti. Govor političkih foruma u socijalizmu blizak je teološkom diskursu učenijih crkvenih propovjednika. Osjeća se duh izgovorenih riječi, ali nejasno ostaje njihovo značenje. Pritom, u forumskom, kao i u teološkom govoru, obično se govori samo o načelnome. Komunisti, kao i biskupi, osuđuju zla djela, a ne ljude. Sve dok ne započne lov na vještice. A o zlim djelima govori se tako da se u njima ne prepoznaju konkretni događaji. Revolucija se, na putu u komunizam ili u život vječni i u uskrsnuće, vazda čuva pada u kal i blato svakodnevnih banalnosti.
Pritom, 1983. se od 2023. razlikuje i po tome što je mnogo teže otkriti značenja nepoznatih riječi. Ne postoji internet, a u leksikonima, enciklopedijama, rječnicima koje nalazim među knjigama na Sepetarevcu, autarkije nema. Iz konteksta je, ipak, jasno da se riječ odnosi na ekonomiju i privredu, i da znači nešto loše. U Hrvatskoj enciklopediji naknadno otkrivam niz dragocjenih objašnjenja. Dragocjena mi je svaka riječ u natuknici:
"Autarkija (grč. αὐτάρϰεıα).
1. Samodostatnost, samodovoljnost, zadovoljstvo samim sobom, vanjska i unutarnja neovisnost. U stoičkoj filozofiji i kod Epikura, čovjekova neovisnost o vanjskim okolnostima i afektima, a to je također pretpostavka eudajmonije. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krjepost, ili krjepost umjerenosti, tj. zadovoljstva malenim.
2. Stanje izolacije zemlje od međunarodnih veza, odn. naziv za politiku kojom se određena država teži, u svakom pogledu, što više osamostaliti u odnosu na druge države, sama zadovoljavajući što veći broj svojih potreba. Ekonomska autarkija, naziv je za gospodarsku politiku pojedinih država kojom se teži podmiriti sve gospodarske potrebe vlastitom proizvodnjom, bez uvoza, izolirati nacionalno od svjetskog gospodarstva, te domaće tržište od svjetskih konjunkturnih kretanja."
Dok čitam ova objašnjenja, u koja je, makar i bez takve namjere, uz značenje pojma upisana i povijest jedne riječi, njezino trajanje u različitim epohama i brojnim ljudskim životima, uključujući i epohu iz koje je proizašla radna grupa iz 1983, o čijim nalazima sredinom ožujka 1983. pišu sve dnevne novine, učini mi se da naknadno shvaćam sva moguća značenja jedne fatalne medicinske dijagnoze. I biva mi jasno zašto su se u ono vrijeme svi dobro čuvali krajnjih tumačenja pojma autarkije. Pritom, vrlo je zanimljivo kako se autarkija i u svojim negativnim ekonomskim, gospodarskim i političkim značenjima iz enciklopedijske natuknice, jednako kao i u načelno pozitivnim filozofskim značenjima kod stoika i u Epikura, pa čak i u teološkim tumačenjima riječi, uspijeva preslikati na događaje iz ožujka 1983, te na sve ono što će se zatim događati.
Iz osjećaja "samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstva samim sobom" proisteći će težnja za potpunom "vanjskom i unutarnjom neovisnošću", pa i po cijenu "izolacije zemlje od međunarodnih veza". Pritom, doista je, potpunim ostvarenjem ekonomske i političke autarkije, ostvarena eudaimonija: unutarnja sreća društva i svakog pojedinca koji se u stanju u potpunosti identificirati s društvom, zasnovana na "samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstvu samim sobom". To je ideal "kršćanske krjeposti", "krjeposti umjerenosti", to je ideal "zadovoljstva malenim". To je gotovo savršeno precizna definicija državnoga i nacionalnog osamostaljenja, koje će savršeno logično proizaći iz autarkičnih odnosa unutar Federacije, koje radna grupa dijagnosticira početkom 1983, a javnosti svoju dijagnozu predstavlja sredinom ožujka te godine. Ono što će predstavljati odstupanje, i što se 1983. još uvijek ne osjeća, ili to nije u stanju osjetiti sedamnaestogodišnjak čija je pogođenost time što gimnazijska drugarica ne želi s njim u kino na svaki način bezmjerna, jest krvavi rat koji će nastupiti 1991. i 1992, koji će, istina, biti vođen osjećajem "samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstva samim sobom" unutar najveće i najnaoružanije republike u Federaciji, te naroda koji je toj republici gravitirao, ali će, istovremeno, trajno poništiti sav jad i bijedu "samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstva samim sobom" u onim manjim i slabije naoružanim republikama i njihovim narodima. Jer, koliko god se 2023. rat drukčije tumačio, istina je da ni 1991. ni 1992. manje jugoslavenske narode za rat nije motivirala njihova autarkija. Motivirala ih je borba za opstanak. Isto tako, ona najveća i najnaoružanija republika nije bila u ratu vođena eudaimonijom. Ona je, eudaimonija, posve paradoksalno, pripala manjim i slabijima, kad god bi im se učinilo da su uspjeli obraniti svoje gole živote. Na kraju, međutim, gubitnici će postati svi, od najveće do najmanje jugoslavenske republike, s tim da će poraz najvećih, posve logično, biti najveći. Autarkija, naime, ne može proizvesti ništa dobro. Autarkija je vrelo nesreće, čak i u trenucima kada se pričinja samim idealom ljudske i narodne krjeposti.
