Arktik, nekoć simbol mirne međunarodne suradnje i netaknute prirode, ubrzano se pretvara u poprište strateškog natjecanja. Topljenje leda otvara nove pomorske rute i pristup golemim prirodnim resursima, dok geopolitičke napetosti, potaknute ratom u Ukrajini, pretvaraju "daleki sjever" u novo žarište. Deseci vojnih baza i stotine drugih instalacija niču diljem regije, signalizirajući povratak militarizacije koja podsjeća na Hladni rat.

Arktik kao nova geopolitička bojišnica

Geografija je oduvijek bila sudbina, a za Arktik ta izreka nikad nije bila istinitija. Regija koja je dugo služila kao geografski tampon sada je postala ključna vojna i ekonomska granica. Kako se led povlači, otvaraju se alternativni trgovački putovi poput Sjevernog morskog puta uz obalu Rusije i legendarnog Sjeverozapadnog prolaza kroz Kanadu. Ovi pravci skraćuju putovanja između Azije i Europe za tisuće kilometara, što donosi ogromne uštede.

KAMP VIKING U skrivenom arktičkom kampu elitne postrojbe treniraju za rat s Rusijom

No, s ekonomskim prilikama raste i potencijal za sukobe. Procjenjuje se da se na Arktiku nalazi 13 posto neotkrivenog svjetskog naftnog i čak 30 posto plinskog bogatstva, uz brojne rijetke metale. Svi ti resursi postaju dostupniji, a arktičke nacije, kao i one "bliske Arktiku" poput Kine, žele osigurati svoj dio. Usto, Arktik predstavlja najkraću putanju za interkontinentalne balističke projektile između Euroazije i Sjeverne Amerike, što ga čini nezaobilaznom točkom u sustavima rane uzbune i proturaketne obrane.

Raspodjela snaga na dalekom sjeveru

Prema izvješću kanadske zaklade The Simons iz ožujka 2024. godine, pet država s obalom na Arktičkom oceanu, uz Island, ima ukupno 69 stalno zaposjednutih vojnih lokacija. Iako se brojke razlikuju ovisno o definiciji "vojne lokacije", jasan je trend jačanja prisutnosti svih ključnih igrača, no jedna se država posebno ističe.

Rusija je daleko najveća vojna sila u regiji. S najdužom arktičkom obalom, Moskva Arktik ne vidi kao područje za istraživanje, već kao produžetak vlastitog teritorija. Rusija ima 32 stalno zaposjednute vojne lokacije, no ta brojka ne otkriva cijelu priču. U posljednjih šest godina, prema nekim procjenama, Rusija je izgradila više od 475 vojnih objekata duž svoje sjeverne granice, reaktivirala desetke baza iz sovjetske ere i modernizirala zračne luke. Glavnina njezinih snaga koncentrirana je na poluotoku Kola, u blizini granice s Norveškom i Finskom, gdje se nalazi moćna Sjeverna flota s desecima podmornica, ratnih brodova i flotom od gotovo 60 ledolomaca. Neki od tih ledolomaca namjenski su izgrađeni za nošenje kontejnerskih raketnih sustava, što je jasna poruka o namjerama Moskve.

S druge strane stoji NATO, koji s novim članicama Finskom i Švedskom sada okuplja sedam od osam arktičkih država. Ukupno, članice NATO-a imaju više baza od Rusije, no one su raspršene na golemom teritoriju.

Sjedinjene Države imaju deset stalno zaposjednutih lokacija na Arktiku, primarno na Aljasci. Te baze dom su najmodernijim borbenim zrakoplovima pete generacije, poput F-22 i F-35, te ključnim elementima proturaketne obrane. Norveška, koja dijeli kopnenu granicu s Rusijom, održava 15 vojnih objekata na svom relativno malom arktičkom teritoriju. Kanada upravlja s osam stalno zaposjednutih lokacija, uključujući najsjeverniju vojnu postaju na svijetu, Alert. No, s obzirom na golemi teritorij, kanadska prisutnost smatra se skromnom. Danska je prisutna putem tri baze na Grenlandu, od kojih je najvažnija američka svemirska baza Pituffik, dok Island ima jednu lokaciju.

Strateški dragulji američke obrane

Iako je brojčano inferiorna u broju baza u odnosu na Rusiju, američka vojna prisutnost oslanja se na nekoliko strateški neprocjenjivih lokacija. Združena baza Elmendorf-Richardson (JBER) u Anchorageu na Aljasci operativno je srce američke arktičke obrane. Ona objedinjuje zračne i kopnene snage te služi kao zapovjedno središte iz kojeg se koordiniraju odgovori na provokacije, poput redovitih letova ruskih strateških bombardera u blizini aljaškog zračnog prostora.

Daleko na sjeverozapadu Grenlanda nalazi se svemirska baza Pituffik (bivša Thule), najsjevernija američka vojna instalacija. Njezina geografska lokacija omogućuje radarskim sustavima najranije moguće otkrivanje raketnih lansiranja preko polarnog područja, dajući donositeljima odluka dragocjene minute za reakciju. Baza Eielson na Aljasci, s druge strane, služi kao centar za obuku u ekstremnim hladnoćama, gdje se piloti F-35 zrakoplova uče boriti u okruženju u kojem i sama priroda postaje protivnik.

Tu je i Kina...

U arktičku jednadžbu sve se snažnije uključuje i Kina, koja je samu sebe proglasila "bliskom arktičkom državom" - izmišljenim terminom koji izaziva zabrinutost zapadnih saveznika. Peking ulaže u infrastrukturu, od teretnih brodova i ledolomaca do istraživačkih postaja, od kojih je barem jedna povezana s kineskom vojskom. Cilj je stvoriti ekonomska uporišta koja se kasnije mogu pretvoriti u stratešku prednost. Kina sve češće šalje svoje brodove i zrakoplove u regiju te provodi zajedničke vježbe s Rusijom, signalizirajući ambiciju da postane "polarna velesila".

Kao što je primijetio profesor geopolitike Klaus Dodds, Arktik je postao regija u kojoj se isprepliću trgovina, klimatske promjene, vojna savezništva i rivalstva velikih sila. Vojna postrojenja koja niču diljem regije nisu samo simboli suvereniteta, već i alati za projekciju moći u borbi za resurse i stratešku prednost.