Osmi mart pada u utorak. Javorka s posla donosi buket cvijeća. Ljuti se, neće joj to cvijeće pomoći da prehrani obitelj, zašto joj nisu povećali plaću. U fazi je reaktivnog feminizma, nastupa kao žrtva socijalne dinamike - u kući, na poslu i u društvu, zato što je žena i samohrana majka. Nastojim izbjeći razgovore: rado bi se svađala, nema više mladića, u Zagrebu bi se reklo dečka, i neće ga nikad više ni imati. Barem koliko ja znam. Uskoro će navršiti četrdeset i prvu. Pije propisanu dozu lexiliuma, koji će četrdeset godina kasnije biti čuveniji kao bromazepam. Taj je anksiolitik čini dodatno razdražljivom i samoživom. Pojačava ono što ukućani, njezina mati Olga Rejc, moja Nona, i ja, doživljavamo kao važan dio njezine naravi. Liječeći se cijeloga života, ovako ili onako, od tjeskobe, moja je majka postala neosjetljiva na unutarnje doživljaje svijeta kod svojih bližnjih, na njihove želje, potrebe i navike. Dugo ću pokušavati da domislim i da otkrijem je li to bila posljedica njezinih životnih stradanja, je li njezina suštinska hladnoća prema meni bila posljedica neke prethodne doživljene hladnoće ili joj je nedostajao neki ljudski talent koji bi joj pomogao da suosjeća s bližnjima. Pritom, za one koji nisu živjeli s njom na Sepetarevcu ili joj nisu bili nikakav rod, često je imala svo razumijevanje ovoga svijeta, tako da će im ostati u sjećanju kao draga, energična i empatična osoba.
Lexilium joj u svemu tome nije činio dobro. Pogotovu što ga je pila godinama, sve do početka opsade Sarajeva, a ponekad je - pozivajući se na liječničku preporuku - i prekoračivala doze. Možda je to u meni stvorilo otpor prema psihofarmacima bilo koje vrste, pa s navršenih pedeset i šest nikad još nisam popio nijednu tabletu za smirenje, za spavanje, za tjeskobu, za bilo kakvu promjenu u akutnom psihološkom stanju. Istina, liječnik mi dosad takvo što još nije propisao. Sve druge tablete pijem u propisanim količinama, ne ustežem se pred analgeticima ako me zaboli glava, rad sam posegnuti za antipireticima ako me ščepa viroza pa mi skoči temperatura, mili su mi i antibiotici, a da o onim ozbiljnijim lijekovima za srce i tlak ne govorimo. Liječnik je uvijek pametniji od mene, tablete su iz raja izašle. Osim onih koje bi djelovale na moju psihu, dušu, svijest... (Pritom, da moji motivi ne bi bili krivo shvaćeni: narkotici te ilegalne supstance svih vrsta nisu mi bile strane. Neke od tih supstanci obilježit će i moj doživljaj 1983.)
Osim lexiliuma, Javorka u 1983. povremeno pije i tablete za tlak. Njih u to vrijeme ne dozira njezin mjesni liječnik, iz ambulante u Mjesnoj zajednici Mejtaš II, nego moj otac, koji vodi brigu i o Noninu zdravlju. On im je četiri godine ranije nabavio i prvi aparat za mjerenje tlaka. Javorka ga, po nekoliko puta tjedno, mjeri i Noni i sebi. Nonin tlak je, uglavnom, uz terapiju, između 140/80 i 160/90. Tih godina takav se tlak smatra normalnim. Javorkin varira, čini se da ga je nemoguće držati pod kontrolom, i obično je povezan s njezinim gnjevnim stanjima i navalama svadljivosti.
U to vrijeme, u kasnu zimu i rano proljeće, počinje se zbivati nešto čega ranije nije bilo: njezin menstrualni ciklus postaje neuredan, menstruacija najprije kasni po skoro mjesec dana, da bi zatim, vrlo bolna i obilna, nailazila u razmacima od jedva dva tjedna. Tad je moj otac šalje na temeljite pretrage, koje će potrajati skoro sve do ljeta. Ništa nije otkriveno, osim duodenalnog ulcusa, to jest čira na dvanaestercu, vrlo popularnog u ono vrijeme, za koji se - sasvim krivo - vjerovalo da je posljedica sekiracije. Ali čir, danas to znamo, nije mogao biti ni u kakvoj vezi s variranjem krvnog tlaka i menstrualnim neredom, čiji uzročnik nije pronađen u ginekološkim i endokrinološkim pretragama.