Autarkija je u Jugoslaviji prethodila nacionalizmu. Neosviještena, gospodarska i ekonomska samodovoljnost, zatvaranje u sebe, te definiranje društvenog prosperiteta, sreće i napretka granicama vlastite republike, još uvijek, u proljeće 1983, nisu podrazumijevali preporod ideja, uvjerenja i afekata iz 1941, i vremena građanskog rata u Jugoslaviji. Štoviše, takva su se uvjerenja i afekti činili udaljenijim, tuđijim, stranijim, gotovo antropološki nevjerojatnijim nego za života Josipa Broza Tita. Tada, u njegovo vrijeme, prije samo četiri, pet godina, još uvijek su se snimali klasični partizanski filmovi, stari su prvoborci i narodni heroji obilazili đake u školama, pa su im prenosili vjerovanja iz doba zla i nesnošljivosti, te se posvuda živom i prisutnom činila ta avet nacionalne netrpeljivosti, čije je žive zemaljske i nebeske vojske narod, predvođen Titom i Komunističkom partijom, potukao 1945. Ali sada, nakon što je maršal zbilja umro, a njegovi su junaci otišli u svoje zaslužene boračke penzije, ili su postali članovi Savjeta Federacije, ali sada, kada se snimaju neki drukčiji filmovi, u kojima se ni o ratu više ne govori iz perspektive junaka i zločinaca, nego se ponešto želi reći o ljudima koji su naprosto bili ratom zbunjeni ili ratom unesrećeni, ali sada kada
školska djeca sve više sliče svojim vršnjacima sa Zapada, pa se oblače kao oni, slušaju istu muziku i čitaju iste knjige kao oni, sada je, 1983. godine, potpuno nevjerojatno da bi itko mogao biti nacionalist. Fanatici su malobrojni, oni imaju dijagnoze, fanatici su neutjecajni, oni su niže obrazovani pojedinci, uglavnom sa sela, iz pasivnih krajeva, disfunkcionalnih i duboko religioznih obitelji… Tako to izgleda iz perspektive 1983, dok radna grupa sa zabrinutošću izvještava o autarkiji u odnosima između jugoslavenskih republika.
Ali onda se, posljednje nedjelje u ožujku, 27. dana mjeseca marta, zbiva nešto novo i neobično. Prema odluci Saveznog izvršnog vijeća, Jugoslavija prelazi na ljetno računanje vremena. U većem dijelu Europe, ili u većem dijelu svijeta s kojim se želimo uspoređivati, uobičajeno je da se kazaljke na satu s proljeća pomiču sat unaprijed, jer to je, zaključak je eksperata različitih struka, da pojedinac, društvo i država uspostave sklad s izmjenama u ritmu dana i noći. Na takav način pridonosi se čovjekovoj psihologiji, provode se značajne uštede u gospodarstvu, naročito u energetici, povećava se industrijska produktivnost… Drugi dio ožujka protječe u novinskoj i televizijskoj kampanji kojom se građanima objašnjavaju svi aspekti i sva korist koju će imati od pomicanja sata. Odsad će se, kažu, svake posljednje nedjelje u mjesecu martu, u dva po ponoći sat pomicati šezdeset minuta unaprijed, tako da će to prvo jutro osvanuti sat ranije, a sunce će na nebu sjati sat duže. Tako će biti sve do posljednje nedjelje u mjesecu septembru, kada će nam izgubljeni sat života biti vraćen, tako što će se sat pomicati šezdeset minuta unazad.
