Top News
1444 prikaza

Miljenko Jergović: Pamtit će te narod ko Gavrila, Željko…

1/5
Arhiv Jugoslavije
Što bi bilo sa mnom da sam se slučajno zatekao u Beogradu, na raskrižju Ulice Generala Ždanova i Bulevara revolucije? Bih li i ja krenuo na atentatore?

Nekoliko mjeseci po atentatu, prije nego što je suđenje ubojicama turskog ambasadora u Beogradu i započelo, u jugoslavensko su veleposlanstvo u Teheranu počele pristizati neobične poštanske pošiljke: kuverte različitih dimenzija i oblika, poslane iz iranskih gradova i iz inozemstva, s uvijek istim, šapirografiranim pismom, koje svojeručno potpisuju različiti ljudi. Jugoslavenske vlasti se pristojnim riječima, bez uobičajenih prijetnji i izraženog revolucionarnog žara karakterističnog za oslobodilačke i terorističke organizacije ovoga vremena, mole da se Levonijan i Elbekijan puste na slobodu. Oni nisu zločinci ni ubojice, oni su idealisti, koji se bore za slobodu svoga naroda i za sjećanje na ono što se tom narodu događalo 1915. godine u cijeloj Turskoj. Oni su revolucionari i mučenici, nikome ne žele zlo, niti se za zlo bore, a zar bi ih itko u tome mogao bolje razumjeti od Jugoslavena koji su na jednak način pružili otpor otomanskim osvajačima i nacističkoj okupaciji? Nepoznati armenski epistolarist, koji je u ime živih i mrtvih pisao pismo beogradskim vlastima, nastupajući više u ime metafizičkoga entiteta, nego u ime neke stvarne političke organizacije ili zamišljenog naroda i njegovih interesa, obratio se nečemu što je 1983. bilo još veoma živo u jugoslavenskom kolektivnom sentimentu: partizanskom mučeništvu iz Drugoga svjetskog rata, koje je svoj odjek nalazilo i široko izvan Jugoslavije, u svojevrsnoj opsjeni, više nego mitu, o pet stoljeća mučeništva pod otomanskim zavojevačima. Zanimljivo je naročito ovo drugo: neka pusta armenska duša u Teheranu je, dakle, i u Perziji, gdje oduvijek postoji, kao i u svim metropolama i imperijama zrelog Orijenta, zamjetna armenska zajednica, pozvala se na jugoslavenske bojeve s Turcima. Više je to, naravno, poziv na onu veliku, raskošnu i ludu epsku tradiciju narodnog pjevanja, na deseterački način mišljenja i djelovanja u kulturi i književnosti, koji ne samo da je vladao našim duhom kroz stoljeća, nego je bio važan agens državnog ujedinjenja.

 | Author: Arhiv Jugoslavije Crni mercedes u kome se vozio turski ambasador Arhiv Jugoslavije

I onda je to pismo umnoženo, pa prepotpisano imenima nekih stvarnih ljudi, stotinu i tridesetorice njih, vjerojatno redom Armenaca, pa odaslano na adresu jugoslavenske ambasade. Sve to je, naravno, nadgledala vlast imama Homeinija, zakrvljena s Turskom po svim mogućim osnovama. A Jugoslaveni, pak, s bogatim i paradoksalnim naslijeđem Titove vanjske politike, bili su u tom trenutku, godine 1983, dobri prijatelji i s Turskom, i s Iranom, i sa SSSR-om, i sa zapadnim svijetom, koji je upravo prihvaćao saznanja o zločinu iz 1915. Jedino su ravnodušni bili prema Armencima. Prema istrijebljenim narodima nitko ne osjeća prijateljstvo.

Diplomatska depeša, kojom ambasada u Teheranu izvještava Savezni sekretarijat za inostrane poslove o pristiglim pismima, bila je, naravno, tajna. Za nju 1983. nismo mogli znati, kao što nismo znali ni za pismo, napisano na francuskom, Komiteta za odbranu zatvorenika - boraca za armensku stvar iz Pariza, u kojemu se ljubaznim riječima na jugoslavenske vlasti apelira da Levonijanov i Elbekijanov slučaj nemaju samo krivičnu, nego i političku dimenziju, te da organizacija kojoj oni pripadaju svoje aktivnosti usmjerava isključivo "na turske zvaničnike kao predstavnike države koja se cinično negatorski odnosi prema genocidu izvršenom nad Armencima i suprotstavlja se pravednom rješenju armenskog pitanja". U ovom pismu se izražava žaljenje zbog "neželjenih žrtava jugoslavenskih državljana".

