Jergović: 1983 - kratka povijest jedne prijeratne godine

Osmi mart pada u utorak. Javorka s posla donosi buket cvijeća. Ljuti se, neće joj to cvijeće pomoći da prehrani obitelj, zašto joj nisu povećali plaću. U fazi je reaktivnog feminizma, nastupa kao žrtva socijalne dinamike - u kući, na poslu i u društvu, zato što je žena i samohrana majka. Nastojim izbjeći razgovore: rado bi se svađala, nema više mladića, u Zagrebu bi se reklo dečka, i neće ga nikad više ni imati. Barem koliko ja znam. Uskoro će navršiti četrdeset i prvu. Pije propisanu dozu lexiliuma, koji će četrdeset godina kasnije biti čuveniji kao bromazepam. Taj je anksiolitik čini dodatno razdražljivom i samoživom. Pojačava ono što ukućani, njezina mati Olga Rejc, moja Nona, i ja, doživljavamo kao važan dio njezine naravi. Liječeći se cijeloga života, ovako ili onako, od tjeskobe, moja je majka postala neosjetljiva na unutarnje doživljaje svijeta kod svojih bližnjih, na njihove želje, potrebe i navike. Dugo ću pokušavati da domislim i da otkrijem je li to bila posljedica njezinih životnih stradanja, je li njezina suštinska hladnoća prema meni bila posljedica neke prethodne doživljene hladnoće ili joj je nedostajao neki ljudski talent koji bi joj pomogao da suosjeća s bližnjima. Pritom, za one koji nisu živjeli s njom na Sepetarevcu ili joj nisu bili nikakav rod, često je imala svo razumijevanje ovoga svijeta, tako da će im ostati u sjećanju kao draga, energična i empatična osoba.