Mnogi ljudi u drugoj polovici života ruše ono što su u prvoj gradili. U obje uloge rade to s podjednakom strašću. Ignazio Silone jednom je, svjedoči Isak Deutscher, u šali rekao Palmiru Togliattiju, talijanskom komunističkom vođi: "Konačna će se bitka voditi između komunista i bivših komunista".
"U ovoj se šali", pripovijeda Deutscher, "nalazi gorka kap istine. U propagandističkim čarkama protiv SSSR-a i komunizma bivši komunisti ili bivši suputnici najaktivniji su snajperisti. S osornošću koja ga odvaja od Silonea, Arthur Koestler daje sličnu opasku: Isto je s vama, komotnim, izoliranim, anglosaksonskim antikomunistima. Vi mrzite naša Kasandrina proročanstva i zamjerate nam kao saveznicima, ali sve u svemu, mi, bivši komunisti, jedini smo ljudi na vašoj strani koji znaju o čemu se tu zapravo radi."
Šest pisaca - Koestler, Silone, Andre Gide, Louis Fischer, Richard Wright i Stephen Spender - udružilo se, naime, da zajednički prikažu i unište "The God that Failed" (Boga koji nije uspio). Učinili su to vrlo rano, negdje 1948/49. godine, dok je komunizam još bio živ i prilično opasan. Kod nas je takvu bitku poveo Milovan Đilas, uglavnom on, možda još i Mihajlo Mihajlov. Među našim disidentima, kako je davno primijetio Boris Buden, nije bilo liberala. Uglavnom su to bili nacionalisti. Padom komunizma krenuli su u rikverc – emancipacijski procesi druge polovice pedesetih su zaustavljeni, a upravljač su preuzeli nacionalboljševici, poraženi u ljutom ratu frakcija koji se vodio početkom sedamdesetih. U raspadu Jugoslavije tzv. ekstremna, ustaška emigracija, nije igrala gotovo nikakvu ulogu. Gojko Šušak, Ante Beljo i slični bili su samo tekliči, marionete zapadnih službi, a neki "ustaše" - Jakša Kušan, Tihomil Rađa, Drago Hlad, Boris Maruna - pokazali su se kao dobri momci. Zato su opet stradali. Naša je politika kao serija "Nasljeđe" - tu nema mjesta za pozitivce.
Ovih su se dana u tu bitku, s nekoliko desetljeća zakašnjenja, uključili i novi akteri, ocvale zvijezde akademskog bulevara sumraka, koji Jugoslaviju ranih godina opisuju kao "koljačku državu", ili ratuju s baukom "postjugoslavenstva", koji vide na svakom ćošku, na svakom koncertu, svakom arku ispisanog teksta. Bilo bi zanimljivo vidjeti dokaze o "koljačkoj" naravi režima - on je prvih godina poraća mogao biti autoritaran, totalitaran, despotski, nasilan, eksproprijatorski, sve je mogao biti - ali klao nije. No te, ekshibicionističke tvrdnje, staračke mrlje na mozgu, ostaju i, uz Thompsonove pjesme, provode neformalnu ali učinkovitu reformu kurikuluma, čiju smo "norijadu" vidjeli ljetos u Imotskom. U izboru između koljačke NDH i "koljačke" Jugoslavije birat ćemo ovu prvu.
Jednaku ulogu igra i križarski rat protiv postjugoslavenstva. U Jugoslaviji smo bili ideolozi komunizma, delegatskog sistema, samoupravljanja, pa smo onda u prvoj fazi postjugoslavije zapošljavali bližnje, s doktoratima s travničkih i bihaćkih benzinskih pumpi, na lukrativne pozicije novog sustava, uz pomoć ljudi koji će poslije završiti u zatvoru, a onda ćemo, kad je zadnja kap koristi iscijeđena iz suhe drenovine jugokomunizma, krenuti u rat protiv dojučerašnjih mecena. Umjesto istraživanja, pisanja knjiga, znanstvenih članaka, mrčit ćemo publicistički papir, voditi jeftine polemike, jer je znanost teška, zahtjevna i nekonjunkturna.
Boriti se protiv "postjugoslavenstva" isto je kao i negirati gravitaciju. Čak je i Tuđman zagovarao "skandinavizaciju" nakon demontaže Jugoslavije. Nekidan sam na tulumu na kojem su dominirali DP-ovci "uživao" u Ani Bekuti. Jedan političar, bivši HOS-ovac, kazao mi je da će pokrenuti stvaranje nove Jugoslavije ako EU krene u "dvije brzine". "Srbi su je", rekao je, "radili dva puta jer su bili jači, a sad smo jači mi". Drugi bivši HOS-ovac, čelnik konzervativne stranke, opisao mi je sebe kao "jugofuturista".
Ana Bekuta
Za to vrijeme, u interregnumu između ovih nemogućih pozicija, strane banke, telekomi, energetske tvrtke i hotelski lanci godišnje iz Hrvatske izvlače dvije-tri milijarde eura, više nego što se iz Hrvatske odlijevalo u najgore dane Kraljevine i Eseferjota. Ta se deračina odvija u tišini, koju, uz Thompsonove davorije, čuva zaglušujuća buka bivših jugokomunista koji na sav glas urlaju protiv režima koji ih je digao, nahranio, napojio i do penzije doveo.
