Nacionalna književnost nam je nešto poput nogometne reprezentacije, samo su svjetla reflektora slabija, a novac neusporedivo manji, piše Boris Rašeta za Express
Vrijeme je da se razbije još jedan mit - onaj o "hrvatskoj književnoj laži". U našoj se maloj književnoj republici naime zbiva vrlo dinamičan književni život, s velikom produkcijom kojom ne dominira nacionalna ornamentika tipa "opanaka dida Vidurine" ni herojska patetika Nikole Šubića, nego se piše "ozbiljno i mrko kao što se piše na zelenom stolu tribunala, gdje je sve tiho i mrtvački neutralno. A bude li tko pisao o nama kao takvima, on treba da piše mrko, okrutno i neumoljivo", kako reče neprežaljeni pokojnik.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
