"Kremlj je 2016. u Crnoj Gori htio ubiti premijera"
Bila je riječ o parlamentarnim izborima u Crnoj Gori. U noći 16. listopada 2016. ova mala mediteranska i balkanska nacija čekala je rezultate parlamentarnih izbora, da bi sigurnosne, policijske i sve druge službe iste te večeri bile prisiljene sprečavati pokušaj državnog udara.
Još prije nešto više od godine dana petorica državljana Srbije priznala su u sklopu nagodbe s Višim sudom u Podgorici da su bili dio zločinačke organizacije koja je pokušala na silu provaliti u parlament i proglasiti desno orijentirani, proruski Demokratski front izbornim pobjednikom.
Foreign policy research institute (FPRI) skoro dvije godine poslije pokušaja puča otkriva detalje istrage prema kojoj sve upućuje na to da iza pokušaja državnog udara stoje tajne službe iz Rusije, te da je povod svemu bio pokušaj da se spriječi da Crna Gora postane članicom NATO-a.
"Ovdje imamo novu članicu, Crnu Goru, koja se u trenutku pridruživanja NATO-u suočila ne s bilo kakvim pučem, nego s takvim iza kojega stoji vlada Rusije. Ovim izvještajem nadam se da ćemo podići svijest o tome da je Rusija u tolikoj mjeri ozbiljna u postizanju svojih ciljeva na Balkanu da je spremna posegnuti i za nasilnim sredstvima", prenio je Newsweek izjavu Richarda Kraemera, jednog od autora izvještaja FPRI-a.
Iz perspektive Moskve stvari su jasne. NATO koji se proširio po zemljama bivšeg Varšavskog sporazuma, a potom i trima bivšim sovjetskim republikama – Estonija, Latvija i Litva – predstavlja egzistencijalnu prijetnju sposobnosti Rusije da bude glavni faktor utjecaja u "svom dvorištu", te se nipošto ne želi dovesti u situaciju da u NATO na kraju uđu i Ukrajina i Gruzija. Osim toga, čak je i Mihail Gorbačov u nekoliko navrata govorio prije nekoliko godina da su "Amerikanci obećali da se nakon kraja Hladnog rata neće širiti dalje od Njemačke".
Tijekom proteklog desetljeća, pa i nešto dulje, Rusija je u konfliktima, odnosno i ratnim sukobima ograničenih razmjera, u pravilu bila na strani separatističkih pokreta u tim državama. Ne ulazeći u to koliko je tko pridonio tome da ti sukobi eskaliraju, Rusija i danas podupire separatističku Abhaziju u Gruziji, intervenirala je u Južnoj Osetiji, a tinjajući građanski sukob na istoku Ukrajine, kao i praktično gotova aneksija Krima u većoj ili manjoj mjeri vijest je i danas.
U svim tim događajima element koji je sprečavao te zemlje da nastave putem integracije u NATO bio je to što ovaj vojni savez ne prima u članstvo zemlje u kojima postoji ratni sukob, zato što bi, slijedom toga što su NATO članice obavezne intervenirati u obrani svake svoje članice, primanje članice koja je u ratu značilo automatski ulazak cijelog NATO-a u taj rat. Puč u Crnoj Gori, ako bi se dokazalo da je Kremlj doista stajao iza pokušaja puča u Podgorici, značio bi i nekoliko koraka dalje od svega što se po zemljama u okolici Rusije događalo.
Ovo bi značilo da su vlasti u Moskvi organizirale pokušaj obaranja vlasti netom nakon parlamentarnih izbora, te fizičku likvidaciju legalno izabranog premijera. Ranije se već pisalo da su dvojica navodnih pripadnika ruskih obavještajnih službi Eduard Šišmakov i Vladimir Popov bili zaduženi upravo za taj dio tijekom puča. Mediji po Srbiji posebno su pisali o Šišmakovu, časnika ruske obavještajne službe GRU koji je još 2014. bio vojno-pomorski ataše u Poljskoj.
