Neobično je, pa čak i bizarno, zvučala nedavna javna zahvala premijera Andreja Plenkovića urednicima Nacionala zbog objave falsificiranih fotografija ministra Tomislava Tolušića s kokainom i prostitutkom. Pitali smo se otkud mu ta potreba da javno zahvali medijima. Premijeri, ako išta, uglavnom žele kontrolirati ili manipulirati medijima, dok im vladajuća politika prijeti cenzurom ili ih navlači po sudovima. A Plenković je, zamislite, javno zahvalio na objavi lažnih fotografija.

Zbog čega bi Plenković to učinio? I onda se ukazao jedan od mogućih razloga. Objavom inkriminirajućih fotografija skresana su krila ambicioznom Tolušiću. Kompromitirana je daljnja politička karijera neformalne uzdanice nove HDZ-ove desnice, kao i Plenkovićeve konkurencije u stranci i Vladi.

Neposredno prije objave fotografija oko čijih objava i autentičnosti i dalje vlada fama, o Tolušiću se u kuloarima govorilo čak i kao o budućem predsjedniku Vlade. Sad je ta priča duboko zakopana. Više se to nikad neće spomenuti. Osim kao vic. Tolušiću je ovim zauvijek stigmatizirana karijera, ako već ne sumnjama u autentičnost fotografije, onda činjenicom da se ta fotka urezala u kolektivnu svijest nacije. Ministar će uvijek biti zapamćen u naručju prostitutke, lažne ili prave, skroz svejedno.

A to što se dogodilo Tolušiću nadovezuje se na niz afera i skandala koji su pogodili upravo Plenkovićeve konkurente ili suparnike. A u nekim elementima predstavlja čak i obrazac kako se premijer rješava onih koji bi mu mogli predstavljati smetnju.

Prije nego što je Tolušić osvanuo u naručju "prostitutke", Milijan Brkić je osvanuo u aferi s elitnom prostitucijom i u aferi SMS. Dok se Brkić od tih afera trenutačno nastoji oprati po sudovima, DORH-ov spis misteriozno je "rekonstruiran". I spremljen u ladicu gdje čeka poput nabijenog pištolja. Do te afere Brkić je mislio da bi mogao preuzeti liderstvo nad stranačkom desnicom. Sad je definitivno ispao iz igre.

Vi ste ih izabrali Lagali su Krstičević, Tolušić, Marić, Dalić, Plenki...

Plenković je nedugo nakon toga politički eutanazirao i Kolindu Grabar Kitarović, amputirajući Matu Radeljića iz njezina ureda na Pantovčaku. I to uz pomoć agenta tajne službe koji je Radeljiću uručio otkaz u slastičarnici i sve to navodno podebljao pričom o "gaženju automobilom". U slučaju da poruka nije bila odmah jasna.

A upravo ovih dana Plenković promatra kako se Damir Krstičević, nesuđeni kandidat za predsjednika države i osoba velikih političkih ambicija, koprca u aferi s avionima, zakopavajući se sve dublje u priču o navodnom curenju dokumenata u medije. Danas Krstičević spašava živu glavu nadajući se da ga premijer ipak neće ritualno žrtvovati. A Plenković voli kad mu suparnici duguju zahvalnost.

I tako, nizom "slučajnih" događaja, Andrej Plenković se uspio riješiti konkurencije. Jednim zamahom obračunao se s desničarima iz sjene, poput Brkića i Radeljića, kao i s dvojicom (naj)ambicioznih ministara, Tolušićem i Krstičevićem. I praktički ostao sam na poprištu. Čovjek koji je zasjeo na čelo HDZ-a s porukom da "stranka ne smije biti talac jednog čovjeka", misleći na Tomislava Karamarka i njegov sukob interesa, sad pretvara stranku u svoje vlasništvo. Tko god je promilio glavu, brzo je dobio po njoj.

Poput, recimo, Davora Ive Stiera, bivšeg Plenkovićeva prijatelja protjeranog u političku pustinju. Ili Darka Milinovića, nezajažljiva ličkog šerifa, koji je nakon propalog desanta na Središnjicu brzometno odstrijeljen iz stranke. I pritom Plenković nije nikome uputio ni jednu grubu riječ. Ni s čime nije uprljao ruke. Sve je obavio u rukavicama, preko posrednika, uz pomoć medija, tajnih službi, DORH-a, stranačkih tijela... Baš onako vjerodostojno.

I još najvažnije, Plenković nije na tome zaradio političke bodove, rješavajući se ljudi koji nikad zapravo nisu ni trebali biti u politici, oni koji su radili štetu, ugrožavali demokraciju... Nije tu čistku popratio spektakularnim parolama kakve bismo mogli zamisliti od, recimo, Ive Sanadera. Ne, on je sve to obavio birokratski perfidno.

Obrazac je, dakle, postao prepoznatljiv. Plenković polako pušta niz vodu svakog onog tko bi mu mogao biti konkurencija ili opozicija. Poput Mosta. Pa Stiera. Pa Brkića. Pa sad Tolušića i Krstičevića, koji mogu biti zahvalni Plenkoviću što ih još drži u svojoj milosti. Dok ih ostali čereče.

Suludi plan HDZ-a Nakon 1000 godina Lijepe naše, uvodimo Erdoganov sustav

Za nekoga tko je na scenu stupio poput političkog misionara, šireći mantru o vjerodostojnosti i političkoj higijeni, Plenković je previše puta izvukao korist iz tuđih prljavština, medijskih kompromitata, obavještajnih afera, ružnih skandala... Sve to može se do neke mjere smatrati pozitivnim, taj obračun s podzemnom desnicom ili rezanje krila stranačke desnice. Ali ne samo da su metode diskutabilne i motivi suspektni, nego i sama eliminacija konkurenata otvara vrata Plenkovićevoj samovolji.

Tko je ikad mislio oponirati Plenkoviću, mogao je vidjeti što se dogodilo onima koji su to pokušali. Recimo, Nikoli Grmoji u sabornici. Dolaskom na čelo stranke Plenković je najavio da će "mijenjati HDZ". I on to doista i čini - tako što ga podvrgava svojoj vladavini.