Dok škljoca fotoaparatom u pauzi radova, černobilski radnik Aleksandar Šubovski ne zna da snima povijesne slike. Montaža ventilacijskog dimnjaka VT-2 zajedničkog za treći i četvrti, tada nepostojeći blok nuklearne elektrane Černobil bližila se kraju. Šubovski, koji je radio u zajedničkoj instalacijskoj ekipi u tvrtki pod nazivom 'Spetsenergomontaž', zamolio je s kolege za par fotografija. Potom je obradio film i stavio ga na ormar, tad nije imao vremena za razviti fotografije. Potpuno je zaboravio na taj film. U veljači 1986. - kad je Aleksandar uputio na put na drugo mjesto u Jakutiji - tamo ga je zatekla vijest o nesreći u Černobilu.

Godinu dana kasnije, kada je Šubovski uspio ući u svoj opljačkani stan u evakuiranom Pripjatu, otkrio je netaknut paket s filmovima. Donio ih je kući i zaboravio na njih. Tek nakon 40 godina tiskao je fotografije koje nitko i nikada prije nije vidio. Fotografija prikazuje ventilacijski dimnjak VT–2, visine više od 150 metara. Kao zgrada od 40 katova! Ručak je dizalicom podizan direktno na krov kako se ne bi morao ponovno prisilno penjati gore-dolje stepenicama do kantine koju su nazivali 'Romaška' ili 'Fialka' i natrag.

Kako se gradio Černobil?

Sredinom 1960-ih, dok je Hladni rat dijelio svijet željeznom zavjesom, Sovjetski Savez je grozničavo kovao ambiciozne planove za budućnost. Jedan od ključnih stupova te vizije bila je apsolutna dominacija u nuklearnoj energiji, grandiozni program koji je trebao osigurati potpunu energetsku neovisnost i demonstrirati neupitnu tehnološku superiornost nad Zapadom. U srcu tog plana rođena je ideja o izgradnji cijele mreže moćnih atomskih centrala diljem goleme zemlje. Jedna od njih, Nuklearna elektrana "Černobil", nazvana po obližnjem drevnom gradiću, trebala je biti krunski dragulj programa. S vremenom će postati najpoznatiji i najtragičniji simbol te ere. No, prije katastrofe koja će zauvijek promijeniti svijet, Černobil je bio projekt golemog nacionalnog ponosa, pomno planiran i građen s gotovo religioznom vjerom u nepogrešivu i bezgraničnu snagu atoma.

Pogrešni odabir reaktora

Odluka o izgradnji elektrane donesena je u sklopu sveobuhvatnog sovjetskog programa za razvoj nuklearne energije, čiji je cilj bio zadovoljiti nezaustavljivo rastuće potrebe za električnom energijom koje je generirala teška industrija i širenje gradova. Formalni projektni zadatak za izgradnju Černobilske nuklearne elektrane odobrilo je Ministarstvo energetike SSSR-a 29. rujna 1967. godine. Iako su stručnjaci prvotno razmatrali tri različita tipa reaktora, na kraju je prevagnula odluka o korištenju grafitno-vodenog reaktora tipa RBMK-1000.

Ovaj tip reaktora bio je isključivo produkt sovjetske inženjerske škole, a njegova ključna prednost, osim proizvodnje velikih količina energije, ležala je u mogućnosti proizvodnje plutonija pogodnog za vojne svrhe. Ta dvostruka namjena činila ga je iznimno privlačnim za tadašnje vodstvo. No, reaktor RBMK-1000 imao je i ozbiljne, urođene dizajnerske mane, ponajprije nestabilnost pri niskim razinama snage, što će se desetljećima kasnije pokazati kobnim. Te su mane, međutim, u eri optimizma i Hladnog rata bile sustavno zanemarivane.

Savršena lokacija - Pripjat

Izbor mjesta za izgradnju tako masivnog i potencijalno opasnog postrojenja bio je proces koji se odvijao s iznimnom pažnjom. Tijekom 1965. i 1966. godine, kijevski odjel uglednog projektnog instituta "Teploelektroprojekt" proveo je sveobuhvatno istraživanje, analizirajući čak šesnaest potencijalnih lokacija na prostranom području Kijevske, Viničke i Žitomirske oblasti. Nakon višemjesečnih analiza terena, hidroloških mjerenja i logističkih procjena, izbor je pao na zabačeno i rijetko naseljeno područje u blizini starog sela Kopači, smješteno u Černobilskom rejonu na desnoj, močvarnoj obali rijeke Pripjat. Odluka nije bila slučajna; lokacija je savršeno zadovoljavala niz strogih i ključnih kriterija koje su postavili državni planeri.

