Saborski zastupnik Željko Glasnović (HDZ) za Express objašnjava svoje zalaganje za lustraciju, izbacivanje antifašizma iz Ustava, iznosi stavove o braniteljima... 

Služio je u tri vojske – kanadskoj, francuskoj i hrvatskoj. Nekadašnji vojnik Legije stranaca i umirovljeni general HV-a u Saboru je glas dijaspore i hrvatskih branitelja.

Smatrate da je najveći hrvatski problem danas mentalno naslijeđe komunizma i da je lustracija nužna.

Ljudi koji su živjeli u tom sustavu patili su i danas pate od jedne psihopatologije. Ona je proizvela generacije bez kolektivnog sjećanja. Ljudi koji su živjeli u tom sustavu ne mogu povezivati uzroke i posljedice jer im je ono što je ispravno, ali i što nije, diktirao jednopartijski sustav. Lustracija nije lov na vještice i ona mora početi u HDZ-u. Riječ je o onima koji su kršili ljudska prava, otimali i cinkarili ljude koji su zbog toga završili u zatvoru.

Koga bi ona sve obuhvatila?

Prema njemačkom tumačenju, lustracija je osiguranje da ista kriminalna organizacija opet ne dođe na vlast. Prvi korak je rasvijetliti što se događalo. Narodu treba pružiti istinu da sam odluči, a ne da nam organi i partijske ćelije iz bivšeg sustava tumače što se dogodilo u povijesti. Drugi korak je otvaranje svih arhiva. Treba vidjeti tko je započeo pretvorbu i privatizaciju, tko je ekonomski uništio Jugoslaviju, tko je pokrao sav novac i prebacio ga na bankovne račune vani, koje sad drugovi vraćaju kao stranu investiciju. Spominjem da je Udba ubila više ljudi vani nego sve druge tajne službe Varšavskog pakta ukupno, i to ne samo Hrvate, nego i Srbe te Albance. To se prešućuje. Zašto se ne traži povrat arhiva iz Beograda da se njima više ne manipulira, kao što se to čini danas. Hrvatski komunisti u sprezi s beogradskom vladom već 45 godina drže hrvatski narod kao robove svoje prošlosti. Ne otkriva se istina. Falsificirali su žrtve Drugog svjetskog rata za odštetu, To je tragično. Svaka žrtva ima svoje ime te pravo na dostojanstvo i istinu. Mi smo mrtvima dužni istinu. Nezamislivo je da imate u jednoj državi, koja se smatra civiliziranom, 600 masovnih grobnica, odnosno minimalno 15 Srebrenica, kao što je to slučaj u Sloveniji. Tamo je ubijeno više od 150.000 ljudi u mjesec dana! To nisu moji podaci, nego brojke dviju neovisnih slovenskih komisija. Za one koji su samo u Sloveniji ubili više od 100.000 ljudi u proljeće 1945. godine ISIL-ovci su puki amateri.

Ne mislite li da je isticanje tog ideološkog pitanja stvaranje nove podjele u hrvatskom društvu?

Nije. Mi svi hoćemo stvoriti jednu efikasnu i modernu državu. Postavit ću protupitanje. Zašto su jedine postkomunističke zemlje u Europskoj uniji, koje nisu provele lustracijske zakone. Hrvatska i Slovenija?

Decidirano ste objavili da treba izbrisati antifašizam iz Ustava RH. Što je za Vas antifašizam? Slažete li se da je antifašizam bio borba protiv nacizma, protiv zla u kojem je pola hrvatskog teritorija bilo darovano fašističkoj Italiji, u kojem su pobijene tisuće nevinih ljudi samo zato što su druge vjere ili nacije?

