Mnogi ljudi u drugoj polovici života ruše ono što su u prvoj gradili. U obje uloge rade to s podjednakom strašću. Ignazio Silone jednom je, svjedoči Isak Deutscher, u šali rekao Palmiru Togliattiju, talijanskom komunističkom vođi: "Konačna će se bitka voditi između komunista i bivših komunista".

"U ovoj se šali", pripovijeda Deutscher, "nalazi gorka kap istine. U propagandističkim čarkama protiv SSSR-a i komunizma bivši komunisti ili bivši suputnici najaktivniji su snajperisti. S osornošću koja ga odvaja od Silonea, Arthur Koestler daje sličnu opasku: Isto je s vama, komotnim, izoliranim, anglosaksonskim antikomunistima. Vi mrzite naša Kasandrina proročanstva i zamjerate nam kao saveznicima, ali sve u svemu, mi, bivši komunisti, jedini smo ljudi na vašoj strani koji znaju o čemu se tu zapravo radi."

Šest pisaca - Koestler, Silone, Andre Gide, Louis Fischer, Richard Wright i Stephen Spender - udružilo se, naime, da zajednički prikažu i unište "The God that Failed" (Boga koji nije uspio). Učinili su to vrlo rano, negdje 1948/49. godine, dok je komunizam još bio živ i prilično opasan. Kod nas je takvu bitku poveo Milovan Đilas, uglavnom on, možda još i Mihajlo Mihajlov. Među našim disidentima, kako je davno primijetio Boris Buden, nije bilo liberala. Uglavnom su to bili nacionalisti. Padom komunizma krenuli su u rikverc – emancipacijski procesi druge polovice pedesetih su zaustavljeni, a upravljač su preuzeli nacionalboljševici, poraženi u ljutom ratu frakcija koji se vodio početkom sedamdesetih. U raspadu Jugoslavije tzv. ekstremna, ustaška emigracija, nije igrala gotovo nikakvu ulogu. Gojko Šušak, Ante Beljo i slični bili su samo tekliči, marionete zapadnih službi, a neki "ustaše" - Jakša Kušan, Tihomil Rađa, Drago Hlad, Boris Maruna - pokazali su se kao dobri momci. Zato su opet stradali. Naša je politika kao serija "Nasljeđe" - tu nema mjesta za pozitivce.

Ovih su se dana u tu bitku, s nekoliko desetljeća zakašnjenja, uključili i novi akteri, ocvale zvijezde akademskog bulevara sumraka, koji Jugoslaviju ranih godina opisuju kao "koljačku državu", ili ratuju s baukom "postjugoslavenstva", koji vide na svakom ćošku, na svakom koncertu, svakom arku ispisanog teksta. Bilo bi zanimljivo vidjeti dokaze o "koljačkoj" naravi režima - on je prvih godina poraća mogao biti autoritaran, totalitaran, despotski, nasilan, eksproprijatorski, sve je mogao biti - ali klao nije. No te, ekshibicionističke tvrdnje, staračke mrlje na mozgu, ostaju i, uz Thompsonove pjesme, provode neformalnu ali učinkovitu reformu kurikuluma, čiju smo "norijadu" vidjeli ljetos u Imotskom. U izboru između koljačke NDH i "koljačke" Jugoslavije birat ćemo ovu prvu.

Jednaku ulogu igra i križarski rat protiv postjugoslavenstva. U Jugoslaviji smo bili ideolozi komunizma, delegatskog sistema, samoupravljanja, pa smo onda u prvoj fazi postjugoslavije zapošljavali bližnje, s doktoratima s travničkih i bihaćkih benzinskih pumpi, na lukrativne pozicije novog sustava, uz pomoć ljudi koji će poslije završiti u zatvoru, a onda ćemo, kad je zadnja kap koristi iscijeđena iz suhe drenovine jugokomunizma, krenuti u rat protiv dojučerašnjih mecena. Umjesto istraživanja, pisanja knjiga, znanstvenih članaka, mrčit ćemo publicistički papir, voditi jeftine polemike, jer je znanost teška, zahtjevna i nekonjunkturna.

Boriti se protiv "postjugoslavenstva" isto je kao i negirati gravitaciju. Čak je i Tuđman zagovarao "skandinavizaciju" nakon demontaže Jugoslavije. Nekidan sam na tulumu na kojem su dominirali DP-ovci "uživao" u Ani Bekuti. Jedan političar, bivši HOS-ovac, kazao mi je da će pokrenuti stvaranje nove Jugoslavije ako EU krene u "dvije brzine". "Srbi su je", rekao je, "radili dva puta jer su bili jači, a sad smo jači mi". Drugi bivši HOS-ovac, čelnik konzervativne stranke, opisao mi je sebe kao "jugofuturista".

Za to vrijeme, u interregnumu između ovih nemogućih pozicija, strane banke, telekomi, energetske tvrtke i hotelski lanci godišnje iz Hrvatske izvlače dvije-tri milijarde eura, više nego što se iz Hrvatske odlijevalo u najgore dane Kraljevine i Eseferjota. Ta se deračina odvija u tišini, koju, uz Thompsonove davorije, čuva zaglušujuća buka bivših jugokomunista koji na sav glas urlaju protiv režima koji ih je digao, nahranio, napojio i do penzije doveo.

KOLUMNA BORISA RAŠETE 'Stavi kratak naslov koji ljudi pamte. Npr. Mein kampf...' SAMO JOŠ NEŠTO... Trebalo je par desetljeća za shvatiti veličinu Smoje ili nacionalna književnost nam je veća od nacije SAMO JOŠ NEŠTO... 'Luda si ko šiba' i drugi biseri naše SMS književnosti: Kako je Rimac postala kao Zagorka