Jedan od glavnih razloga za odabir ovog područja bila je niska poljoprivredna vrijednost zemljišta. Sovjetski planeri ocijenili su tlo kao neproduktivno i pjeskovito, tipično za regiju Polesja, čime su minimizirani gubici za poljoprivredni sektor, koji je u SSSR-u uvijek bio neuralgična točka. Istovremeno, neposredna blizina široke i vodom bogate rijeke Pripjat osiguravala je stalan i obilan izvor vode, prijeko potreban za hlađenje masivnih nuklearnih reaktora. Dostupnost vode bila je presudan faktor koji je automatski eliminirao mnoge druge, inače pogodne lokacije koje nisu imale pristup tako velikoj rijeci.

Osim prirodnih resursa, lokacija je nudila i značajne, već postojeće infrastrukturne prednosti. Relativna blizina željezničke stanice "Janov" i mogućnost jednostavne izgradnje nove cestovne mreže kroz ravničarski teren uvelike su olakšali transport ogromnih količina betona, čelika, teške opreme i, naravno, tisuća radnika koji su pristizali iz cijele zemlje. Područje je također bilo idealno za uspostavu propisane sanitarno-zaštitne zone, golemog sigurnosnog pojasa koji je trebao fizički izolirati elektranu od gušće naseljenih područja i pružiti prvu liniju zaštite u slučaju bilo kakvog, tada gotovo nezamislivog, incidenta.

Cijena megaprojekta i rađanje grada iz temelja

Izgradnja Černobila bila je kolosalan pothvat, ne samo inženjerski već i financijski. Prema sjećanjima prvog direktora elektrane, Viktora Brjuhanova, ukupni troškovi izgradnje prva dva energetska bloka iznosili su vrtoglavih 210 milijuna sovjetskih rubalja, što je u to vrijeme bila astronomska svota. No, to je bio tek dio ukupne investicije. Paralelno s elektranom, sovjetska je vlada uložila dodatnih 200 milijuna rubalja u izgradnju potpuno novog, modernog grada-satelita – Pripjata. 

Zbog netržišne prirode sovjetskog gospodarstva, pretvaranje ovoga u modernu valutu je teško. Procjene sugeriraju da bi ukupni trošak (postrojenje i grad) u modernim terminima bio preko 13 milijardi dolara u dolarima iz 2024. To je otprilike 12 milijardi današnjih eura. Za usporedbu, kompletan vanjski dug Jugoslavije u trenutku raspada iznosio je oko 15 milijardi ondašnjih dolara ili preračunato u današnji euro oko 14 milijardi. 

Pripjat je bio namijenjen smještaju radnika, inženjera, znanstvenika i njihovih obitelji, zamišljen kao utopijski primjer sovjetskog "atomograda" – grada budućnosti. Radovi su tekli u dvije glavne faze i odvijali su se nevjerojatnom brzinom, poticani političkim pritiscima i radnim elanom. Prva faza, koja je uključivala izgradnju prvog i drugog energetskog bloka, trajala je od 1970. do 1977. godine. Prvi reaktor svečano je pušten u pogon 26. rujna 1977. godine, što je bio događaj od nacionalne važnosti, popraćen velikom medijskom pompom. Druga faza, s trećim i četvrtim blokom (onim koji će kasnije eksplodirati), dovršena je do kraja 1983. godine, čime je Černobil postao jedna od najvećih i najmodernijih nuklearnih elektrana u svijetu.

Pripjat: Atomski grad kao izlog sovjetskog sna

Pripjat, službeno osnovan 4. veljače 1970. godine, nije bio zamišljen tek kao spavaonica za radnike. Planiran je kao uzoran socijalistički grad, s modernom arhitekturom, širokim bulevarima, uređenim parkovima i svom potrebnom infrastrukturom za ugodan život po najvišim sovjetskim standardima. Razvijao se nevjerojatnom brzinom. Do studenog 1985., samo nekoliko mjeseci prije katastrofe, broj stanovnika dosegnuo je 47.500 ljudi različitih nacionalnosti iz svih petnaest republika Sovjetskog Saveza. Život u Pripjatu bio je privilegij. Prosječna dob stanovnika bila je samo 26 godina, a godišnji prirast stanovništva iznosio je više od 1.500 ljudi. Od toga je oko 800 bilo novorođenčadi, što svjedoči o mladoj populaciji i optimizmu koji je vladao.

Ostatak su činili visokoobrazovani stručnjaci i radnici koji su se doseljavali u potrazi za boljim životom i prestižnim poslom u nuklearnoj industriji. Iako ne postoje precizni podaci o točnom broju preseljenih znanstvenika, procjenjuje se da je u samoj elektrani radilo oko četiri tisuće ljudi. Grad je za njih i njihove obitelji nudio ono što je u ostatku SSSR-a bilo rijetkost: čak petnaest vrtića, pet modernih srednjih škola, strukovnu školu, kino dvoranu i raskošnu Palaču kulture "Energetik". Trgovine su bile opskrbljenije nego u Kijevu, a stanovnici su uživali u sportskim centrima, bazenu i drugim pogodnostima, nesvjesni sudbine koja ih čeka i koja će njihov grad pretvoriti u najpoznatiji grad duhova na svijetu.

* uz korištenje AI-ja