Pojam antifašizma se ne spominje niti u jednom ustavu zemalja EU. Antifašizam je pojam koji je stvorio Staljin, koji je izašao iz ruske kuhinje. Danas se upotrebljava riječ antitotalitarizam, a ne antifašizam. Ustav Republike Hrvatske je dvojben i paradoksalan. U njemu se spominje ZAVNOH, koji je komunistička organizacija. To je apsurd jer to stvara dojam da smo mi nasljeđe Socijalističke Republike Jugoslavije, koja je bila komunistička tvorevina. U isto vrijeme imate Rezoluciju 1481 Vijeća Europe, koja govori o svim zločinima komunizma, od masovnih kršenja ljudskih prava, desecima milijuna mrtvih, logorima, robovskom radu, zatvaranjima... To nisu ideološka nego pravna, moralna i legalna pitanja. Ne možeš s nekim leći u krevet i ostati djevica ili djevac.

Znači, zalažete se da u Ustav uđe antitotalitarizam a ne atifažizam?

Da. Ali neću to raditi ja, to mora riješiti Ustavni sud, a ne Željko Glasnović. U Europi nikad nije provedena neutralna međunarodna istraga o zločinima komunističkog sustava.

Nije li neprijeporna povijesna činjenica da je u antifašističkoj borbi Hrvatska dobila granice u kojima je danas i pravni okvir s kojim je kasnije izborila neovisnost?

Moderna Hrvatska država utemeljena je u Domovinskom ratu. Pola ljudi zaboravlja da je Ante Trumbić u staroj Jugoslaviji Rapalskim ugovorom omogućio Italiji da zaposjedne sve do Zadra, plus otoke. Većina Hrvata ne zna to i to je brisanje te kolektivne memorije.

Ne mislite li da će Hrvatsku zbog takvog poništavanje antifašizma ponovno optuživati da smo antisemiti, da smo genocidni, neonacisti. Pa te su nam optužbe silno štetile i 1991. godine. Zar ćemo se odricati hrvatskih partizana koji su se borili protiv nacizma? A što ćemo onda s ustašama i Jasenovcem?

To su totalne floskule i staljinistički žargon ‘30-ih godina. Nama se nameće ta lažna krivnja za Drugi svjetski rat, koju su plasirali organi Centralnoga komiteta SKJ. Hrvatska je bila između dva roga istog đavla, to su sile Osovine i Sovjetskog Saveza. Drugi svjetski rat je trajao četiri godine, a komunisti su vladali 40 godina, do 1990. godine. Dobili smo Hrvatsku koja više sliči na bivšu državu nego na modernu i efikasnu zemlju.

Zalažete se i za lustraciju u medijima. Kako bi se provela? Biste li svima koji su bili aktivni u službi bivše Jugoslavije zabranili bavljenje novinarstvom? Tko bi određivao kriterije prema kojima bi se te zabrane provele? Jeste li svjesni da takve mjere otvaraju prostor za političku manipulaciju, za lov na nevine, za lov na one koji samo drukčije misle?

To je opet netočno. To je jedan spin koji se čuje proteklih 20 godina. Ponavljam, lustracija nije lov na vještice. U bivšoj Jugoslaviji svi su novinari starijega kova bili društveno-politički radnici koji su surađivali s represivnim sustavom. To se odnosi i na političare koji sjede u Saboru, u represivnom aparatu, sudstvu. Ne treba njih proganjati, ali treba znati tko je radio za Udbu i za KOS, ako su im dosjei u Beogradu, oni su prijetnja nacionalnoj sigurnosti. To je sigurnosno pitanje a ne pitanje medija. Oni koji su ekonomski upropastili bivšu državu isto su učinili i ovoj državi. O tome se ne govori. Osim pretvorbe i privatizacije. Gdje je popis menadžerskih kredita u vrijeme kad je SDP došao na vlast? Gdje su računi Udbe? Lustracija je čišćenje i pomoć sadašnjim mladim novinarima da više nema urediničke i autocenzure te kako bi se o svim temama moglo govoriti otvoreno i bez straha. Mediji su pod utjecajem bivših struktura, partijskih ćelija koje dirigiraju što ćete pisati.