Harutjun Krikor Levonijan iz jugoslavenskog je zatvora pušten potiho, bez ikakvih novinskih izvještaja, na proljeće 1987. Navodno je otišao u Grčku, pa u Libanon, gdje je sudjelovao u raznim manifestacijama u organizaciji Dašnaka, Armenske revolucionarne federacije, koja je formirana još krajem devetnaestog stoljeća, kao trajno najmoćnija armenska politička organizacija, s ograncima u Iranu, Ruskom i Otomanskom carstvu, više zemalja zapadne Europe i u Americi. Kasnije se seli u Armeniju, u glavni grad Erevan. O Levonijanovom puštanju na slobodu prvi su, gotovo nevidljivi člančići u jugoslavenskom tisku objavljeni tek nakon što je on već odavno bio na slobodi.

 | Author: Arhiv Jugoslavije Bolničari pruzaju pomoć ranjenom Levonijanu koji leži na nosilima Arhiv Jugoslavije

Rafi Aleksandar Elbekijan uvjetno je oslobođen tri godine kasnije, pri samom kraju Jugoslavije. Danas, navodno, živi u Bejrutu. Četrdeset godina kasnije obojica su, začudo, živi, a njihova politička misija je u značajnom dijelu ispunjena: zločin nad Armencima iz 1915. godine nazvan je genocidom u dokumentu Ujedinjenih naroda 1985, dvije godine kasnije o genocidu nad Armencima govori se u rezoluciji Europskog parlamenta, da bi zatim parlamenti većine velikih zemalja Zapada, ne obazirući se na sve veći gnjev Turske, izglasavali svoje rezolucije o armenskom genocidu. Na taj je način jedno veliko ljudsko stradanje sedamdesetak godina nakon što se dogodilo zadobilo pravo javnosti, a na neki način i pravo na dokumentirano sjećanje. Bit će to fatalno zakašnjeli demanti onih stoput parafraziranih, pa tako, možda, i izmišljenih riječi Adolfa Hitlera iz 1939: "Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima."

Ali ništa od svega ovog nije moglo postojati u svijesti ljudi, na Bulevaru revolucije, u Beogradu, sat prije podneva, 9. ožujka 1983. Oni su, međutim, svejedno trčali za atentatorima. Sjurili su se kao bez duše za mladićima o kojima nisu ništa znali, osim da su ubili čovjeka u autu, koji je čekao zeleno na pješačkom prelazu. "Ubiše čoveka!", vikali su, "Držite ubicu!", vikali su, I trčali za tom dvojicom kao da im život ovisi o tome, ili kao da su njihovi životi nekom tajanstvenom vezom povezani sa životom čovjeka koji prostrijeljene sljepoočnice, otvorenih očiju u koje se slijeva praznina, grcajući i krkljajući po nekoj refleksnoj reakciji organizma koji se opire smrti još nastoji udahnuti zrak. Možda su potrčali slijedeći onoga prvog koji je potrčao za ubojicom? Ali tko je bio taj prvi, i zašto je potrčao on? Kako je uopće bilo moguće u našim životima, ili u životima naših roditelja i predaka, kako je uopće bilo moguće u našem dvadesetom stoljeću da čovjek riskira vlastiti život tako što pokušava uloviti ubojicu drugoga čovjeka, premda mu to nije posao, premda je student koji se zaputio na fakultet, premda je izveo unuka u šetnju? Ovo posljednje pitanje naročito je važno, jer je to jedno od onih pitanja pomoću kojih uspostavljamo svoje porodične, povijesne, ali i osobne životne kontinuitete. Bez odgovora na njih nemoguće je sklopiti cjelinu jednoga ljudskog života. Bez odgovora na njih nema povijesti, i nema romana, obiteljskog, društvenog, historijskog. Bez odgovora na ovakva pitanja nismo više sigurni jesmo li uopće živjeli, ili je sve ono što mislimo da se dogodilo samo fantom sjećanja. Bolest duše.

 | Author: Arhiv Jugoslavije Živo pamtim što sam osjećao, pa onda i što sam mislio tih dana kad je jugoslavenska štampa bila puna napisa o tome kako su se građani dali u potjeru za atentatorima i kako je Željko Milivojević (na fotografiji) poginuo, a pukovnik Brajević bio teško ranjen, i kako je metak okrznuo glavu domaćice koja je pošla na pijacu - je li, možda, išla na palilulsku pijacu? Arhiv Jugoslavije

