U kaosu koji je uslijedio nakon pada Berlinskog zida, dok je istočnonjemački režim mahnito uništavao inkriminirajuće dosjee na tone, visoki policijski časnik naišao je na izvješće toliko intrigantno da ga je odlučio sačuvati za buduće generacije. Ubacio je papire u aktovku, prokrijumčario ih kući i desetljećima ih čuvao u tajnosti prije nego što ih je donirao muzeju Berliner Unterwelten, koji je specijaliziran za opsežne gradske labirinte podzemnih objekata. Dokument je sada prvi put objavljen i baca svjetlo na jedan od najvažnijih i najmisterioznijih špijunskih udara Hladnog rata, piše londonski The Times.
Pripreme za operaciju počele su 1954. Geološke karte pokazale su da je područje pretežno ravno, s mekim tlom, ali neravnomjernom drenažom. Stalna razina podzemne vode procjenjivala se 32 stope ispod zemlje. Zbog važnosti izolacije elektroničke opreme od vlažnih područja, navodno niska razina podzemne vode pomogla bi inženjerima uklanjanjem zahtjeva za vodonepropusnom konstrukcijom, stoji u deklasificiranim dokumentima koje je objavila NSA (američka National Security Agency). Ona je u svojim dosjeima naziva Operacija REGAL jer čak ni oni u počecima nisu znali da CIA u suradnji s MI6 provodi Operaciju Gold.
Čovjek kojeg je CIA odabrala za vođenje Operacije Zlato bio je časnik nalik Jamesu Bondu po imenu William King Harvey, "hero-agent" poznat po tome što je uvijek nosio pištolj. Harvey je izvorno radio za FBI, ali nakon svađe s direktorom J. Edgarom Hooverom napustio je Ured i otišao u CIA-u. Harvey je bio legendaran po količini alkohola koju je pio prije ručka i bio je oprezan prema svima koji nisu slijedili njegov težak način života.
"Rad na tunelu započeo je 1954. godine. Najprije izgradnjom dvokatnog skladišta u Zapadnom Berlinu na području odabranom za jedan kraj tunela. Tročlane smjene s kramponima i lopatama radile su na izgradnji tunela 24 sata dnevno. Ugrađena su "protupješačka" vrata od čelika i betona, na istočnoberlinskoj strani kako bi se spriječilo istočnonjemačke dužnosnike da upadnu u tunel ako ga kojim slučajem otkriju. Njemačka građevinska tvrtka nije znala svrhu dvokatnog skladišta s podrumom koji zahtijeva strop visok 3,6 metara, njegova veličina bila je potrebna za smještaj očekivanih 3000 tona zemlje iskopane iz tunela dugog 426 metara i širokog 1,8 metara. U glavnom katu nalazila se elektronička oprema", stoji detaljno opisano u deklasificiranim dokumentima CIA-e.
Tunel pored groblja
U međuvremenu, oprema za berlinski posao sastavljana je u američkom Richmondu, gdje je bio izgrađen i testni tunel. Među isporučenim materijalima bilo je 125 tona čeličnih obloga koje su, kada su spojene, stvorile zidove tunela. Ploče su bile posebno tretirane zaštitnim gumenim premazom kako bi se prigušila buka tijekom izgradnje. Prikupljeni materijali zatim su brodom i vlakom prevezeni u Berlin i dovršeno je skladište u blizini Altglieneckea, stoji u tajnim spisima
Britanske i američke obavještajne službe 1955. dovršile su tunel dug 550 metara u sovjetskom sektoru. Prolazio je pored groblja i, kako stoji u spisima, bio naizgled slabo zamaskiran.
"Istočnonjemački graničari vjerojatno nisu imali mnogo iluzija u vezi s američkim "skladištem". Zgrada je bila okružena dvjema bodljikavim žicama, pokretana dizelskim generatorom, opremljena velikom paraboličnom antenom i u kojoj su radile snage američkog vojnog signalnog korpusa. Područje se u svakom pogledu činilo kao slabo prikrivena radarska stanica za presretanje", piše u deklsificiranim dokumentima.
Punih 11 mjeseci savezničke službe prisluškivale su neke od najosjetljivijih komunikacijskih kabela SSSR-a prije nego što je njihov podvig otkriven. Britanska tajna obavještajna služba (SIS), poznatija kao MI6, nazvala ju je Operacija Štoperica. CIA ju je nazvala Operacijom Zlato.
Prisluškivanje je donijelo oko 40 tisuća sati snimljenih razgovora i 90 tisuća poruka, otkrivajući tajnu osudu Staljina od strane sovjetskog diktatora Nikite Hruščova i jasno dajući do znanja da SSSR nije imao ozbiljnu namjeru napasti zapadnu Europu.
