Fotografije s nadzornih kamera što ih je objavila švedska policija bile su kao iz nekog kriminalističkog filma - jugoslavenski veleposlanik Vladimir Rolović leži na podu, a pored njega s pištoljem u ruci Miro Barešić, 21-godišnji hrvatski emigrant. Ulazna vrata zabarakadirali su stolicama i sofom. Suradnici u napadu na jugoslavensko veleposlanstvo bili su mu Anđelko Brajković (23), Ante Stojanov (35), Stanislav Milićević (21) i Marinko Lemo (28). Rolović je inače nekoć bio šef Udbe i kad završe s njime, na stolu će ostaviti fotografiju Udbina agenta Ilije Stanića. Taj tip je naime likvidirao ustaškoga generala Vjekoslava Maksa Luburića 1969. godine u Španjolskoj. Barešić je Roloviću pucao u glavu dok je ovaj bio vezan i ranjen, ali nekadašnji šef Udbe poživjet će još osam dana prije negoli ga 15. travnja 1971. isključe s aparata u bolnici u Stockholmu.
Prema knjizi "10 verzija više jedna jednako istina, zapisi o bonskom i štokholmskom procesu ustaškim teroristima“ pokojnog kriminalista Vladimira Vodinelića, Barešić i Brajković su se 7. travnja oko 9.30 uputili prema veleposlanstvu u ulici Strandvägen. Naoružani pištoljima kalibra 7,65 mm s napunjenim magazinima "sa po osam oštrih metaka“, navodno su planirali zarobiti veleposlanika, "a eventualno i ostalo osoblje“ kako bi zauzvrat ishodili "puštanje na slobodu izvjesnog broja Hrvata pritvorenih u Jugoslaviji“. Na ulazu u veleposlanstvo lagali su da dolaze produžiti putovnicu i pomorsku knjižicu, domar Vukosav Dubovac daje im formulare i upućuje ih na pult u hodniku uz napomenu da će uskoro doći ambasador, pisala je Slobodna Dalmacija.
Rolović stiže, Dubovac ide za njim da mu pridrži kaput, prilaze im Barešić i Brajković. Barešić naređuje Roloviću da digne ruke uvis, dok Brajković puca u Dubovca, ali ga promašuje, zrno pogađa zid. Rolović je pokušao savladati napadača, no Barešić je jači, u naguravanju ga udara drškom pištolja ispod lijevog oka i ranjava hitcem u desnu nogu, odmah ispod kuka. Potom odvlači Rolovića u njegov ured, spušta ga na sofu, pridružuje mu se Brajković koji žrtvi gura pištolj u usta i ispaljuje metak u nepce.
Nešto kasnije, polumrtvog ambasadora spuštaju na pod, a sofu i ostali namještaj guraju na vrata kako bi spriječili upad osoblja veleposlanstva u sobu. Uz to, Barešić i Brajković divljaju, prijete, pucaju po sobi. Barešić „znajući da se netko nalazi iza vrata“ u njih ispaljuje metak i ranjava tajnicu Štempihar. Još uvijek živog Rolovića Brajković, po Barešićevu naređenju, veže i gura mu maramicu u usta, a zatim mu opet puca u glavu s desne strane. Najmanje 25 minuta nisu dopuštali osoblju veleposlanstva ulazak u prostoriju, opisivao je kriminalist Vodinelić.
Neposredno prije policijskog upada i Barešić ispaljuje hitac u desnu stranu Rolovićeve glave. Od dva posljednja Brajkovićeva i Barešićeva metka, tumači Vodinelić, jedan je Rolovića pogodio ispod desnog uha, drugi poviše desne sljepoočnice, a oba su izašla kod unutrašnjeg kuta lijevog oka. Tri metka ispaljena u glavu „zajedno su prouzrokovala njegovu smrt, ali je i svaki od njih posebno bio smrtonosan“.