Živo pamtim što sam osjećao, pa onda i što sam mislio tih dana kada je jugoslavenska štampa bila puna napisa o tome kako su se građani dali u potjeru za atentatorima, i kako je Željko Milivojević poginuo, a pukovnik Brajević bio teško ranjen, i kako je metak okrznuo glavu domaćice koja je pošla na pijacu - je li, možda, išla na palilulsku pijacu? - koja je raskrilila ruke ne bi li vlastitim grudima zaustavila svijet koji je odnekud nadirao, i koji nije bio u skladu s njezinim doživljajem svijeta. Pa ne mogu se, majka mu stara, ubijati ljudi po Bulevaru revolucije!

Što bi bilo sa mnom da sam se slučajno zatekao u Beogradu, na raskrižju Ulice Generala Ždanova i Bulevara revolucije? Da li bih i ja krenuo na atentatore? Razmišljao sam o tome s nenavršenih sedamnaest, strepeći od toga da bih bio nedostojan trenutka. Strepeći od toga da bih se sklonio u stranu, da bih stao uz neku sivu beogradsku fasadu i da bi mi srce lupalo kao ludo dok bih očima upijao prizor, ne sudjelujući ni na kakav način u njemu. Sve bih upamtio, sve bi mi se upisalo u sjećanje, trajno i potpuno, ali ne bih učinio ništa. Plašljiv, kao što je plašljiva većina ljudi, ja bih tako ostao stajati. Kao što bi, vjerojatno, i svi oni koji su trčali ostali stajati da se nije dogodilo neko čudo. Recimo, da nisu bili poneseni očajem trenutka, očajem vlastite uloge u povijesti, koja se naglo uozbiljila nakon smrti Josipa Broza Tita. Tekla je treća godina otkako ga nema, nije se zbio očekivani smak svijeta, nije započeo rat, kao što su mnogi slutili, nisu nas okupirali ni Sovjeti, ni Amerikanci, i život je tekao kao čudna imitacija onoga života koji smo živjeli dok je Tito bio živ. Sve dok se nisu pojavile ubojice pred semaforom na kojemu je bilo upaljeno crveno svjetlo…

Na kraju, mislio sam, možda bih i ja potrčao da sam bio tu. Možda bi me bilo sram ne potrčati! Možda bih naprosto morao! I što bi se onda dogodilo? Da li bih trčao dovoljno neprimjetno da ipak ostanem živ?

Nikada se neće saznati identitet ni ime trećeg čovjeka, onog koji je na sam Osmi mart Levonijanu uručio dva pištolja, dvije duge devetke španjolske proizvodnje, a onda je, stojeći ispred poslovnice JAT-a, nadgledao događaj. On je poput romanopisca: njemu pripada povijest događaja u kojemu ga zapravo nema. Također, nikada nije objavljen ni identitet milicionera izvan dužnosti, koji stoji ispred te iste JAT-ove poslovnice, puca na Levonijana, i teško ga ranjava. Neće se saznati ni to je li on slučajno pogodio i Željka Milivojevića, ili je njega ubio Elbekijan, kao što se tvrdi u službenoj verziji.

Ali pripovijest koja započinje u 11 sati i 17 minuta, tog 9. ožujka 1983, na raskrižju ulica koje se četrdeset godina kasnije već nedužno zovu Resavska (Inače, riječ je o jednoj od beogradskih ulica koja su najviše puta u posljednjih sto pedeset godina mijenjale imena. Resavska je ime mijenjala devet puta. Prije nego što je nazvana imenom Generala Ždanova bila je Prvomajska, a između dva rata bila je - Frankopanska.), i Bulevar kralja Aleksandra (ali ne Karađorđevića, kao što bi netko u prvi mah pomislio, nego kralja Aleksandra Obrenovića), najintenzivnije i najjasnije, sama po sebi, a onda i u imaginaciji i pameti, koje su uvijek određene osobnom poviješću, nekadašnjeg sedamnaestogodišnjaka, razvija se upravo kroz pripovijest o studentu Željku Milivojeviću.