Navodno je omogućilo identifikaciju stotinu vojnih baza Varšavskog pakta, 350 špijuna sovjetske vojne obavještajne agencije GRU i nekoliko tisuća časnika Crvene armije.
Unatoč medijskoj frenezi koja je pratila sovjetsko i istočnonjemačko otkrivanje tunela u travnju 1956., do sada se pojavilo vrlo malo službenih detalja o Operaciji Zlato.
Fragment kako je izgledao tunel s oplatom čuva se u berlinskom muzeju
U deklasificirnim dokumentima stoji detaljno opisano: "Dana 21. travnja 1956., jedanaest mjeseci i jedanaest dana nakon što su SAD prvi put počele pratiti sovjetske i istočnonjemačke komunikacije, istočnonjemačka popravna ekipa otkrila je kablove. Dr. James Nielson se prisjetio kako je jednog jutra otišao na posao i mu je rečeno "Sve je gotovo".99 Nekoliko dana obilnih kiša poplavilo je nizinska područja i dok su pumpe na američkoj strani tunela bile dovoljno snažne da održe električnu opremu suhom, pumpe na istočnonjemačkoj strani nisu bile dovoljno snažne da to učine, što je rezultiralo kratkim spojem. Između 17. i 22. travnja svi kabeli su
u nekom trenutku bili neispravni. Dana 22. travnja, telefonske linije za maršala Andreja Antonoviča Grečka, zapovjednika GFSG-a i četvoricu njegovih generala, otkazale su. Kvar na kabelu FK150 eliminirao je svu komunikaciju između Moskve i Istočne Njemačke. Komunikacije za sovjetski Centar za kontrolu zračnog upozorenja također su prekinute, a sovjetske signalne trupe i istočnonjemački
tehničari pošte i telegrafa bili su pod ogromnim pritiskom da poprave štetu. Dok su kopali kako bi došli do kabela 22. travnja, tehničari su otkrili komoru za prisluškivanje oko 2 sata. Mikrofon komore za prisluškivanje u to je vrijeme uhvatio razgovor i aktivnost koja se odvijala oko nje. Nesvjesni značaja svog otkrića, tehničari su nastavili kopati i konačno napustili mjesto u 3:30 kako bi izvijestili o svojim nalazima. Tek u 6:30 mikrofon je uhvatio obavijest da "se kabel prisluškuje". Ubrzo nakon toga, istočnonjemački telefonski operateri odbili su upućivati bilo kakve odlazne telefonske pozive, rekavši da je to protivno "naređenjima". Operateri presretanja shvatili su da je kraj neizbježan (...) Cijela komora je otkrivena i u nju je ušlo oko 13:00, kada su snimljene slike i
napravljena prva mjerenja. Istočni Nijemci izrazili su "čuđenje i divljenje" prema tehnologiji i domišljatosti koja je bila uključena. Posljednji zanimljivi telefonski pozivi obavljeni su u 8:00 sati, a teleprinterski promet je prestao u 15:30 kada su presječene žice za prisluškivanje."
CIA je na kraju objavila nekoliko površnih izvješća hvaleći se značajem tunela, ali je većinu dosjea držala pod strogim nadzorom tajne, u prvo vrijeme čak id NSA. Mnogo kasnije, istraživači su pronašli nekoliko drugih dokumenata o tome u arhivima Stasija, tajne policije Njemačke Demokratske Republike (NDR). MI6 i ruske tajne službe ostale su potpuno nijeme po pitanju te teme.
Novi dokazi koje su objavili Müller-Enbergs, bivši šef kontraobavještajne službe berlinske obavještajne agencije, i Dietmar Arnold, voditelj Berliner Unterweltena, jedini su sačuvani primjerak procjene štete koja je na brzinu sastavljena za ministra unutarnjih poslova DDR-a u tjednima nakon što je otkriven špijunski tunel.
Sam po sebi, rukopis pisan na računalu je izrazito plitak i nespretan rad, prepun pravopisnih pogrešaka, pa čak i daje pogrešan datum narodnog ustanka protiv režima DDR-a u Istočnom Berlinu 1953. godine. Uključuje više od stotinu crno-bijelih fotografija tunela i opreme za prisluškivanje, pružajući obilje dosad nepoznatih tehničkih detalja. Međutim, točna duljina tunela ostaje neodređena, s nekim izvješćima o 550, a drugima o samo 400 metara.
Daleko od toga da su Stasijevci iznenada naletjeli na tunel tijekom popravka neispravnih kabela nakon obilnih kiša, čini se da su Istočni Nijemci već neko vrijeme znali za to.