U travnju 1983. Javorka će biti poslana na frakcioniranu abraziju, zahvat koji je, narodski govoreći, sličan zahvatu pri abortusu - na način na koji se abortus obavljao tih godina - samo što je svrha zahvata drukčija: da se prekinu duga i obilna menstrualna krvarenja. Uputnica je izazvala novi izljev gnjeva ili gnjevnog straha: najprije, moja mati bila je, posve prirodno, traumatizirana abortusom, na koji je išla petnaest godina ranije, a usput je umislila da su ta krvarenja znak nailaska blago preuranjene menopauze. Ustvari, ginekolog joj je, nabrajajući sve što bi moglo prouzročiti krvarenja, spomenuo i menopauzu. I ona je onda, u skladu sa svojom cjeloživotnom agendom, donijela dijagnozu i pravorijek da joj i klimakterij, ili klimaks - kako se narodnim jezikom govorilo, stiže na nervnoj bazi i od sekiracije, za koju smo, svatko na svoj način, najkrivlji Nona i ja te, naravno, moj otac, a tek onda i svi drugi.
U to vrijeme dakle, pa tako i tog 8. marta 1983., od kojeg sam upamtio samo taj buket cvijeća koji je Javorka donijela s posla, ona još nije sigurna ima li kakav smrtonosni karcinom jajnika ili maternice ili joj stiže klimakterij uzrokovan sekiracijom. U svakom slučaju, dom na Sepetarevcu sasvim je obuzet njezinim zdravstvenim stanjem.
Istoga utorka, međutim, zbilo se nešto što će ostaviti duboki trag u velikoj povijesti, i po čemu će 8. ožujka 1983. biti upamćen i ubilježen u svim povjesnicama hladnoga rata. Četrdeseti američki predsjednik Ronald Reagan, neobrazovani ultrakonzervativac, guverner je Kalifornije iz vremena Woodstocka. Njemu je, dakle, četrnaest godina ranije Joan Baez, nastupajući na Woodstocku s gitaristom i antiratnim aktivistom Jeffreyjem Shurtleffom, posvetila izvedbu malo prerađenog country standarda "Drug Store Truck Drivin' Man", u kojemu je Ronald Reagan, ne bez razloga, proglašen fašistom i vođom Ku Klux Klana, što će ostati zabilježeno i na dokumentarnom filmu o Woodstocku i na dvostrukom albumu s Woodstocka. Kroz glavu će mi deset godina kasnije, dakle u travnju 1993., prolaziti slike te mlade, lijepe i junačne trudnice, koja se, usred dubokog blata koncerta u Woodstocku, ruga guverneru Kalifornije, dok usred opsađenog Sarajeva, uživo na pozornici bivšeg kina Romanija, budem gledao i slušao koncert Joan Baez. Bit će to jedan od onih čudnih doživljaja u životu, za koje čovjek ne bi bio siguran je li ih doista i doživio ili su mu se u sjećanje probila iz sna i uobrazilje, e da nisu zabilježeni u novinama i na televizijskim snimkama.
Tog 8. ožujka, dakle, dok smo još u bezazlenom ravnovjesju kasnog socijalizma obilježavali 8. mart, možda baš u vrijeme dok se Javorka vraćala s posla bijesna na buket koji joj je ležao u naručju, Ronald Reagan je, držeći pozdravni govor na godišnjoj konvenciji Nacionalne evangelističke asocijacije, u Orlandu na Floridi, nazvao SSSR carstvom zla. Kovanica "evil empire", prvi put upotrijebljena baš na Dan žena 1983., osim što će obilježiti posljednje desetljeće hladnoga rata, označit će i početak ofenzive Amerike i Zapada, koja će, dijelom u ekonomskom, dijelom u kulturnom, a dijelom, bogme, i u oružanom smislu potrajati sve do 2014. godine i ruskog napada na istočnu Ukrajinu te aneksije Krima, ili do 24. veljače 2022. te ruske invazije na Ukrajinu i početka posredovanog svjetskog rata u Ukrajini. U tih trideset ili skoro četrdeset godina, od vremena kad je Reagan upotrijebio najtvrđu frazu u povijesti hladnoga rata, kojom je zapravo označen kraj bilo kakvom razgovoru na ravnopravnim osnovama, ratove će započinjati Amerika: u Africi, u Aziji, u arapskom svijetu, u Latinskoj Americi - sjetimo se, recimo, invazije na Panamu, koju je SAD poduzeo krajem 1989. - da bi u posljednjoj fazi, u Iraku, u Afganistanu, za svoje ratove Amerika mobilizirala cijeli zapadni svijet. Detant će u tom razdoblju, bez obzira na to tko bude u Bijeloj kući, biti samo dio američkog ratnog marketinga, kao što će i činjenica da, sve do napada na Ukrajinu 2014. i kasnije intervencije u Siriji, SSSR ili Rusija nisu započinjali ratove, značiti samo da za te ratove nisu imali snage.