Na početku je rečeno da je Željko rodom iz Inđije. Inđija je lijep gradić u Vojvodini, u istočnom Sremu, na pola puta između Novog Sada i Beograda. U vrijeme kad Željko odlazi na studije u Beograd sam grad bi mogao imati 20.000 stanovnika, dok je općina dvostruko veća. U središtu grada velika je župna crkva, posvećena apostolu Pavlu, podignuta 1872. godine. Najveća je to katolička crkva u Sremu. Drugi svjetski rat Inđija je dočekala sa 7900 stanovnika, od čega 5900 Nijemaca, katolika. Nakon što su krajem rata Nijemci većinom protjerani, stižu kolonisti, većinom Srbi iz pasivnih krajeva Like i Dalmacije. Kako to već u nas biva, završava povijest jednoga svijeta, a započinje povijest drugoga svijeta. Arhitektura jedina pamti, fasade jedine bilježe kulturni, civilizacijski i biografski diskontinuitet. Fasade pišu romane, život ih uglavnom izbjegava.

 | Author: Arhiv Jugoslavije Verski ispraćaj posmrtnih ostataka Galipa Balkara iz Beograda Arhiv Jugoslavije

Premda je rođen krajem pedesetih, nakon što su se Milivojevići u Inđiji odavno već odomaćili, Željko neće biti pokopan tamo gdje se rodio i živio. U svijesti našega svijeta pitanje pripadnosti na jedan se način razrješava u životu, a na drugi način u smrti. Naime, dok je u kući u kojoj je živio on bio domaći, i nikad se ni na koji način vjerojatno nije osjetio tuđinom, na groblju u Inđiji bio je tuđin. A kako samo grob zna tko smo i odakle smo, tako su nesretne mati i sestra, jer otac je već bio pokojni, prenijele Željka u njegov stvarni zavičaj, u Polaču kod Knina. Tamo je pradavne 1458. sagrađena pravoslavna crkva Svetih apostola Petra i Pavla. Na njezinim je temeljima 1937. dovršena nova crkva. Groblje oko crkve mnogo je starije, i polazi iz crkvene porte. Mrtvi su pokopani glavama prema istoku, jer narodno predanje, koje s vjerskom dogmom nije u vezi, kazuje da pogled mrtvog mora biti upravljen prema izlasku sunca. Tu je, na tom groblju, uz crkvu, čiji je vrlo lijep ikonostas zadužbina i sponzorstvo lokalnog šnajdera Jove Milivojevića, jednog od ožujskih dana 1983. sahranjen Željko Milivojević. Pokopan je tiho, jer vrijeme je kada se još uvijek čuva intima sprovoda i porodičnih tugovanja. Ali razlog je još jedan: Željko je pokopan mimo službenog mita o svom junaštvu, kao kršćanin, u malom zaturenom selu, na malome pravoslavnom groblju, umjesto u nekoj aleji zaslužnih građana i heroja. Uz nadgrobnik postavljena je njegova brončana bista, koja je na tom groblju na kraj svijeta zapravo jedina svjedočila o tome da pokojnik nije bio običan čovjek.

Prema popisu stanovništva iz 1991. u Polači živjelo je 1586 stanovnika. Njih 1577 bili su Srbi, petero su bili Hrvati, a četvero bilo je ostalih. Prema popisu iz 2001. Polača je imala 134 stanovnika. Jednoga dana jedne od tih deset godina, ali ne zna se kad, pa da ne griješimo dušu, nestalo je brončane biste s groba Željka Milivojevića. Onaj tko ju je odnio dobio je dobar novac kroz pretvorbu Željkove glave u sekundarnu sirovinu. Dođu i takva vremena da bronca vrijedi više od onoga što je od nje načinjeno. Stvar je, međutim, neobična, i ovaj je slučaj jedinstven, zato što glava koja je od te bronce bila načinjena zajednici ni u jednom trenutku nije vrijedila ništa. Željko ju je, rođenu svoju glavu, žrtvovao u trenucima kada više nije postojala zajednica koja bi njegovu žrtvu prihvatila i na njoj nastavila graditi neku tradiciju. Samo što on, kao ni svi drugi koji su trčali za atentatorima, nisu znali da ta zajednica više ne postoji. Ili su, možda, nešto slutili, pa su zato i trčali? To je još jedna nerazrješiva tajna beogradskog atentata. Željko je pao samo svojim bližnjima: majci i sestri, sirotinji koja nikada neće preboljeti njegovu smrt, koja tu smrt na neki način neće ni preživjeti. Mati će sljedećih tridesetak godina živjeti od mizerne mirovine, koju je otac zaradio radeći kao gastarbajter u Francuskoj, a sestra će se sve do najnovijih vremena natezati s vlastima, najprije jugoslavenskim pa srpskim, oko odštete za gubitak glave obitelji. Dotrajat će to sve do vremena Aleksandra Vučića, koji će Milivojevićima najprije obećavati konačno razrješenje njihovog slučaja, da bi im se onda prestao javljati na telefon. O tome su, skoro četrdeset godina od Željkove smrti, pisale jedine beogradske opozicijske dnevne novine. O ponovnom lijevanju brončane glave i o njezinom povratku na to maleno srpsko pravoslavno groblje u selu Polača, sedam kilometara jugoistočno od Knina, nema tko da govori, niti će takvo što ikome biti na umu. To je ono mjesto gdje prestaju zbilja i govor o njoj, a započinje fikcija. Tu bi, na tom mjestu, trebao započeti roman. Od groba kod Crkve svetih apostola Petra i Pavla u kojem počiva ničiji junak.