Dobro, kritični ste prema medijima, kažete da su oni najveća prepreka istinskoj demokraciji. Mislite li da su mediji bili prepreka demokraciji i kad su upozorili na manipulacije bivšeg ministra branitelja? Ili ste i vi to doživjeli kao harangu, kako kaže šef HDZ-a, kao političku hajku? Jeste li upoznati sa svime što su mediji otkrili u vezi s ministrom branitelja? Nije li, u konačnici, posao medija da rade i takav posao, da upozoravaju na nepravdu?

Na Miju Crnoju je pokrenut tipični medijski linč koji podsjeća na montirane procese u vrijeme staljinizma. Čovjek nije počinio niti jedno kriminalno djelo nego prekršaj, a u tri dana na njega su pokrenuta 73 napada iz elektroničkih i tiskanih medija. Neki su bili toliko gnjusni da su maltretirali i njegovu djecu u školi. Čovjeku su život uništili. Nitko se nije bavio sadašnjom oporbom, u kojoj ima ljudi koji su dužni Poreznoj upravi 10 milijuna kuna, time da u Hrvatskoj ima 40.000 poduzeća bez ijednog zaposlenika... Imate ljude koji su nakon ‘90-ih uništavali državna poduzeća, koji također imaju prijavljena prebivališta na drugim mjestima. Njih nitko nije dirao. To su te partijske ćelije koje ne žele Hrvatskoj dobro, a Crnoja je napadnut samo zato što je spomenuo lustraciju. Mediji mogu čovjeku uništiti život, a on nema mogućnosti obraniti se. Sile tame nekad vladaju većinom medijskog prostora. Imali ste čovjeka lažno optuženog za silovanje. Išlo se toliko daleko da su našli i lažnu svjedokinju koja je tvrdila ju je on silovao. Da je ovo normalna civilizirana država, tko god je plasirao te informacije i onaj koji je prenio, isplaćivao bi tužbe za duševnu bol, za crnu propagandu, klevetu.

A mislite li da je Crnoja bio dobar izbor? Ili se moglo bolje? Nisu li takvi poput Crnoje glavni krivci za loš status časnih branitelja?

Ja znam Miju Crnoju. On je častan čovjek. Napravio je možda taj prekršaj za prebivalište. Spomenuo sam da imate ljude koji sjede u drugim taborima koji su uništavali poduzeća, dizali kredite u milijunskim iznosima koje nikad nisu vratili. Sad vi meni recite, kakva je to medijska atmosfera i gdje je istražiteljsko novinarstvo ako te afere nisu otkrili. Imate aferu Posmrtna pripomoć, u koju su upleteni ljudi iz vrha, gdje je ukradeno više od 100 milijuna kuna. A mi nađemo Miju Crnoju i njegovu daščaru. To pokazuje što radi medijska haranga. Svaka čast pojedinačnim novinarima. I zato je nužna lustracija kako bi saznali istinu, vidjeli zašto je hrvatska pravna kaljuža, zašto je samo deset posto zemljišta uvedeno u katastar i zašto nema pravne sigurnosti. Lustracija je modernizacija Hrvatske države. Komunizam je psihopatologija koju je jedan filozof najbolje opisao “teror svak’ protiv svakoga u svakom trenutku”. To danas imate u Hrvatskoj.

Poručili ste da je potrebno “ustavno izjednačiti pravo vlasništva (po kojem je privatno vlasništvo ravnopravno)”. Na što ste mislili?

Spomenuo sam da je samo deset posto zemljišta uvedeno u katastar. U Hrvatskoj nikad nije izvršena denacionalizacija. Imate ljude koji su ubijani da im se oduzme imovina, 58 posto državnog zemljišta je neupotrebljivo jer nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi. To su posljedice komunizma i to nas paralizira da postanemo moderna i slobodna država i da se oslobodimo tog tereta bivšeg sustava. Mnogi ne znaju da Hrvatska danas plaća pet milijardi dolara duga bivše Jugoslavije...