Oslobađanje Barišićeve skupine
Nakon što su Barešićevi emigrantski jarani 1972. godine oteli putnički avion Scandinavian Airlinesa tražeći puštanje njegove skupine, pisala je Slobodna Dalmacija, švedske su vlasti zaključile kako im se ne isplati gubiti vrijeme s hrvatskim teroristima, pa su im dopustili da odu. Pobjegli su u Španjolsku koja je tada, u rukama diktatora Franca, bila idealno utočište za fašiste. Početkom rata, nakon emigrantskog života u Švedskoj, Španjolskoj i Paragvaju, vraća se pod lažnim imenom u Hrvatsku, pristupa Hrvatskoj vojsci, a njegova smrt krajem srpnja 1991. godine u borbenoj akciji u zaleđu Pakoštana do danas se smatra nerazjašnjenom.
Tim povodom ponavljamo tekst o misterioznom ubojstvu Mira Barešića kojeg je napisao Raif Okić, a Express objavio 2017. godine.
Rane devedesete doista su bile mračne godine za Hrvatsku. Osim krvave borbe za samostalnost, početaka pretvorbe i privatizacije, dogodio se i čitav niz nikad razjašnjenih pogibija.
Jedna takva je i smrt Mire Barešića, povratnika iz inozemstva koji je poginuo u diverzantskoj akciji 31. srpnja 1991. godine pod nikad razjašnjenim okolnostima. Njegova kćer, Jelena Andrea, otkrila je u razgovoru za Express da je još uvijek proganja smrt njenog oca.
"To me jako proganja i htjela bih da se i to rasvijetli. Da je on poginuo u borbi za svoju domovinu, rekla bih da za njega nema ljepše smrti. Ali poginuo je zbog izdaje. Na ovim prostorima neće biti mira tako dugo dok se ne raščiste okolnosti pogibije svakog čovjeka i svake žrtve. Ne mislim samo na hrvatske žrtve, mislim na sve žrtve rata. Moramo gledati u budućnost, moramo surađivati. Neka se više nikad ne ponovi niti jedan rat na svijetu, a naročito ne na ovim prostorima. Voljela bih da ljudi shvate kako su nevini ljudi ubijali jedni druge zbog nekih na visokim pozicijama, koji su zajedno jeli i pili", kazala je ona.
Nekoliko kaznenih prijava je podneseno nakon njegove smrti, ali nikakva konkretnija istraga nije provedena, barem ako pitate ljude koji su jedva preživjeli sudbonosnu operaciju.
"Još 1996. godine podnijeli smo kaznenu prijavu radi ubojstva Mire i trojice poginulih suboraca i tražili da se utvrdi tko nas je izdao. Nema nikakve sumnje da smo ušli u klopku i da je cilj bio sve nas pobiti. Do dana današnjeg naša prijava stoji u ladicama i očekujem da je konačno došlo vrijeme da pravna država profunkcionira, da se hrvatsko pravosuđe uhvati tog predmeta i naša javnost konačno dobije odgovore. Mi, sudionici akcije, vrlo dobro znamo što se dogodilo i tko nas je izdao, ali želimo da to kažu institucije", ispričao je svojevremeno Tvrtko Pašalić, jedan od preživjelih, za portal Šibenik.in.
Prema službenoj verziji, grupa od 14 dobro opremljenih i naoružanih vojnika, okupila se u kući Tvrtka Pašalića u Vodicama i 30. srpnja 1991. krenula na benkovačko područje, gdje su trebali odraditi par diverzija. No, 31. srpnja, kod sela Miranje Donje upali su u zasjedu u kojoj je njihov vođa Barišić ubijen, a u toj akciji smrtno su stradali i Zdeslav Turić, Frane Bokanović i Mile Pandžić. Nakon rata pojavile su se fotografije njihovih tijela, premještenih nakon neuspjele akcije u Benkovac, baš kao i fotografija ubijenog Barešića. Zbog zadobivenih ozljeda i rana na tijelu, ona je po nekima dokaz da Barešića nisu ubili neprijatelji, nego netko od sudionika akcije.
Kako je ubijen Miro Barešić?
"Negdje između 13 i 14 sati, upali smo kod Miranja Donjih u zasjedu. Pucalo se sa svih strana, pješačkim naoružanjem ali i minobacačima. Bilo je jasno da smo izdani, da su nas dočekali tamo i bili smo u potpunom okruženju. Ja sam se, zajedno s vodičem, izvukao posljednji i vjerujem da me neka viša sila spasila. Iz okruženja sam se izvukao tek oko 21 sat navečer, a oni su cijelo to popodne češljali teren, sipali vatru na nas sa svih strana", prisjetio se svojevremeno Pašalić.
