Kad bi 1000 eura mjesečno, nekoliko tisuća kilometara žilet-žice od Dubrovnika do hrvatske strane Dunava i nešto milijunskih investicija u tvornice majica, tipkovnica i kožne galanterije u Peshawaru, Mosulu, Benghaziju... mogli riješiti problem masovnih migracija – problema ne bi ni bilo. No kao što vidimo i na granici s Bosnom i Hercegovinom i na kolodvorima od Slavonije do Istre, problema ima, postoji, tu je i aktivni smo u njemu i kao osoblje na prolaznoj stanici i kao gosti u Dublinu ili okolici Hamburga.

Ta tri jednostavna rješenja za migrantsku krizu u stalnom trajanju – plaća od 1000 eura, žilet-žica duž granice i međunarodno investiranje u siromašne države Bliskog istoka i Afrike – ponudili su predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zastupnik Nikola Grmoja i njegov privatni Sirijac Nizar Shoukry te malo prije ostalih premijer Andrej Plenković.

Vjerska mržnja BiH 2018.: Dodik jedini politički profitirao na migrantima

"Prva važna činjenica je groteskno velika razlika u prihodima između siromašnih i bogatih zemalja, koja će se uz sadašnje stope globalnog rasta održati bar još nekoliko desetljeća. Drugo, migracija ne može bitno umanjiti postojeću razliku jer su mehanizmi povratne sprege suviše slabi. Treće, dok traju migracije, nastavit će se i akumulacija dijaspora. Zato će razlike u prihodima potrajati, a poticaji za migraciju ojačati. Otuda slijedi da će migracija iz siromašnih u bogate zemlje nastaviti da se ubrzava. 
Međunarodna migracija ne može dostići stanje ravnoteže u skoroj budućnosti: svjedoci smo početka perioda disbalansa epskih razmjera", piše profesor ekonomije i javnih politika sir Paul Collier u knjizi "Exodus", objavljenoj 2013. godine.

Prije, dakle, pola desetljeća i u ono vrijeme kad smo, blesavo kao i obično, vjerovali kako globalni potresi imaju lijep običaj zaobići Hrvatsku. To što smo u njima već tad sudjelovali, nekako nismo primjećivali, kao što se danas nismo u stanju poistovjetiti s onima koji putuju neudobnije od našeg svijeta, ali na ista mjesta i s istim ciljem.

Često mi ljudi govore: ‘Da barem imam 1000 kuna veću plaću, ostao bih u Hrvatskoj’. Kad bi prosječna plaća bila oko 1000 eura, mislim da bi se znatno smanjio broj odlazaka iz Hrvatske", rekla je majka demagogije, Kolinda Grabar Kitarović.

Prešutjela je, ako o tome uopće nešto zna, da u Hrvatskoj postoje zanimanja u kojima prosječna plaća jest 1000 eura, a često je i veća – posebice u IT sektoru – ali ni ona ne omogućavaju jednako kvalitetan život kao barem trostruko veća na Zapadu, niti programeri zbog tih 7400 kuna ostaju ovdje. 
U ovom stoljeću urušene su dvije velike države, Irak i Libija, jedna uništena, Afganistan, nije popravljena, dok je jedna bitna, Sirija, trajno promijenjena.

Činjenica da migranti ne dolaze samo iz njih nego i iz onih zemalja kojima je MMF podijelio priznanja zbog povoljne investicijske klime, pokazuje kako kapital sam po sebi nije donio boljitak onima koji su dobili priliku sudjelovati u njegovu stvaranju, ali ni da ratovi nisu jedini korijen seoba naroda.

Drukčije rečeno: niti mir na ruševinama prošlih života, niti puko postojanje radnog mjesta na kojem se za mjesec dana može zaraditi kao za nekoliko sati u Njemačkoj, nikome neće biti dovoljan razlog da ne pokuša naći rupu u fortifikacijskim preprekama na europskim granicama.

Marakeš Zašto Kolinda ratuje protiv Plenkija zbog - migranata?

Broj sadašnjih ekonomskih migranata, a tih je većina i u tu grupu jednako spadaju, bez obzira na tehnike putovanja, Slavonci i Sirijci, Ličani i Libijci, još je neusporedivo manji od broja onih što su se preselili u drugoj polovici prošlog stoljeća. Spomenuti Paul Collier je, naime, izračunao kako je "međunarodna migracija iz siromašnih u bogate zemlje naglo porasla od 1960. do 2000. godine, s manje od 20 na više od 60 milijuna ljudi.

Također, rast se neprekidno ubrzavao svakog sljedećeg desetljeća…" U isto to vrijeme, dakle onda kad se i iz Hrvatske počelo ići na privremeni rad u Njemačku, razvijene se zemlje postajale još razvijenije, politički stabilnije, prošle fazu kapitalizma blagostanja, kreirale ih ili se okoristile neoliberalizmom i globalizacijom - procesima u čijoj je prirodi "groteskno velika" ili nešto manja, ali svakako za ostanak u domovini demotivirajuća, "razlika u prihodima".

Masovne seobe, osim što su, očito, nezaustavljiv proces, izvor su profita i onima koji švercaju ljude i onima koji u tim ljudima dobivaju jeftinu radniku snagu - jeftiniju od dostupne, a znatno plaćeniju iz perspektive onih koji nemaju nikakve prihode ili, samo zato što ih ne primaju, iskreno vjeruju da su 1000 kuna više ili 1000 eura neto, ozbiljan novac.

Putujući na različite načine, autobusom iz Slavonskog Broda ili pješice iz Mosula, žrtve globalizacije s različitim stupnjem stradanja, uz ostalo, uzvraćaju udarac imperijima, njihovim industrijama oružja i korporacijama koje pronalaze oaze u kojima smiju sve zbog čega bi im se doma sindikati krvi napili. 
Svi su ti uzročni procesi trajali puno dulje od posljedične migrantske krize, ali se ni nas niti drugih nisu ticali dok im nismo počeli svjedočiti gledajući kroz prozor.

Ono što je papa Franjo nazvao globalnom ravnodušnošću pretvorilo se na kraju u lokalne strahove, najveće upravo tamo gdje migranti iz takozvanih neuspješnih ili zbilja uništenih država samo pokazuju manje neuspješnim i manje ekonomski razorenim da, ipak, jest sve crno kako izgleda. Ali i da se ništa neće promijeniti tisućom kuna više na tekućem, investiranjem s tendencijom izrabljivanja, kao što svjetlost, sama po sebi, neće prvo doći na našu, mirniju strane žilet-žice.