Jedan ste od onih branitelja za koje se uvijek reklo da su istinski heroji Domovinskog rata. Je li trebalo nešto učiniti još ranije, devedesetih, da oni najhrabriji i najčasniji ratnici i branitelji dobiju veće počasti i veći ugled u narodu? Mislite li da je politika, i ona Tuđmanova devedesetih, utjecala na stav da se izbjegavaju imenovati pojedinačni ratni heroji? Bismo li, da se najvećim ratnicima i žrtvama rata dala istinska i znatno veća pažnja, čast i poštovanje, a ne mislimo pri tome na materijalne beneficije i mirovine, promijenili stav branitelja da su marginalizirani?

Dakako da ima heroja među hrvatskim vojnicima u HV-u i HVO-u, ljudi bez kojih ne bi postojala Hrvatska. Neka druga država o njima bi snimala filmove, a ne bi ih se prikazivalo i prozivalo kao da su alkoholičari, da su psihički rastrojeni, da su moralni degenerici. Znam ljude koji su tri do četiri puta ranjavani i vraćali su se na prvu crtu. Eto, braniteljima nisu dostupne kulturne ustanove. Tko snima filmove? Za hrvatske političke zatvorenike, koji su robijali 13 do 15 godina u komunističkim kazamatima, država odobrava oko 11.000 kuna godišnje, a časopisi nekih manjina dobivaju pola milijuna kuna. To je ravnopravnost? Ali, osim braniteljskog herojstva imamo danas i samohrane majke koje su heroine jer odgajaju u ovoj državi djecu. Tko god se bori za opstanak u ovoj državi je heroj. Moja baka za mene je heroj... Preživjela je dva sustava, zatvarana je i premlaćivana, sve nam je oduzeto 1945. godine. Sama je odgajala troje djece i nikome nije kukala. Muž joj je bio 12 godina u zatvorima i logorima u staroj i novoj Jugoslaviji.

I Kanađani imaju ministra veterana. Tko su njihovi ratni veterani, gdje su se ti ljudi sve borili? Možete li povući paralele između statusa njihovih i naših veterana? Imaju li zajedničkih problema?

Imaju sigurno. PTSP je sveopća pojava. Zbog toga se i u marinskom korpusu ubijaju desetine ljudi svake godine. Za vojnika i rat i mir predstavljaju stres i neizvjesnost. Nedavno, kad je pripadnik Hrvatske vojske ubio ženu i dijete, što je zaprepastilo javnost, dva tjedna prije toga čina identična stvar se dogodila u Kanadi. Čovjek koji se vratio iz Afganistana ubio je trudnu ženu i bacio se sa zgrade. Charles de Gaulle se pitao kako vladati državom koja ima 550 vrsta sireva, a ja ću reći kako vladati državom koja ima 1400 braniteljskih udruga. Kanada ima jednu udrugu, a svaki grad ima svoj centar u kojem se veterani okupljaju. Kod nas je tamo svršetak 1. svjetskog rata najveći blagdan, to je 18. 11. U Kanadi prema veteranima postoji respekt, a to branitelji u Hrvatskoj nemaju. U Kanadi su veterani homogeni i njihovi problemi se rješavaju na državnoj razini. Naš problem je što ne obilježavamo dane važne za hrvatsku povijest. Branitelji bi trebali imati jednu krovnu udrugu koja će nas predstavljati u svijetu. Obrambeni Domovinski rat nije ničija privatna stvar.

Zašto svih ovih godina niste javno istupali, što Vas je pokrenulo da se baš sad aktivirate?

Iste stvari govorim 20 godina, samo u medijima vlada gotovo totalna blokada. Stare strukture ne žele promjene. One žele zadržati Hrvatsku kao svoj privatni feud i prćiju, gdje smo mi kmetovi i gdje oni kontroliraju sve. U svakom od tih starih kadrova čuči mali samoupravni Titić. Zašto u Hrvatskoj postoji 1,2 milijuna neriješenih sudskih postupaka? Sadašnja Hrvatska podsjeća više na jednu banana republiku nego na modernu i efikasnu državu.