U Grockoj, prigradskoj beogradskoj općini, naselje je Kaluđerica. Uglavnom kuće podignute bez građevinskih dozvola, mimo ikakvog reda i plana. Tu je, cinizmom nekog kancelarijskog uma, jedna ulica nazvana imenom Željka Milivojevića. Kaluđerica je na kraj svijeta, kao što je i kninska Polača na kraj svijeta, kao što je, uostalom, na kraj svijeta i Armenija.

U prosincu 1984. ljubljanski je Helidon objavio treći i posljednji album grupe Paraf "Zastave". Vanjski omot ploče u zlaćanoj boji, s napola umotanim barjakom, koji izgleda kao da je nacrtan jednom davno. Na unutarnjem omotu prizori s neidentificiranog sleta, mase ljudi, polja makova, s planinom u pozadini. Preko toga ispisani su tekstovi pjesama, koji djeluju poput pjesmarice neke sumorne revolucije. Nešto između borbenih i svečanih pjesama, himni koje po vas dan odjekuju na svečane datume i praznike, i pjesničke reinterpretacije Frazerove "Zlatne grane", u kojoj je antropološki opisana i fiksirana jedna u se zatvorena civilizacija. Ritam tih pjesama, kada ih jednom pustite na gramofonu, težak je, marševski, a vrlo jednostavan, takav da ga može začas isprogramirati i početnik na onoj najprimitivnijoj ritam mašini, kakve su u zakašnjelom post-punk razdoblju, od 1982. i 1983, preplavile domaću scenu. Takav je ritam ratnih pjesma, takav je ritam sleta, koji nema, međutim, nikakve veze sa sletovima koji se još uvijek održavaju na Dan mladosti. Ovo je nešto mnogo mračnije: "Zastave" su, zapravo, imaginativno, svjetotvorno i muzički najostvarenije djelo proisteklo iz ideja Neue Slowenische Kunsta, premda, zapravo, nisu proistekle iz NSK-a. Omot je, istina, djelo Novog kolektivizma - ustvari Dejana Kneza, koji je i tekstopisac epske završne pjesme, naslova "Zlatno doba", koja na albumu traje četiri i pol minute, ali postavljena je tako da bi mogla trajati satima. No, priroda bliskosti "Zastava" s konceptom Leibacha intenzivnija je i u svakom pogledu sudbonosnija. I zapravo se ne tiče Knezova utjecaja.

 | Author: DRAŽEN KALENIĆ/CC BY-SA 4.0 Paraf (Zdravko Čabrijan), na festivalu BOOM 1978. u Novom Sadu DRAŽEN KALENIĆ/CC BY-SA 4.0

Unutrašnji svijet "Zastava" je romaneskni. Kao iz neke stalno izmičuće post-totalitarne fantazije: kao da je Pol Pot osvojio vlast negdje u zapadnoj Europi, i kao da je od toga dugim protokom vremena već stvorena tradicija, kao da su od Mao Ce Tunga ostale samo dekoracije, dok je sve drugo zaboravljeno, kao lenjinizam nekoga vrlo dalekog budućeg doba… Za razliku od lajbahovskih fantazija, imaginativ "Zastava" je lijevi, crveni, kambodžanski i sjevernokorejski, ali takav da ga u Jugoslaviji sredinom osamdesetih doživljavamo kroz vlastitu kožu i memoriju. A u tom doživljaju nešto je istovremeno veoma uznemirujuće i osvajajuće: te borbene pjesme, te pjesme imaginarne revolucije, ti marševi jednoga dugog i neprolaznog rata, elegični su, melankolični, nepodnošljivo tužni. Paraf, koji je pet-šest godina ranije izvodio najsiroviji, gotovo retardirajuće prosti, uvredljivi punk, doživio je jedinstvenu transformaciju u grupu koja će zvučati kao Joy Division, ali će pjevati o nečemu što je tako daleko od Iana Curtisa i njegove kratkotrajne psihodrame.

