Jergović: Sarajevski proces - Bog u službi bratoubilaštva

Liberalizacija društva koja je nastupila po Titovoj smrti, ali i, općenito, ono što se u nas često nazivalo socijalizmom s ljudskim licem, baš kao da je postojao i socijalizam sa životinjskim, s đavolovim ili s Božjim licem, zasnivala se na imperativnoj potrebi da ostaneš neprimijećen. Paradoksalno je, međutim, baviti se književnošću, filmom ili teatrom, i biti neprimijećen. Ili željeti da budeš neprimijećen. Kao što je paradoksalno i biti sedamnaestogodišnjak, pa još u Sarajevu, u tom leglu i jazbini bratstva&jedinstva, u kojem se dobro pazilo kakav je tko i što netko misli o dogmama socijalizma i jugoslavenske revolucionarne povijesti, koje su u Bosni i Sarajevu doživljavane strogo i neporecivo, onako kako bi se u kakvoj katoličkoj teokraciji doživjele dogme Svetoga pisma i zbivanja iz evanđelja, živjeti s idejom da je važno ostati neprimijećen da bi se moglo biti slobodan. Sve što ti je na umu sa sedamnaest, sve što činiš, što radiš i u što vjeruješ, upravo je to da ne ostaneš neprimijećen. Kako ćeš naći curu ako i dalje budeš neprimijećen? Ili, barem, drugaricu iz gimnazije, drugaricu koja ti se inače uopće i ne sviđa, koja bi s tobom išla u kino? Ne, nakon što promislim ipak nije moguće da je marta 1983. u kinu Romanija igrao Karanovićev "Petrijin venac". Bit će da se to zbilo dvije godine ranije, u ožujku 1981: u kino sam išao sam, sjedio sam negdje u sredini jedanaestoga ili dvanaestog reda, sigurno je bio ožujak, jer sam pred početak filma gledao u svoje zimske adidas cipele, imitaciju planinarskih bakandži, koje su bile u modi tih sezona, i bilo ih je u smeđoj i crnoj varijanti; gledao sam, dakle, pred početak "Petrijinog venca" u svoje adidas bakandže, po kojima je sol, kojom je posipan grad, iscrtala niz fantastičnih geografskih predjela, nepostojećih pokrajina i država… Moralo je to biti u ožujku, godine 1981.