Vrijeme je da se razbije još jedan mit - onaj o "hrvatskoj književnoj laži". U našoj se maloj književnoj republici naime zbiva vrlo dinamičan književni život, s velikom produkcijom kojom ne dominira nacionalna ornamentika tipa "opanaka dida Vidurine" ni herojska patetika Nikole Šubića, nego se piše "ozbiljno i mrko kao što se piše na zelenom stolu tribunala, gdje je sve tiho i mrtvački neutralno. A bude li tko pisao o nama kao takvima, on treba da piše mrko, okrutno i neumoljivo", kako reče neprežaljeni pokojnik.
Evo, recimo, Jurica Pavičić. U "Crvenoj vodi" oslonio se na staro otkriće Dostojevskog pa je u žanru krimića ispripovijedao - na vrhunski način - dramu tranzicije, odnosno privatizacije, vrijeme analogno onomu u kojemu su "ovce pojele ljude". Sličnu je stvar izveo Robert Perišić u "Području bez signala". To su dometi, i to će ostati.
Miljenko Jergović je od početaka s "Marlborom" do "rata" zahvatio možda najširi spektar tema u našoj književnosti postavši međunarodnom zvijezdom. Ako netko piše o "nama kao takvima", onda je to on. I piše mrko i neumoljivo. Dubravka Ugrešić već je godinu dana nakon smrti bila tema sjajne emisije Karoline Lisak Vidović "Što je klasik".
Od "Poze za prozu", preko "Kulture laži" do "Babe Jage", njen je opus zadivljujući. Kod nas od smrti do kanonizacije obično prođe više vremena - Smoji je trebalo nekoliko desetljeća. No kad danas uzmete knjige tog maga, morate biti zadivljeni - on je tečan, duhovit, sadržajan, jak u iskazu, fluidan, on je rođeni pisac kojemu je pisanje bilo isto što i disanje. Lani, preklani, vrag zna zašto, bit će iz dosade, dohvatili smo se čitanja "Dnevnika jednog penzionera" (čovjek je u penziju otišao u 59. godini) i bili fascinirani šarmom tog ne pretjerano poznatog djela.
I Slavenka Drakulić već je dugo međunarodna književna zvijezda. Damir Karakaš, prorok koji nije priznat u svom selu - i dalje ne postoji na kulturnoj mapi Like - ostvaruje velike dosege. "Sjećanje šume" je remek-djelo, "Sjajno mjesto za nesreću" je roman na tragu Bukovskog, u smislu stila i dinamike. Njegove se knjige prevode na brojne jezike. Što, nadalje, reći za Slobodana Šnajdera, koji u svakom novom djelu biva bolji i veći?
Šnajder zasijeca duboko u naše patologije, koje su obično plemenskoga tipa, takve su najzapaljivije, najštetnije, najbeskorisnije, a angažiraju najviše emocija: mržnje su možda konstitutivnije od ljubavi. Imamo, nadalje, Ivu Brešana, čije su tragikomedije također savršen žanrovski izraz nas kao takvih - od "Mrduše" do "Hidrocentrale u Suhom dolu", to smo mi kao takvi. Pa onda, Vedrana Rudan, Kristijan Novak, Ivica Ivanišević...
I "samo još nešto", rekao bi Columbo. Imamo, zapravo, toliko dobrih pisaca da svi ne stanu, čak ni kurtoazno pobrojani, u ovu kolumnu. Nacionalna nam je književnost veća od nacije, ona je nešto poput nogometne reprezentacije, samo su svjetla reflektora slabija, a novac neusporedivo manji. Hrvatska književna istina je da imamo dobre književne istine, šteta je što se ne prelijevaju preko književnih margina.