General ste koji se ni s čim nije okoristio. Ne mislite li da i na braniteljskim prosvjedima ima onih koji se bore samo za svoje beneficije i koji te beneficije možda i nisu pravedno stekli u ratu? Pa čak i onih koji rata nisu ni vidjeli?

To nije do mene. Malo ljudi zna da kad se spomene tih pola milijuna branitelja, desetina njih ne prima mirovine. Hajka je na HVO, gdje ima 6500 ljudi koji u prosjeku primaju više od 2000 kuna. Istodobno država odvaja 115 milijuna kuna mjesečno za partizanske penzije. A oni koji su napadali Hrvatsku isto su nosili petokraku na čelu. To je sprega velikosrpskog imperijalizma i komunizma. Slobodan Milošević je bio vodeći komunist u Srbiji. Ispada da su se hrvatski branitelji borili da sačuvaju onu istu strukturu s kojom su ratovali. Oni su krvarili i umirali da bi na vlasti ostali oni koji su bili i do 1990. godine. Većina njih nikad nisu željeli hrvatsku državu.

Prema Vama je hrvatska država učinila mnoge nepravde kad je riječ o primanjima i statusu. Mesić Vas je odstranio iz vojske 2000. godine, ali niste dobili mirovinu, nego su Vas bacili u pričuvu, mirovinu ste sredili tek dvije godine kasnije, povlačili se po sudu da Vam priznaju časnički čin. Vjerujete li da je sa šikaniranjem imala veze činjenica da niste časnik potekao iz JNA, nego iz Legije, inozemstva?

Nemam ništa protiv časnika iz JNA. Hrvatska vojska treba biti utemeljena na zapadnom sustavu. Da, mene su skinuli iz vojske i morao sam tražiti pravdu na sudu, ali ja sam radio u BiH. Bio sam tamo od početka do kraja rata. Borili smo se za opstanak hrvatskog naroda. Puno ljudi nije upoznato što se događalo nakon rata i kakva bitka se vodila za opstojnost hrvatskog naroda u BiH tijekom i nakon rata. Počela je demonizacija HVO-a bez kojeg ne bismo imali hrvatsku državu. Ta žrtva je zanemarena i ti su ljudi marginalizirani.

Bili ste i u prvom Zaljevskom ratu. Kažite nešto o tome? Kako danas doživljavate krvave ratove u tom dijelu svijeta? Razmišljate li o tome?

Dužnost svakoga građanina jest da poznaje svoju povijest i onda može argumentirano raspravljati. Kod nekih zemalja, poput Francuske i Velike Britanije, još vlada jedna vrsta kolektivne amnezije. Oni su vodili kolonijalne ratove u kojima je od 19. stoljeća ubijeno stotine tisuća ljudi, a nama drže predavanja o međunarodnom ratnom pravu.

U svojoj ste postrojbi oformili neku vrstu vojnog suda, kažu da ste imali posebne ‘muške’ metode ‘peglanja’ neposlušnih, onih koji rade probleme. O čemu se radilo? Možete li reći nešto o tome?

Bio sam u tri vojske i svaka je utemeljena na kodeksu, kako pisanom, tako i nepisanom, a postoji i časnički kodeks. Kod nas nedostaje moralni kodeks. Rekao bih da u federalnim zatvorima u SAD-u ima više morala i kodeksa nego u hrvatskom društvu. Moralni kodeks je razoren u vrijeme komunizma gdje je prva zapovijed bila ‘druže, snađi se’, drugi ‘malo radi, puno kradi’, a treći ‘ako ne možemo drugačije, onda ćemo pošteno’. U staroj vojsci problemi su se rješavali od ‘zida do zida’. Ne cinkarenjem, karijerizmom, ulizivanjem i laganjem. Nisam dopustio nikome da mu budem kanta za napucavanje. Zapovjednik nije gromobran za budale. Bez vojnog suda vojska nije vojska.

