Nekoliko mjeseci po atentatu, prije nego što je suđenje ubojicama turskog ambasadora u Beogradu i započelo, u jugoslavensko su veleposlanstvo u Teheranu počele pristizati neobične poštanske pošiljke: kuverte različitih dimenzija i oblika, poslane iz iranskih gradova i iz inozemstva, s uvijek istim, šapirografiranim pismom, koje svojeručno potpisuju različiti ljudi. Jugoslavenske vlasti se pristojnim riječima, bez uobičajenih prijetnji i izraženog revolucionarnog žara karakterističnog za oslobodilačke i terorističke organizacije ovoga vremena, mole da se Levonijan i Elbekijan puste na slobodu. Oni nisu zločinci ni ubojice, oni su idealisti, koji se bore za slobodu svoga naroda i za sjećanje na ono što se tom narodu događalo 1915. godine u cijeloj Turskoj. Oni su revolucionari i mučenici, nikome ne žele zlo, niti se za zlo bore, a zar bi ih itko u tome mogao bolje razumjeti od Jugoslavena koji su na jednak način pružili otpor otomanskim osvajačima i nacističkoj okupaciji? Nepoznati armenski epistolarist, koji je u ime živih i mrtvih pisao pismo beogradskim vlastima, nastupajući više u ime metafizičkoga entiteta, nego u ime neke stvarne političke organizacije ili zamišljenog naroda i njegovih interesa, obratio se nečemu što je 1983. bilo još veoma živo u jugoslavenskom kolektivnom sentimentu: partizanskom mučeništvu iz Drugoga svjetskog rata, koje je svoj odjek nalazilo i široko izvan Jugoslavije, u svojevrsnoj opsjeni, više nego mitu, o pet stoljeća mučeništva pod otomanskim zavojevačima. Zanimljivo je naročito ovo drugo: neka pusta armenska duša u Teheranu je, dakle, i u Perziji, gdje oduvijek postoji, kao i u svim metropolama i imperijama zrelog Orijenta, zamjetna armenska zajednica, pozvala se na jugoslavenske bojeve s Turcima. Više je to, naravno, poziv na onu veliku, raskošnu i ludu epsku tradiciju narodnog pjevanja, na deseterački način mišljenja i djelovanja u kulturi i književnosti, koji ne samo da je vladao našim duhom kroz stoljeća, nego je bio važan agens državnog ujedinjenja.
1542
prikaza
Miljenko Jergović: Pamtit će te narod ko Gavrila, Željko…
1/5
Što bi bilo sa mnom da sam se slučajno zatekao u Beogradu, na raskrižju Ulice Generala Ždanova i Bulevara revolucije? Bih li i ja krenuo na atentatore?
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