U jednoj pjesmi, predzadnjoj na albumu, onoj nakon koje poteče Knezovo "Zlatno doba", jedinoj se javlja vlastita imenica. Vlastite imenice riječi su pisane velikim početnim slovom, njima se imenuje jedno određeno biće, stvar, mjesto ili pojava. Vlastite imenice lokalnim čine neku pripovijest, priču, pjesmu. Po njima jasno prepoznajemo da se nešto dogodilo upravo tu, da je netko stigao baš otamo… Svijet bez vlastitih imenica imaginarni je svijet. Agorafobični svijet ljudi koji su izgubljeni daleko od svoga doma. Svijet vlastitih imenica je klaustrofobičan. Pojavljivanje jedne jedine vlastite imenice na "Zastavama" imat će snagu otkrovenja. Slušatelj će se osjećati kao da mu je netko odgurnuo golemi mramorni blok s grudi. Pritom, riječ je o najtužnijoj pjesmi, koja gotovo da se na kraju uzdigne u ženski jecaj. U sestrinski zaziv iz lirskih deseteraca neke nedogođene prošlosti i povijesti. I inače je za "Zastave" važno to što su otpjevane ženskim glasom. Taj glas ono je što ovu post-totalitarnu fantaziju, gubitak sigurne kolijevke u zatvorskoj ćeliji, u tom trenutku nama čini tako bliskom, jugoslavenskom: žene pjevaju narodne pjesme, žene pjevaju pjesme koje pamte kako su muški redom izginuli, žene pjevaju pjesme obnevidjele vojske cara Samuila…

Pjesma "Željko", ta jedina u kojoj se pojavi stvarna vlastita imenica na "Zastavama", ima dva pozadinska mita. Prema jednoj priči, onoj koju će pjesma teže podržati, Željko je pritvorenik koji je skočio kroz prozor (ili kojeg "su skočili", kao što Zupan opisuje u "Levitanu", koji je tih godina silno važna knjiga) iz riječke stanice milicije u kojoj je ispitivan. Prema drugoj priči, onoj koju pjesma lako ponese, Željko je ustvari Željko Milivojević. Ovako, otpočetka do kraja, pjesma teče: "Tko zna kud bi letjele/ Kud bi letele laste/ Da se nisi utrnuo/ Osamdeset treće/// Tko zna koliko je snova/ Koliko je metak ugasio snova/ Za ovaj san/ Što se marljivo slaže/// Hladiš sebe Željko/ Na pločniku mokrom/ Kako li si tužno/ Pod pravim kutom u povijest ušao/// Pamtit će te narod/ Ko Gavrila Željko/".

U vrijeme kad ovu pjesmu prvi put moja generacija sluša - jer ja je tad ne slušam, pošto sam od 1. kolovoza 1984. u vojsci, u Kninu - Željko je odavno već zaboravljen. Zaboravljen je, jer nije bio ni pamćen. Zaboravljen je, jer se njegovo junaštvo dogodilo izvan povijesti, koja je već bila potekla nekim drugim koritom i tokom. Zaboravljen je, jer je njegova pogibija, 9. ožujka 1983, kao i sva ta strka za dvojicom armenskih atentatora, upravo trenutak nakon kojega će zajednica postajati svjesna da je njezina povijest već dovršena. Bio je to tipičan posthistorijski vrhunac, herojstvo antičkih junaka, koji su se rastrčali po Bulevaru revolucije da obrane svoj sustav vrijednosti, da obrane svoje velike pripovijesti, da obrane svoj svijet. I tako su se, trčeći, najednom zatekli izvan svijeta. U sljedećem trenutku vidiš te iste ljude kako u Polači kod Knina razmontiravaju brončanu Željkovu glavu, već zamišljajući koliko mogu za nju dobiti.

Na samom kraju pjesme "Željko" dolazi fantastičan obrat, koji ne samo da objašnjava koncept "Zastava", nego, možda, objašnjava i našu budućnost nakon 1983: Pamtit će te narod ko Gavrila Željko, veli narodni pjesnik utjelovljen u tom veličanstvenom ženskom glasu. Što će se to s narodom dogoditi da će u žrtvama vidjeti svoje nove junake? Što će to s nama biti da ćemo tako sve zaboraviti?