Zanimljiv je i kontekst u kojem je Reagan u svom govoru upotrijebio izraz carstvo zla. Obraća se moćnoj vjerskoj i kulturnoj instituciji, kršćanskoj udruzi koja po prirodi stvari staje uz mir i mirotvorce, uz Isusa Krista kao prvog među njima. Ali Ronald Reagan obratit će im se glasom svetoga Pavla, reći im neka se čuvaju iskušenja onog što naziva "the temptation of pride", "the temptation of blithely". Sugerira on njima da se čuvaju oholosti pravedništva, pa da jednako ne cijene jednu i drugu stranu, jer ovdje, kao ni inače u životu, jedna i druga strana nikako ne mogu biti jednake, jer Zlo nikako ne može biti isto što i Dobro. Dobro nikako ne može biti jednako krivo kao Zlo. Dobro, uostalom, uopće ne može biti krivo. Govori im sveti Pavle kroz Ronalda Reagana da ne zanemare povijesne činjenice, pa citira, istina krajnje tendenciozno, Vladimira Iljiča Lenjina, govori im da je Lenjin rekao da oni (boljševici, Sovjeti...) odbacuju svaki moral koji proizlazi iz metafizike nadnaravnog, svaki moral koji je izvan svijesti o klasnom kontekstu. Time on opravdava imperativ dodatnog atomskog naoružavanja Sjedinjenih Američkih Država, uvjeravajući evangelike da je i to oružje u rukama Dobra dobro i da, zapravo, ne postoje nikakva ograničenja koja bi se mogla staviti pred Dobro u njegovu nastojanju da porazi Zlo, da porazi "evil empire", koji ćemo mi prevoditi pomalo u kodu narodne priče i bajke, kao carstvo zla.
Osmomartovski govor Ronalda Reagana ustvari je klasični vjersko-fundamentalistički iskaz, propovijed sumasišavšeg vjerskog vođe i manipulatora, koji je u stanju uništiti svijet da bi, tobože, obranio pravovjerne od nevjernika, Boga od bezbožnika, Nebesa od pakla. Prije Reagana tako se nakon 1945. nije govorilo. A poslije njega govorit će se često: na njegovu će se govoru, uz minimalne doktrinarne pomake i prilagođavanja s obzirom na razlike u svetim pripovijestima, uzdizati ajatolah Homeini, koji je četiri godine ranije došao na vlast, ali tog proljeća 1983. tek se bliži snježnobijelim vrhuncima svoga diskursa, meditacija o carstvu zla, protiv kojega nastupaju sveti ratnici Dobra, porodit će Al Kaidine mučenike i junake, koji će se zabiti u njujorške nebodere, a za njima i generaciju mahnitih ISIL-ovih prvoboraca, koji će s mišlju o Dobru i Zlu ljudima pred kamerama sjeći glave. Ronald Regan u govoru od 8. ožujka 1983., o kojemu ćemo mi saznavati tek sljedećih tjedana i mjeseci, i to vrlo diskretno i pomalo, tako da ni s čim ne budemo protiv Amerike i mimo Zapada, poništio je svaki moral koji proistječe iz odnosa među ljudima, te iz odnosa naroda, država i državnih vlasti jednih prema drugima. Silu je uzdigao na pijedestal istine i pravde, impliciravši da moral proistječe iz svetih knjiga i doživljaja Boga, pa onda su uz Boga oni koji su na strani Dobra, dok Boga negiraju oni koji su na strani Zla.