I Šišmakov i Popov iz Crne Gore uspjeli su pobjeći u Srbiju, a odatle u Rusiju prije nego što im se sudilo u, kako se ispostavilo, odsutnosti. U Crnoj Gori ukupno se sudilo 12 osoba. Izvještaj FPRI-a sada navodi podatke iz istrage u Podgorici da je osim navedenih ruskih agenata, nacionalističkih ekstremista iz Srbije i osoba iz redova dijela desnog spektra opozicije u Crnoj Gori, u pokušaju puča sudjelovalo oko 50 agenata GRU-a koji su, kako se navodi, u izbornoj noći ilegalno ušli u najmanju bivšu jugoslavensku republiku iz susjedne Srbije.
Ako bi se to pokazalo točnim, to bi bio prvi put još od podjele SSSR-a na neovisne republike da je Rusija posegnula za nasilnim sredstvima kako bi izvan SSSR-a oborila demokratski izabranu vlast u nekoj zemlji. "U mjesecima uoči parlamentarnih izbora od 16. listopada 2016. ruski agenti, srpski ekstremisti i vođe Demokratskog fronta pripremali su nasilno rušenje demokratski izabrane vlade u izbornoj noći", stoji u izvještaju.
"Namjera im je bila izazvati političke sukobe kako bi diljem zemlje buknuli protesti i kako bi se srušila vlada Demokratske partije socijalista s premijerom Milom Đukanovićem. Prema službenom izvještaju, državljani Srbije akciju su pripremali od početka 2016. pod vodstvom operativaca ruskih GRU-a i FSB-a", dalje se navodi u izvještaju.
Kao vođa skupine navodi se bivši zapovjednik Žandarmerije Srbije, umirovljeni general Bratislav Dikić koji je na suđenju zbog terorizma u Podgorici priznao dio dijelova optužnice, primjerice o planu o upadu u parlament. Branio se da ga je jedan od vođa pokušaja puča doveo u zabludu oko prirode akcije. Dikić se borio u ratu na Kosovu krajem 1990-ih, potom početkom stoljeća protiv separatističke pobune u dolini Preševa na jugu Srbije, da bi Žandarmeriju vodio od 2009. do 2013.
Dikić je optužen da je vodio skupinu od oko 20 pobunjenika prerušenih u policajce Crne Gore kako bi se probio u parlament, te kako bi čak otvorio paljbu po prosvjednicima u izbornoj noći. Prema istoj optužnici Popov i Šišmakov za nabavu oružja i opreme poput sigurnih mobitela Dikiću su dali 200.000 dolara.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukobi koji bi izbili doveli bi neizbježno do proglašenja izvanrednog stanja u Crnoj Gori, na što bi proruski domaći političari koji se protive članstvu Crne Gore u NATO-u, imali otvoren put prema preuzimanje vlade. Tijekom svog tog kaosa, navodi se u izvještaju, a to je i najeksplozivniji dio, urotnici su navodno trebali likvidirati tadašnjeg predsjednika vlade, a danas predsjednika republike, Mila Đukanovića.
Đukanović je osoba koja Crnu Goru vodi još od proglašenja neovisnosti, a prema pojedinim izvorima on je svojedobno bio blizak bivšem gradonačelniku Moskve Juriju Lužkovu, te su preko te veze dogovorili brojne ruske investicije u Crnoj Gori. On je bio osoba i koja je jako vodila računa o privatizaciji crnogorske tvornice aluminija i prodaju ruskom oligarhu Olegu Deripaski. Deripaska mu je navodno uzvratio tako što mu je angažirao konzultanta Paula Manaforta kako bi mu pomogao u političkoj karijeri.
Paul Manafort planetarno je poznat kao čovjek koji je vodio predsjedničku kampanju Donalda Trumpa. Ruske veze Đukanovića s Rusijom naglo su krenule silaznom putanjom otkako je njegova zemlja, točnije njegova Demokratska partija socijalista, krenula prema integracijama u EU i u NATO. U prosincu 2015. Đukanovićeva vlada službeno je prihvatila poziv NATO-a za punopravnim članstvom. Ulog Rusije u Crnu Goru je ogroman.