Građani su uzbuđeni i radoznali, kao da jedva čekaju nastupajuću promjenu. Raspituju se jedni kod drugih, komšiluk bruji informacijama i dezinformacijama, kao da je u pitanju kolektivna zagonetka, rebus, pitalica, labirint, pred kojim se zatekla cijela zajednica. Neće se dogoditi ništa loše, nikakvo zlo se iz pomicanja sata ne sluti, osim što se opet čini da nešto nije u najboljem redu s ljudskom memorijom. Kao da nešto nije u redu ni s pamćenjem zajednice, ni s pamćenjima pojedinaca. Naime, nitko se ne sjeća da je već bilo vremena koja nisu tekla prirodnim ritmom, i bilo je godina kada se sat pomicao šezdeset minuta unaprijed, pa šezdeset minuta unazad. Od kraja Drugoga svjetskog rata prošlo je nepunih trideset i osam godina, što je dvije godine manje od vremena koje će proći od 1983. pa do godine kada o toj godini pokušavam misliti, ne bi li se u nju vratio, ali svejedno nikoga da se barem privatno sjeti onoga čega se javno možda i ne smije sjećati: u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kao i na teritorijima koji su bili pod njemačkom okupacijskom vlašću, postojalo je ljetno i zimsko računanje vremena, koje je bilo istovjetno onom koje ćemo mi uvesti posljednje nedjelje ožujka, godine 1983. Josip Horvat u svojoj knjizi "Preživjeti u Zagrebu - Dnevnik 1943 - 1945" zaključuje da se pad NDH konačno i definitivno odvio onoga trenutka kada je ljetni sat, u svibnju 1945, vraćen na svoje prirodno vrijeme.
Ljetno računanje vremena, uče nas leksikoni i enciklopedije, uvedeno je 1916, najprije u Njemačkoj, pa u Austro-Ugarskoj. Postojalo je i za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te Kraljevine Jugoslavije, i zadržano je sve do 1945, kada se pred sam ulazak partizana u Zagreb stvari vraćaju na "Božje vrijeme", ili na vrijeme prirodnih kalendara. I onda, kako je moguće da se u ožujku 1983. nitko toga ne sjeća?
Strategija zaborava važna je, kako za život cijele jedne zajednice, tako i za život svakoga čovjeka. Obiteljski i društveni sklad u velikoj su mjeri zasnovani na strategijama hotimičnog zaboravljanja. Jednom će se, u dalekoj budućnosti, naširoko govoriti o kulturi sjećanja. Ta će sintagma u velikoj mjeri ostati neobjašnjena, ali će se svejedno njome služiti svi. Kultura sjećanja će postati važan društveni imperativ. Međutim, kao što će postojati kultura sjećanja, tako će postojati i kultura zaborava. Moglo bi se reći i ovo: da bi kultura sjećanja uopće postala moguća, mora joj prethoditi razvijena, kultivirana i krajnje empatična - kultura zaborava. Onaj tko je lišen pretpostavki za kulturu zaborava, i tko ne želi zaboravljati, taj se neće moći ni sjećati na način koji bi uvažavao pravo drugoga na sjećanje. A kultura sjećanja zapravo uvijek govori samo o pravu drugoga na sjećanje.
Trinaest godina kasnije, 1996., sat koji smo izgubili u martu nije nam se vratio krajem septembra, nego krajem oktobra. To je već bilo u zrelu jesen, ali u neko buduće, sivo i pusto poslijeratno vrijeme, u vrijeme nakon djetinjstva i dječaštva, kada nije više bilo domova koji mirišu na esenciju, niti su se u pećnicama pred večer pekle paprike roge i patlidžani, kupljeni mimo gradskih pijaca, direktno iz prašnjavog kamiona, s registracijom Skoplja, Gostivara, Kavadaraca, od pospanog Makedonca, koji je kupca obasipao riječima milošte, koje su, izgovorene na njegovom jeziku, zvučale uvjerljivo i istinito, kao blagoslov za neizvjesnu budućnost, kao blagoslov za sjećanje, u kojem će, eto, zahvaljujući njegovim miloštama, biti upamćena i jutena vreća crvenih
roga, i tajanstvo patlidžana, čija se koža crno sjajila kao furniri skupog namještaja u nečijem tuđem stanu, i bit će upamćen ajvar koji smo u jesen 1983. još uvijek pekli. Ustvari, te smo ga godine na Sepetarevcu 23 (tada: Ulica Miladina Radojevića 23) posljednji put pekli, u povijesti te adrese, ali i u povijesti naših života.