George Blake javio KGB-u za berlinski tunel
I jedan od najčudnijih aspekata priče - Sovjetska obavještajna agencija KGB prema svemu sudeći je također bila svjesna projekta tunela od trenutka njegove začeća na adresi Carlton Gardens 2, sjedištu Odjela Y Tajne obavještajne službe (SIS). To je bilo zato što je SIS-ov agent na kojeg se aludiralo u nekim od prisluškivanih razgovora bio George Blake, jedan od najozloglašenijih dvostrukih agenata u britanskoj povijesti, koji je vodio bilješke na sastancima i zatim ih prosljeđivao Moskvi.
KGB je iz nekog razloga dopustio da se operacija odvija gotovo godinu dana "širom otvorenih očiju", unatoč tome što je bio potpuno svjestan koliko informacija curi na Zapad. Nema dokaza da je koristio kablove za podmetanje lažnih obavještajnih podataka, iako je moguće da je neke od svojih osjetljivijih razgovora usmjerio preko drugih kanala kako bi izbjegao prisluškivanje.
Teorija njemačkog povjesničara jest da je to dijelom bilo zato što su toliko cijenili Blakea da nisu htjeli riskirati kompromitiranje preranim napadom. To je također značilo da je KGB točno znao koje su obavještajne podatke Britanci i Amerikanci prikupljali. "Možete pogledati u akvarij i vidjeti kako ribe plivaju“, rekao je Helmut Müller-Enbergs. "Ne morate tražiti druge izvore. U određenom smislu, obje su strane pobijedile“, rekao je bivši šef kontraobavještajne službe berlinske obavještajne agencije.
Drugo moguće objašnjenje jest da su KGB i GRU u to vrijeme bili u žestokoj međuagencijskoj borbi za status i utjecaj, te da je prvom možda odgovaralo da vidi kako se otkriva toliko špijuna potonjeg. Müller-Enbergs je pozvao MI6 da otkrije svoju stranu priče, tvrdeći da je, iako je direktor CIA-e Allen Dulles osobno odobrio operaciju i financirao je sa 6,7 milijuna dolara, ona u osnovi bila trijumf britanskih obavještajnih službi.
Kako je George Blake postao ruski špijun?
Rođen kao sin egipatskog Židova u Rotterdamu, George Blake je tijekom Drugog svjetskog rata pobjegao iz Nizozemske u Španjolsku s krivotvorenom putovnicom. Iz Španjolske je otišao u Britaniju gdje se pridružio britanskoj mornarici i herojski služio u vojnoj obavještajnoj službi tijekom rata. U početku ga je regrutirala britanska tajna služba 1944., Blake je studirao ruski jezik u Cambridgeu 1947. i sljedeće godine imenovan je vicekonzulom u britanskoj vanjskoj službi. Nakon što je 1948. poslan u Seul, Blakea su, zajedno s drugim dužnosnicima britanskog veleposlanstva, 1950. zarobili sjevernokorejski komunisti. Moguće je da su tijekom tri godine zatvora Blakeova politička mišljenja bila pod tolikom utjecajem da se dobrovoljno prijavio za rad za Sovjete. Pušten u travnju 1953., Blake se 1954. ponovno pridružio britanskoj obavještajnoj službi kao tajni agent MI-6. Činjenica da je njegov rođak Henri Curiel bio jedan od osnivača Egipatske komunističke partije očito nije uzeta u obzir pri njegovom imenovanju. Kada je uhićen 1961. nakon što ga je razotkrio poljski prebjeg, Blake se priznao krivim za špijunažu, rekavši da je od 1953. predao svaki važan dokument s kojim je došao u kontakt svom sovjetskom kontaktu. Optužen je za "prenošenje informacija koje bi mogle biti izravno ili
neizravno korisne neprijateljskoj sili"i tri kršenja Zakona o službenim tajnama. Blake je osuđen na maksimalnu kaznu od 42 godine zatvora zbog svoje odlučnosti da "izvrši maksimalnu osvetu" Britaniji i njezinim saveznicima.
Među dužnosnicima uključenima u operaciju tunela vladala je velika zbrka. Frank Rowlett se sjećao Blakeove prisutnosti na američko-britanskom sastanku o detaljima tunela u Velikoj Britaniji 195. godine i vjerovao je da je Blake "bio svjestan: onoga što smo radili" i da je morao proslijediti informacije Sovjetima. Ured za komunikacije CIA-e rekao je da je Blake "znao... svaki detalj operacije tunela". Tu dolazi dio koji je NSA "zamračila" pri objavljivanju, tako da možemo pretpostaviti kako Rusi nisu slučajno, tijekom poplave naišli na tunel - oni su zahvaljujući Blakeu znali da je on tamo. Poplava je bila samo dobar povod da ih i službeno "provale". Tih 11 mjeseci najvjerojatnije nisu htjeli ugroziti izvor i puno važnije informacije koje im je servirao Blake.