2016. broj ruskih turista dosegnuo je 300.000 što je od ogromne važnosti za ekonomiju tako male zemlje, a zbog direktnih investicija u nekretnine i mnoštva jahti, o Budvi je još 2008. New York Times pisao kao o "Moskvi na moru". To je bio dio koji se ticao građana i biznisa. Pored toga Moskva je nekoliko godina lobirala za dopuštenje za popravke i tankiranje gorivom svojih vojnih brodova po crnogorskim lukama. Izvještaj FPRI-a dotiče se i toga.
"Rusko zanimanje za Crnu Goru poraslo je prije nekoliko godina. Kako je vojna baza u Tartusu u Siriji postala manje sigurna, Rusija je počela tražiti alternative. U rujnu 2013. ruska vlada zatražila je sastanak s crnogorskim ministarstvom obrane kako bi razgovarali o privremenom pristajanju ruskih ratnih brodova u lukama u Baru i Kotoru. Moskva je predlagala da ruski brodovi pristaju pod povlaštenim statusom prema kojem bi imali dopuštenje punog korištenja teritorijalnog mora", stoji u izvještaju.
Rusija se potom okrenula ljudima koji se protive crnogorskim euroatlantskim integracijama, što je na kraju, kako se navodi i u izvještaju i u istrazi crnogorskih vlasti i povremeno na suđenjima urotnicima, dovelo do pokušaja dovođenja na vlast Demokratskog fronta (DF). Riječ je o koaliciji na političkoj desnici koju sačinjavaju prosrpski nacionalisti, proruske stranke, te nekoliko manjih političkih faktora.
ao jedan od razloga kako su vlasti Crne Gore u tako osjetljivom trenutku uspjele spriječiti pokušaj državnog udara spominje se navodno upozorenje tajnih službi iz Srbije svojim kolegama iz Crne Gore, i to o prisustvu ruskih vojnih službenika u zemlji. Četiri dana prije izbora bivši policijski časnik Mirko Velimirović priznao je da je pomagao u prijevozu oružja. Enkriptirane mobitele potom su snage sigurnosti Crne Gore otkrile kod nekoliko članova DF-a.
Izvještaji iz istrage navode da su ruski službenici Crnu Goru napustili čim su otkrili da je urota otkrivena, pri čemu se oslanjaju na razgovore i s istražiteljima i sa svjedocima. Iz redova DF-a optuženi su Andrija Mandić i Milan Knežević. Među optuženima se našao i Aleksandar Sinđelić, vođa srbijanskog ogranka motociklističke skupine Noćni vukovi, vrlo povezane s Kremljom i krajnje odane Vladimiru Putinu, čovjek koji iza sebe ima iskustvo i ratovanja u istočnoj Ukrajini.
Sinđelić je svjedočio da je Šišmakov bio jedan od financijera urote oko puča. Nedugo nakon sprečavanja puča čak je i Đukanović osobno, javno pozvao EU da zaštiti Crnu Goru od budućih sličnih akcija Rusije prema njegovoj zemlji, kao i dezinformacijsku kampanju. Unatoč svemu, skepticizam prema tome da je doista Rusija organizirala ili podupirala pokušaj rušenja vlasti u Crnoj Gori, još uvijek je tu i tamo prisutan i na Zapadu.
Jedan od osnovnih argumenata za takav stav je činjenica da je pokušaj puča iz listopada 2016. bio izveden neki će reći amaterski, drugi s nedovoljnom čvrstinom, u svakom slučaju nedovoljno ozbiljno da bi se moglo očekivati da će i uspjeti, osim u slučaju da baš sve ide savršeno onako kako je planirano. Kako bilo, Šišmakovu i Popovu, dvojici od navodnih 50 agenata GRU-a, u Crnoj Gori sudilo se odsutnosti zato što su na vrijeme prebjegli iz Crne Gore u Srbiju.
A iz Beograda u Rusiju otputovali su krajem tog mjeseca. 28. listopada 2016. beogradski B92, ali i ruski Kommersant pisali su o razlozima tada aktualnog naglog posjeta Nikolaja Patruševa, tajnika Ruskog vijeća sigurnosti, i to tako da su otvoreno navodili informacije da je riječ o diplomatskoj ili kakvoj li već akciji izvlačenja Šišmakova i Popova iz Srbije.
Činjenica je da su dvojica iz Beograda u Moskvu otputovali već dan nakon što je Patrušev iznenada doputovao u posjet Beogradu.