Barešićeva udovica, Slavica, oko desete obljetnice njegove pogibije ispričala je za Večernji da sumnja u izdaju samog državnog vrha:
"Riječ je bila o izdaji, a meni su poručivali da šutim i čuvam djecu. Sada mogu reći da je izdaja došla s vrha. Uvijek se spekuliralo o dečkima koji su bili s njime, da su krivi, a dobro znamo kako su završili Lekić, Drviš i Krišto. Pisali su istinu, a u suprotnome, danas bi bili na visokim položajima. Miro je previše želio, a takvi su ljudi smetali. Nikola Majstrović proziva neke ljude, ali teško je to raditi bez dokaza ili nekoga prozivati tko je mrtav pa se ne može obraniti. Treba razgovarati o onima koji su živi. Ja sam shvatila kakva je politička situacija, klonila sam se svega i bavila se djecom, a takav su mi savjet ti ljudi i dali. Mnogi su mi rekli kamo sam ga to pustila. On nije bio ni malouman ni malodoban. Živio je za tu državu i svojevoljno se vratio u domovinu. Vidio je da ga narod treba. Ne znam je li baš ta njegova prva i posljednja akcija otprije deset godina bila smišljena, ali je sigurno da su ostali njezini sudionici svi dovedeni u tu situaciju. Oni su, igrom slučaja, preživjeli. Najtočnije je da je netko srpskoj strani javio za tu akciju. Jer, kad su oni izviđali teren, bilo je jako malo ljudi na suprotnoj strani, ali na sam dan akcije odnekud se stvorilo više od 500 četnika i jugovojnika. Mnogo sam toga analizirala, s mnogim ljudima razgovarala i zaključila sam ovo što danas iznosim. Prije je bilo opasno bilo što takvo reći jer je ipak trebalo skupiti neke dokaze. Vjerujem da će se misterij njegove pogibije razriješiti, ali ne uskoro. Trebat će mnogo vremena, a možda neke stvari nećemo nikada doznati. Ja nisam imala nekih problema, normalno živimo, osim ponekih napada u medijima. Najveće su mi bogatstvo naša djeca, Vera Viktorija, Ivan Viktor i Andreja Jelena".
Mirov brat, Joško, također je jedan od onih koji je uvjeren da su Mira izdali njegovi suborci:
"Siguran sam da su jedan ili dvojica iz njegove grupe bila u vezi s Udbom. Petnaest dana nakon ubojstva mog brata, jedan od članova njegove grupe također je ubijen, pod vrlo čudnim okolnostima. Sve se to zna, i tko je i zašto napravio, ali udbaška struktura to ne želi javno razjasniti. Osim toga, u Švedskoj sam razgovarao s novinarom Nikolom Majstrovićem koji je Mira pratio u Švedskoj i nakon dolaska u Hrvatsku. Pokazao mi je film koji je snimljen prije akcije u kojem se vidi da Miru iz kalašnjikova ispada sanduk za municiju, da su mu kretnje usporene i pogled neobičan. Majstrović je tu snimku pokazao švedskim stručnjacima koji misle da je Miro u tom filmu bio pod utjecajem opojnih droga, da je bio omamljen."
Od Barešićeve smrti prošla su gotovo tri desetljeća i čini se da će i ona, jednako kao i mnoge druge iz tog doba, ostati potpuno nerazjašnjena.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Vidim da ste jako tužni kao i vaši štakori sa 24 časa...samo plačite..zna se ko su teroristi...
možda nešto zna šeks.
Možda je gluplje nego se misli i bez UDBE. Mi dobili naredbu: na brijegu kod crkve čeka naš tenk, presječemo cestu... Tenk čeka ali četnički. Greška? Podvala? Moguće sve, kad vidiš Hrv. generalski zbor, te likove, dobro smo prošli, npr ... prikaži još! Bobetko jr., koji s Trnskim na TV objašnjava kak čedeke iznenadit, opkoliti, uništiti...! Ili Tuđmanova ideja: za priznanje HR treba 10.000 poginulih. Pa onda juriš u nemoguće misije (neiskusna 102. brigada npr.). Špegelj: "Sjećanja vojnika" skinite u pdf-u.