Što mislite o ratnim zločinima hrvatskih vojnika? Jesmo li mogli odmah, još tijekom rata i najžešćih borbi, sankcionirati one koji čine ratne zločine? Bi li, da smo to učinili, situacija s Haagom i braniteljima bila drukčija?

Mišljenja sam da mi nismo trebali ni potpisati tu sramotnu povelju o suradnji s međunarodnim sudom. Ne znam ni jednu državu koja je svoje vojnike predala međunarodnom sudu. To je nezamislivo. Domovinski rat je jedan od najčistijih ratova ikad. Mi smo bili napadnuti. To su mogli rješavati i rješavali su hrvatski sudovi. Ljudi su procesuirani. No za smrt tisuća i tisuća hrvatskih civila i vojnika, silovanih žena, spaljivanje imovine odgovornih nema. Nikad hrvatski vojnik nije prešao Drinu da napadne Srbiju, nego je bilo obratno. Po svim međunarodnim analizama, više od 95 posto zločina na teritoriju bivše Jugoslavije počinila je JNA i srpske paravojne postrojbe.

U svojoj ste postrojbi u BiH imali 500 muslimana. Kako ste doživjeli početak hrvatsko-muslimanskih sukoba? Je li Vas to iznenadilo, razljutilo?

Rastužilo me kad je došlo do sukoba, kad je HVO-a napadnut od Armije BiH. Kako ne bi došlo do incidenata u samom gradu morali smo te ljude razoružati. U tom cijelom ratnom razdoblju dogodio se samo jedan incident gdje su ubijeni civili, ali to nije bila krivnja brigade pod mojim zapovjedništvom, nego ljudi koji su došli sa strane. Oni su i procesuirani u Hrvatskoj.

Koliko ste puta ranjavani Metak vam je prošao pored srca?

U Domovinskom ratu jednom sam ranjen u nogu, a drugi put u plećku. Metak mi je izašao ispod pazuha.

Vaš brat je ranjavan i preživio je nezamislive torture u logoru. Kakvo je njegovo zdravlje sad? Kakav je njegov status?

Brat je ostvario status, ali to morate njega pitati. Proživio je 15 mjeseci torture. Bušili su mu koljena bušilicom, odrezali su mu uho, nema kože na leđima. Dva čovjeka su umrla na njemu. On meni devedeset posto toga nije ispričao niti sam ga ikad pitao. Nažalost, žrtva tih dečki koji su s njim bili zarobljeni i koji su umirali je zaboravljena. Oni su bili crni od batina. Kad god su čuli ključ u bravi svoje ćelije, nisu znali hoće li ostati živi. Ti ljudi su jedni za druge primali batine. Pojedinim avangardnim umjetnicima u Hrvatskoj ti su hrvatski heroji sprdnja. Znate, i to stalno omalovažavanje i laganje o Domovinskom ratu pogoršava PTSP među braniteljskom populacijom. Tko zna koliko ih je radi iskrivljivanja činjenica diglo ruku na sebe.

Što brat misli o Vašem angažmanu u politici? Što on misli o svemu, slažete li se s njim po aktualnim pitanjima?

On je možda mirniji od mene, ali po svim aktualnim pitanjima smo suglasni. Osim možda po pitanju jelovnika u restoranu.

Što biste danas izdvojili kao najupečatljiviji doživljaj u svojem ratničkom putu? Je li za vas rat završena priča?

Nakon ranjavanja doživio sam kliničku smrt. Znam da postoji nešto nakon ovog kratkog putovanja. Postoji stara poslovica koja kaže da u tri ujutro u rovu nema ateista. U Hrvatskoj se rat za jedinstveno hrvatsko biće, u BiH i dijaspori, još vodi, ali drugim sredstvima. Mi smo još mlada država. Naš je zadatak da je očuvamo.