Govor koji će Reagan napamet izgovoriti na evangelističkoj konvenciji - jer, ipak, Reagan je glumac, on svoje govore napamet uči - napisao je čovjek koji se zove Anthony Dolan. Još nije navršio ni trideset i pet, dobitnik je Pulitzerove nagrada za niz članaka o korupciji u jednoj lokalnoj zajednici. Dvije godine ranije, u jesen 1981., započinje s poslom u predsjednikovu uredu, gdje će biti pisac govora sve do isteka drugog Reaganova mandata, godine 1989. Još jedan će Dolanov govor obilježiti posljednje desetljeće hladnoga rata. Reagan ga je održao pred Donjim domom Britanskog parlamenta 8. lipnja 1982. U njemu je prvi put upotrijebljen izraz zgarište, pepelište ili smetlište povijesti: "Sloboda i demokracija će", rekao je Dolan glasom Ronalda Reagana, "marksizam i lenjinizam ostaviti na smetlištu povijesti". Prethodno je isti izraz upotrijebio Lav Trocki, na Sveruskom kongresu Sovjeta, opraštajući se s menjševičkom frakcijom u partiji: "Vi idete tamo gdje vam je i mjesto: na smetlište povijesti!". Postoji, dakle, u tih točno devet mjeseci, koliko je prošlo od govora u Britanskom parlamentu do govora u Orlandu u Floridi, gradacija i napredovanje od smetlišta povijesti do carstva zla. Dolan je obrazovan čovjek, učeni fanatik, konzervativac s postmodernističkim tendencijama, pa su njegovi govori ispunjeni referencama i u pravilu nisu iz glave, nego iz knjiga. Zanimljivo je iščitavati ono što je ispod njih. A još je zanimljivije to da ih izgovara čovjek koji, zapravo, nema pojma što govori. Dolan je Reaganov scenarist.
Nakon što je osamdesete proveo kao glavni pisac Reaganovih govora, početkom dvijetisućitih je, od prosinca 2000. do srpnja 2001., najprije bio viši savjetnik u uredu državnog tajnika u administraciji Georgea W. Busha, generala Colina Powella, da bi od kolovoza iste godine bio posebni savjetnik u uredu zloglasnog ministra obrane Donalda Rumsfelda te kratko i njegova nasljednika Roberta Gatesa. Anthony Dolan, danas 75-godišnjak, jedna od mračnijih figura američke desnice, započeo je kao ulični aktivist i country pjevač imenom Tony Dolan. Snimio je 1967., u vrijeme kad se bolji dio Amerike bunio protiv rata u Vijetnamu, album karakterističnog naslova "Cry, The Beloved Country", na kojemu nalazimo pjesme karakterističnog antikomunističkog ugođaja, što se da naslutiti već iz naslova pjesama "Remember Bloody Budapest", "Cuba Will Be Free", "New York Times Blues"...
Uzalud pokušavam rekonstruirati svoj život u danima nakon 8. marta 1983. Što sam radio u nastavku tog tjedna: u srijedu, četvrtak, petak... Jesam li tog tjedna u školu išao ujutro ili popodne? Ne znam. O čemu sam mislio, što sam sanjao, zbog čega sam bio zabrinut, jer sigurno sam bio zabrinut, tad još i više nego danas, ništa od toga ne mogu znati. Sve predstavlja stvarni sadržaj jednoga vremena, i što je bilo vrlo bogato, sadržajno i raznovrsno, potonulo je, nestalo je u vremenima zaboravljanja, koja su odmah zatim nastupila. Čovjek je određen svojom smrću. Smrt, međutim, ne nastupa na kraju. Ona traje kroz život, guta sva sjećanja, rastapa ih poput vreća soli u beskrajnom moru zaborava, ali uvijek tako da negdje u glavi, u kostima, u srcu, u utrobi postoji nešto što sve pamti. I ako te nešto, ipak, podsjeti na neki prethodno zaboravljeni događaj, ako pronađeš papirić s porukom, dokument, nedočitanu knjigu, ako te podsjeti neka stara televizijska emisija, ili ako ti netko nešto kaže, odjednom ti se rasvijetli jedan fragment tame, obesmrti se djelić smrti, i učini ti se da si sve vrijeme negdje u sebi znao ono što si zaboravio. Učini ti se da zapravo znaš sve što si zaboravio, samo treba pronaći način da se sjetiš. A boljeg načina od ovoga nema. Kroz veliku povijest probijati se do vlastitog života.
